Arhiva članaka HRsvijet.net
Vlado Čutura: Petar Vidov – vatikanist ili kršćanofob
Petar Vidov na jednom od portala piše između ostaloga: "LJUDI se neće uvrijediti kada netko napiše knjigu o nacistima i strahotama koncentracijskih logora, ali iz nekog se razloga jako uvrijede kad saznaju da je Vatikan stajao iza većine stvari (ako ne iza svega) što je Hitler radio".

Priključen nizu progonitelja novinarke Karoline Vidović Krišto, a otvoreni je progonitelj u svom članku 86 posto katolika. Ne treba braniti Karolinu Vidović Krišto, jer nju su obranili kriteriji HRT-a sa svojim stavom!
Kad se pročita i vidi članak Petra Vidova, onda ne zna čovjek, bi li nasmijao ili žalio hrvatsko novinarstvo, pogotovo kad vidi novinare koji nisu baš tako neiskusni u medijskom prostoru, a nakana im je tobože nešto mudro kazati. Citat: "Rim je preko svojih agenata sistematski uklanjao dokaze o onome što su činili i što i dalje čine - zbog čega danas mnoge škole uopće ne uče djecu o inkviziciji ili pokolju milijuna ljudi kroz stoljeća. Zastrašujuća je stvar što ovo nisu samo priče iz Srednjeg vijeka već se nastavljaju i u 20. stoljeću".
Taj citat je temeljno neznanje satkan na generaliziranju i jeziku mržnje. Pravo stanje Vidov je mogao saznati, naravno da je želio tražiti informacije od iskusnih vatikanista, poput Beškera, Tomaševića ili nekih drugih koji žive u Hrvatskoj.
Paušalni govor svođen na obračune dnevne politike, neozbiljno je novinarstvo i čovjeka vodi u stranputicu. Vidova optužba je vrlo teška, i, da bi se o njoj uopće moglo govoriti, potrebno je najprije utvrditi materijalne činjenice.
»Mit brennender Sorge« pisana na njemačkom protiv nacizma
Diplomatski arhiv jednog pape otvara se pedeset godina po njegovoj smrti. U konkretnom slučaju, Petre Vidov, još 1934. pod vodstvom pape Pia XI, Crkva je soudila osnovni tekst rasističke zablude, knjigu Alfreda Rosenberga »Mit XX stoljeća«. Isti Papa Pio XI. osudio je 1936. teoriju i praksu nacizma enciklikom »Mit brennender Sorge«, pisano njemačkim jezikom upravo zato da bi bilo sasvim jasno kome je zapravo namijenjena. Pod Pijem XII. te su dvije osude neprekidno trajale.
Već 1934. u vrijeme »čistke Roehm«, Crkva u Njemačkoj imala je mučenika izrešetanog nacističkim mecima: doktora Ericha Klausenera, šefa Katoličke Akcije u Berlinu, kojega su ubili u njegovu uredu. Već 1940, dok progonstvo Židova još nije bilo doseglo najgoru fazu, mnogi katolički svećenici bili su deportirani u logore Mauthausen i Dachau, u kojima su i umrli. Od nacija negermanskog podrijetla nisu samo Židovi bili osuđeni na konačno istrebljenje, nego je to isto bilo planirano i za Poljake, jedan od najvjernijih katoličkih naroda. Profesor Martin Broszat, s Instituta za suvremenu historiju u Münchenu, izjavio je na procesu protiv nacističkih zločinaca iz Auschwitza u Frankfurtu: »Projekt potpunog uništenja svega što je poljsko i istodobne germanske kolonizacije poljskog teritorija nastao je u jesen 1939, to jest u vrijeme nacističkog napada na Poljsku. Prvi koji su podnijeli učinke toga programa bili su intelektualci i osobito poljska katolička hijerarhija. God. 1941, kad je već bio u toku rat sa Sovjetskim Savezom, trećina poljskih svećenika bila je već ubijena. Druga trećina bila je upućena u koncentracijske logore, a najveći dio preostalih prešao je u ilegalnost. Na koncu rata, 1945, preživjelih poljskih svećenika bilo je vrlo ma1o, i u Poljskoj nije postojala nikakva crkvena organizacija. Ali program nacističkog uništenja nije bio ograničen samo na kler i intelektualce: i poljski seljaci osobito su iskusili sustavno uništavanje.«
U međuvremenu nacisti su uništavali katolička obilježja i slike te bacali raspela u kante za smeće.
