Na Groblju mira odana počast žrtvama totalitarnih režima

Uoči Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima, na Groblju mira na Bilima, kod Mostara, u subotu je, pod pokroviteljstvom Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine, odana počast žrtvama Drugoga svjetskog rata i poraća, Domovinskog rata te drugih ratova i stradanja kroz povijest hrvatskoga naroda.

„To je naša odgovornost – da istinu, slobodu i mir umnažamo. Želimo društvo u kojem se pravo ne mjeri brojnošću, u kojem ravnopravnost nije ustupak koji brojniji daju manje brojnima, nego pravo koje pripada svakome jednako. Mir nije odsutnost rata. Mir je sigurnost, pravda i povjerenje, a trajnog mira nema bez pravde i bez istine“, poručila je zastupnica u Zastupničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine Darijana Filipović.

Među više od 20.000 križeva ponovno su se okupile obitelji žrtava, vjernici te predstavnici crkvenog, političkog i društvenog života. Za mnoge obitelji čiji najbliži nemaju poznato mjesto ukopa upravo je ovaj memorijalni prostor postao mjesto na kojem mogu odati počast svojim najmilijima i sačuvati njihova imena od zaborava.

Posebnu težinu ovogodišnjem okupljanju daje i posljednji ispraćaj 500 hrvatskih žrtava, čiji su posmrtni ostaci ekshumirani i preuzeti iz grobnica na području Republike Slovenije te čiji se pokop održava u Donjem Maclju u organizaciji Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske. Njihov povratak i dostojan ukop još jednom podsjećaju na sudbine koje ni nakon desetljeća nisu prestale tražiti svoje mjesto u obiteljskom i kolektivnom sjećanju.

„Ne možemo znati kakav ćemo im svijet ostaviti, ali možemo odlučiti koje vrijednosti im ostavljamo: istinu bez laži, sjećanje bez osvete, identitet bez straha, ravnopravnost za koju se ne moli i mir koji ćemo imati hrabrosti čuvati. Ako to uspijemo, križevi koji su danas pred nama budućim naraštajima neće govoriti samo o tome koliko je hrvatski narod propatio. Govorit će i svjedočiti o tome u što ga je ta patnja izgradila i pretvorila – u narod koji pamti, u narod koji ljubi svoje, narod koji zna koliko sloboda vrijedi, narod koji uvijek i zauvijek bira mir“, naglasila je zastupnica Filipović.

Obilježavanje je započelo molitvom krunice, nakon čega su položeni vijenci i zapaljene svijeće. Vijenac i svijeću u ime HNS-a BiH položio je predsjednik HNS-a BiH dr. Dragan Čović, predvodeći izaslanstvo u kojem su bile predsjedateljica Vijeća ministara BiH Borjana Krišto, zastupnica Darijana Filipović i predsjednica Federacije Bosne i Hercegovine Lidija Bradara.

Počast žrtvama odali su i predstavnici Republike Hrvatske, u čije je ime vijenac položio državni izaslanik Predsjednika Vlade Republike Hrvatske i tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske Zvonko Milas, te izaslanstvo Ministarstva obrane i Oružanih snaga Bosne i Hercegovine, predvođeno zamjenikom ministra obrane Slavenom Galićem. 

Zajednički vijenac položili su i Počasni bleiburški vod i Udruga Macelj 1945., udruge koje trajno čuvaju sjećanje na žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća.

Odavanje počasti bilo je i prigoda za podsjećanje na odgovornost institucija prema žrtvama čija su imena i sudbine desetljećima ostajali izvan javnog i institucionalnog sjećanja. „Dok danas stojimo na ovom mjestu i sjećamo se žrtava svih totalitarnih režima, mi ne stojimo na groblju osvete – mi stojimo na Groblju mira i u tome je možda i njegova najveća poruka. Nema pravednog društva koje svoju budućnost može graditi na prešućenoj prošlosti. Svaka žrtva ima pravo na istinu, svaka obitelj na sjećanje, a svaki narod na uspomenu na svoje mrtve“, istaknula je zastupnica Filipović.

