Ivo Rendić - Miočević: Velikosrpstvo se uvijek obnavlja ili ideja velike Srbije je besmrtna

Vojislav Šešelj – četnički vojvoda slobodan je jer je po mišljenju sudaca Haaškoga suda samo podizao moral srpskim borcima. Nataša Kandić izvršna   direktorica Fonda za humanitarno pravo iz Beogradu ocijenila je da je presuda u sukobu sa zdravim razumom. 

Došavši u Beograd oslobođeni vojvoda izjavio je da je ideja velike Srbije besmrtna. O ćemu se radi? Trebali ozbiljno uzeti u obzir izjavu četničkoga vojvode koju je izrekao u društvu originalnih četnika?

Danas se jasno razotkriva agresivna i genocidna narav velikosrpske ideje. Na zaprepaštenje velikosrpskih ideologa u vrijeme obilježavanja stogodišnjice Prvoga svjetskog rata Srbija je označena kao jedan od krivaca za izbijanje rata (Christopher Clark,Mjesečari, 2012). Krivnju Srbije za izbijanje rata odavno je razotkrio Ivo Pilar u djeluDie südslawishe Frage, objavljenu u Beču 1918. U novije vrijeme više autora bavi se razotkrivanjem istine o velikoj Srbiji. Philip J. Cohen u knjiziSerbia’s Secret War(1996., hrvatski prijevod 1997.) razotkrio je antisemitizam i fašizaciju Srbije u vrijeme monarhofašističke Jugoslavije (Ljotićev Zbor i Srpska dobrovoljačka komanda). Prema tom autoru u Hrvatskoj takve fašizacije nije bilo. Cohen razotkriva i kolaboraciju u Srbiji za vrijema Nedićeva režima. Ovu temu razotkrivajući pravu istinu obradila je i srpska autorica Olivera Milosavljević u knjizi Potisnuta istina – kolaboracija u Srbiji 1941. – 1944. (2006.).Američki psihijatar Robert Jay Lifton u knjizi Liječnici nacisti (2000, hrvatski prijevod 2015.) razotkriva sličnost „besmrtne velike Srbije“ i „tisućljetnog Trećag Reicha“ koji su radi čistoće Volka bili spremni likvidirati sve one koji su narušavali tu čistoću. Obrana velike Srbije danas može biti samo iskrivljena politička argumentacija koja se temelji na dugotrajnom velikosrpskom monopolu nad istinom (kao u nacista i komunista). Takav monopol ne može biti drukčije utemeljen nego na laži, a Sonja Biserko (2015.) tvrdi da srpskaistorijanije ništa drugo nego laž.

Velikosrpski genocid u dugome trajanju

   Dugotrajnost srpskoga genicida razvidna je iz povijesnih izvora. Već je u vrijeme srpskih ustanaka provođeno etničko čišćenje nad muslimanima. Dimitrije Tucović iznosi strahoviti svjedočansvo u pokolju svih stanovnika (čak djece i žena) albanskoga sela Ljumi u vrijeme Balkanskih ratova. Genocidni planovi i njihova ostvarenja posebno su bili usmjereni prema „ništavnim“ Hrvatima. Od 1918, godine Hrvatska se našla na mućilištu što je uz mnoge zločine kulminiralo obojstvom Stjepana Radića. Odgovor Hrvata bilo je stvaranje NDH koja je trajala samo četiri godine u ratnim psihopatološkom uvjetima kada su četnici provodili genocid nad Hrvatima i muslimanima o čemu postoje mnogi dokumenti, a komunisti su se pripremali za dolazak na vlast i stvaranje Jugoslavije. „Argument“ o srpskoj ugroženosti i nevinosti te ishodišnoj krivici žrtvenih jaraca Hrvata još je aktualan, ali su njegovu utemeljenost u laži svijetu razotkrili velikosrpsko razaranje, etničko čišćenje i genocid u vrijeme raspada Jugoslavije.