Hitler je kanio uhititi Papu
Osim svega toga, Hitler je kanio deportirati Papu i ukinuti Papinstvo. Plan za deportaciju Pape u samostan, u Wartburgu ili Lichtensteinu izradio je po Hitlerovom nalogu Reichsleiter Martin Bormann pod šifrom »Operacija Pontifeks«. O tome su objavljena svjedočanstva Rudolfa Rahna, bivšega njemačkog ambasadora pri Kvirinalu, Eugena Dolmanna, bivšeg Standartenführera SS, i Alberta von Kassela, bivšeg tajnika njemačke ambasade pri Vatikanu. Nalog za izvršenje »Operacije Pontifeks« stigao je maršalu Kesselringu, vrhovnom zapovjedniku njemačkih snaga u Italiji, nekoliko sati poslije pada Mussolinija, 26. srpnja 1943. Prema izjavi inženjera G. B. Montinija, deportaciju Pija XII. spriječio je ondašnji prosekretar u vatikanskom Državnom tajništvu, intervencijom kod njemačkog ambasadora pri Vatikanu Ernesta von Weizsäckera. Egidio Vagnozzi koji je bio apostolski delegat u Sjedinjenim Državama, a 1943. službenik u spomenutom Državnom tajništvu, izjavio je: »Govorim iz osobnog iskustva. Vatikan je bio dobio vjerodostojne informacije o tome da Hitler kani ukinuti Papinstvo.“
Tardini, onda državni prosekretar, rekao je svojim suradnicima, neka drže spremne kovčege s najpotrebnijim stvarima, jer mogu biti deportirani svaki čas. Bilo je to pred Uskrs 1943.
Uzroci takva stava nacizma prema Crkvi nisu bili samo ideološki, nego su bili izazvani i praktičkim akcijama Vatikana i crkvene hijerarhije uopće protiv nacizma i njegove prakse. Kad je u Njemačkoj počelo izvođenje »Operacije Gnadentod«, to jest sustavno ubijanje svih duševno ili fizički defektnih Nijemaca (a pod taj zajednički nazivnik strpani su i mnogi potpuno zdravi Židovi), ustali su protiv toga njemački katolički biskupi, a najviše Clemens August von Galen, biskup i poslije kardinal od Münstera (onaj »Lav od Münstera« za kojega je Hitler još u svojim zadnjim danima u bunkeru Reichskancelarije vikao da mu je žao što ga nije dao zadaviti dok je mogao). Protest biskupâ razbjesnio je »borce« Reicha, i u lipnju 1941. Hitler je, na prijedlog Himmlera i Heidricha, odlučio deportirati ih sve zajedno, i dao je izraditi za njih deportacijski popis.
Deportaciju biskupâ, a istovremeno i nastavak »Operacije Gnadentod«, spriječio je biskup Wienken, uz von Galena i Hilfricha prvi na deportacijskom popisu, diplomatskom akcijom koje je pojedinosti Hans Hefelmann odbio iznijeti.
Što se pak tiče Židova, već 1938., odmah nakon proglašenja rasističkih zakona u Italiji i formiranja odbora za pomoć progonjenima, mnogi katolički svećenici počeli su aktivno pomagati a poslije i skrivati Židove. Doktor Cantoni, predstavnik židovskih općina u Italiji za vrijeme rata, izjavio je u Rimu: »Crkva je dala nama Židovima dokaz da je spasila sve ljude koje je mogla spasiti.«
Prema izvještajima njemačkih diplomata, obustava deportacije slovačkih Židova, u ljetu 1943, ima se zahvaliti pritisku Vatikana, s rezultatom da je barem četvrtina slovačkih Židova preživjela.
Tu je samo nekoliko činjenica, koje bi Petar Vidov mogao znati da je nekoga pitao ili koju knjigu pročitao, a ne grubo kršio novinarsku etiku i svojim neznanjem ili namjerom širio govor mržnje!
Vlado Čutura