Središnji dio obilježavanja bilo je sveto misno slavlje koje je predvodio zagrebački nadbiskup metropolit i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša. U propovijedi je podsjetio kako su totalitarni komunistički režimi skrivanjem grobova i mjesta stradanja pokušavali izbrisati tragove i obiteljima oduzeti pravo na sjećanje. Govorio je i o kršćanskoj nadi koja ne završava grobom te pozvao na molitvu za sve čija tijela još čekaju dostojan pokop i njihove obitelji koje desetljećima nose bol.

„Ovo nije samo mjesto na kojem počivaju mrtvi. Ovo je mjesto sjećanja, molitve i mira. Ovo je groblje čekanja. Čekanja onoga dana kada će se križ i tijelo ponovno sastati, kada će ono što je ljudskom rukom bilo razdvojeno, Božjom rukom biti ponovno sjedinjeno. Neka ovo mjesto bude mjesto mira, ali i opomena. Mjesto na kojem ćemo čuvati istinu, sjećanje i dostojanstvo svakog čovjeka. I neka naša molitva bude trajna: da se pronađu oni koji još čekaju svoj grob, da njihove obitelji pronađu mir, a da svi naši pokojni jednom uskrsnu u život vječni“,  kazao je mons. Kutleša.

Iza svakoga križa na Bilima stoje ime, obitelj i životna sudbina. Zato Groblje mira nadilazi samu komemoraciju i ostaje trajni podsjetnik na potrebu dostojanstvenog odnosa prema svakoj žrtvi i očuvanja povijesne istine.

Nadbiskup Kutleša: Samo narod koji čuva dostojanstvo svojih mrtvih može sačuvati dostojanstvo svojih živih

Euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup metropolit i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije mons. Dražen Kutleša. Među okupljenima su bile obitelji žrtava, vjernici i hodočasnici te predstavnici crkvenoga, društvenoga i političkoga života. U homiliji naslovljenoj „Mogu li ove kosti oživjeti?“, nadahnutoj viđenjem proroka Ezekiela o dolini suhih kostiju (Ez 37,1-14), nadbiskup je povezao bol obitelji nestalih s kršćanskim pozivom na istinu, pravednost, oproštenje i nadu u uskrsnuće.

Na početku homilije nadbiskup se izravno obratio sinovima i kćerima, unucima i drugoj rodbini onih čija su imena ispisana na bijelim križevima, ali čiji grobovi još nisu pronađeni. „Bol takve neizvjesnosti traje desetljećima i ne nestaje protekom vremena“, rekao je, stavljajući im na srce Božju riječ upućenu Ezekielu. Pitanje može li smrt ponovno ustupiti mjesto životu protumačio je kao pitanje svakoga naraštaja koji stoji pred posljedicama ljudskoga zla: može li se ondje gdje se pokušalo iskorijeniti istinu ponovno roditi nada te može li rana naroda postati izvorom pravednosti, a ne nove mržnje.

Središnju sliku homilije nadbiskup Kutleša izgradio je uspoređujući Jazovku, u kojoj su pronađene kosti bez imena, i Groblje mira, na kojemu stoje imena bez kostiju. Iza svake kosti i svakoga križa nalazi se osoba - nečiji sin, otac, majka, dom i prekinuta životna priča. „Jedan narod razapet između jame koja skriva njegove mrtve i križa koji ih još uvijek čeka“, rekao je nadbiskup, istaknuvši da Bog nijedno od tih imena nikada nije zaboravio.

Tumačeći prvi korak Ezekielova poslanja - vidjeti dolinu onakvom kakva jest - nadbiskup Kutleša pozvao je da se ne odvraća pogled od rana povijesti. Podsjetio je na ljude ubijane bez suda i utvrđene krivnje te bacane u ponore i jame, kao i na desetljeća nametnute šutnje tijekom kojih obitelji nisu znale gdje mogu zapaliti svijeću i oplakati svoje pokojne. Pokušaj skrivanja grobova, naglasio je, nije bio samo pokušaj skrivanja tijela nego i oduzimanja prava na ime, grob, sjećanje i molitvu.

Govoreći o posebnom značenju Groblja mira, opisao ga je kao mjesto zajedničkoga sjećanja i molitve, ali i kao „groblje obećanja“ i „groblje čekanja“ - trajnu molitvu da se jednoga dana susretnu križ i kosti. Svaki križ koji čuva ime čin je vjere i poruka pokojniku: znamo tko si, nismo te zaboravili, tvoje ime čuvamo u molitvi i nadi. Otvaranje jama, identifikacija posmrtnih ostataka i njihov dostojan ukop zato nisu samo stručni ili administrativni čini, nego koraci u vraćanju ljudskoga dostojanstva.

Nadbiskup je upozorio i na nejednak odnos prema zločinima totalitarnih režima. Dok su nacistički i fašistički režimi povijesno i pravno osuđeni, na našim prostorima još izostaje stvarna i dosljedna osuda komunističkih zločina, utvrđivanje odgovornosti te puna pravda za žrtve. Nijedna ideologija koja čovjeku oduzima ime, dostojanstvo i pravo na grob, poručio je, ne može biti temeljem pravednoga društva.

„To nije kopanje po prošlosti. To je iskopavanje istine“, naglasio je nadbiskup Kutleša, dodajući da se istinu ne može zauvijek pokopati. Kršćanin se ne boji istine ma koliko ona bila bolna jer se istina i ljubav ne protive. „Istina bez ljubavi može raniti, ali ljubav bez istine ne može izliječiti.“ Zbog toga traženje istine mora pratiti molitva za mir, spremnost na oproštenje koje ne ukida pravdu te odluka da se djeci ne ostavi mržnja u naslijeđe.

Kao konkretne obveze naveo je imenovanje zločina pravim imenom, istraživanje neistraženih stratišta, identifikaciju posmrtnih ostataka i dostojan ukop, poučavanje mladih cjelovitoj povijesti te jednako poštovanje svake nevine žrtve svakoga totalitarnog režima. Narod koji ne može pokopati svoje mrtve ne može do kraja oplakati svoju bol, upozorio je, a ono što nije oplakano lako se kao rana prenosi sljedećemu naraštaju.

Polazeći od Božje zapovijedi Ezekielu: „Prorokuj!“, nadbiskup je naglasio da kršćansko proroštvo nije govor mržnje, nego navještaj istine koja liječi i nade koja ne umire. Roditelje je pozvao da djeci govore istinu strpljivo, razborito i bez gorčine, kako obiteljska šutnja ne bi postala drugi grob pokojnih. Mladima je poručio da povijest ne prepuštaju sloganima, nego da ulaze u arhive, čitaju svjedočanstva i razgovaraju s bakama i djedovima dok su još živi.

Istraživače je ohrabrio da nastave sustavno istraživati stratišta i arhive, otkrivati mjesta počinka i vraćati lice imenima, a imena grobovima. Odgovornima u društvu poručio je da istraživanje grobišta nije politička agenda, nego civilizacijska obveza prema mrtvima koji čekaju i živima koji tuguju. „Država može biti vjerodostojna samo onda kada s jednakim poštovanjem pristupa svim nevinim žrtvama totalitarnih režima i kada prema svima primjenjuje ista moralna mjerila“, istaknuo je.

Zaključni dio homilije bio je snažan navještaj uskrsne nade. Nadbiskup je poručio imenima na križevima da nisu zaboravljena, zatvorenim jamama da neće zauvijek ostati zatvorene te majkama koje su umrle ne znajući gdje su grobovi njihovih sinova da njihova bol i suze nisu bile uzaludne. Vjera da će kosti naći svoje ime, a imena svoj grob, ne počiva samo na ljudskoj snazi, nego na Kristu koji je trećega dana uskrsnuo: „Od praznoga Kristova groba započinje nada svakoga drugog groba u ljudskoj povijesti.“

Na kraju je molio za vječni pokoj svih koji su već našli mjesto počinka i onih čiji se zemni ostatci još traže, za utjehu njihovih obitelji te za snagu da se služi „istini bez mržnje, pravdi bez osvete i sjećanju koje otvara put pomirenju“. „Ne poziva nas ni na zaborav ni na mržnju, nego na pamćenje očišćeno ljubavlju. Jer samo narod koji čuva dostojanstvo svojih mrtvih može sačuvati dostojanstvo svojih živih“, zaključio je nadbiskup Kutleša. 

M.J.