Energenti velike Srbije

U Hrvatskoj anlize ideje o velikoj Srbiji započinju ponajviše od Načertanija Ilije Garašanina iz 1844. godine te ide preko Homogene Srbije Stevana Moljevića iz 1941. godine i dolaze do Memoranduma SANU iz 1968. No, energenti koji održavaju tu zlokobnu ideju gotovo su u potpunosti zanemareni u tim analizama. U učvršćivanju velikosrpske ideje veliku je ulogu odigrala Srpska pravoslavna crkva koja je po bizantskoj tradiciji povezana s držaom. Ulogu te crkve uz mnoge autore pa i srpske (Mirko Mirković, 1965. i dr.) objasnio je odavno Ivo Pilar, a u novije vrijeme Lászlo Hadrovics (hrv. izd. 2000.). U srpskoj tradiciji snažno se održao sinkretizam kršćanstva i poganstva. Pod upravom Haburgovaca, Mlečana i Osmanlija kršćani u jugoistočnoj Europi, području koje je bilo rubono te sputavano u razvoju u dugome trajanju od vremena starovjekovnih civilizacija, nazadovali su duhovno u svome zatvorenom patrijarhalnom društvu. U tim okolnostima oni su oživljavali kult predaka, vjerovanje u mitske i povijesne heroje, militarizam, religijski mesijanizam. Posebno je u Srba mit postao most među generacijama održavajući i prenoseći određene egsistencijalne forme (Mitja Velikonja, 2003.). Srpski autori ističu značenje mitološko-religijskog sloja društvene svijesti u Srba, ali i u drugih slavenskih naroda (Veselin Ilić, 1988.). Energenti velike Srbije bili su srpski mitovi koji su u 19. stoljeću veličali vlastitu skupinu kao bezgrešnu („srbobranština“). Ta se skupina morala drugima – koji su ništavni u odnosu na Srbe (Hrvati i muslimani – „Turci“), osvetiti za počinjene i izmišljene nepravde i zauzeti njihova područja. Pritom su se uvijek skrivali genocidni planovi stvaranja velike Srbije. Dva su mita posebno važna. O njima je detaljnije raspravljao autor ovoga članka u Vijencu br 497 od 21. III. 2013. Mit o preobraćanju Srba na katoličanstvo i islam, kojem je Jovan Cvijić pokušao dati znanstveni legitimitet, daje pravo neprevjerenim Srbima da zauzmu teritorij prevjerenih. Drugi srpski mit je kosovski, koji je u 19. stoljeću postao srpski državotvorni mit, ali i odabrana narodna trauma koja se mogla lako instrumentalizirati u svrhu poticanja agresivnosti. Miodrag Popović (1976.) ovako ocjenjuje kosovski mit:

«Vidovdanski kult, koji meša istorijsku zbilju sa mitskom realnošću, stvarnu borbu za slobodu sa sačuvanim poganskim sklonostima (osveta, klanje, prinošenje žrtve, oživljavanje herojskog pretka), potencijalno sadrži u sebi sve osobine sredina sa neukroćenim mitskim impulsima. Kao određena faza u razvitku nacionalnog mišljenja, on je bio istorijski neophodan. Ali, kao trajno stanje duha, vidovdanski kult može biti i koban po one koji nisu u stanju da se isčupaju iz njegovih pseudomitskih i pseudoistorijskih mreža..»

Ostaci poganskih vjerovanja oživjeli su u političke svrhe krajem XX. stoljeća (magija, vampirizam, kult smrti i groba). Pri kraju komunističke Jugoslavije SPC oživljava mit o “nebeskoj” Srbiji. Rijetki su pravoslavni svećenici, poput Miroslava Đorđevića i Pavla Raka, bili protiv upotrebe pravoslavlja, koje je u biti nenasilno, u ostvarivanju agresivnih ciljeva. I srpski političari tada su prihvatili narodnu mitologiju tvrdeći da je ustavom iz 1974. zabijen glogov kolac u srce Jugoslavije. 1991. godine demonstranti su pred Titovim grobom nosili glogov kolac. U takvim okolnostima, instrumentalizirajući agresiju, mržnju prema Hrvatima osamdesetih godina snažno su poticali “ubojice za pisaćim stolom“ srpski književnici Bulatović, Lubarda, Drašković, Karadžić i dr.), Srpska akademija znanosti i umetnosti (Memorandum iz 1986. godine) i mediji te Srpska Pravoslavna Crkva. Proteste Bogdana Bogdanovića malo je ljudi u Srbiji tada slušalo

   Na kraju je prema scenariju kosovskoga mita završilo ovako: Zauzevši Srebrenicu general Ratko Mladić uskliknuo je da je konačno osvećena srpska patnja, a vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši“ Obilići oslobodili od nekrsta.

Hoće li sve započeti iznova?

Genocidni planovi velike Srbije danas su svijetu poznati. No velikosrbi nikako da se odreknu monopola nad istinom koji se hrani lažima i da svoj narod usmjere prema katarzi (ali to zahtijevaju od Hrvata). Oni svoje zločine nad drugima smatraju pravednom prevencijom, a svoje namjere pripisuju drugima kojima se na temelju kosovske mitologije valja osvetiti za stvarne, ali većinom izmišljnene zločine. Najbolji je primjer etničko čišćenje Hrvata i Bošnjaka od Vojvodine do Hrvatske te masovni zločini (Voćin, Škabrnja, Nadin i dr), silovanja i rušenja što je kulminiralo u Vukovaru i Srebrenici. Suosjećajnost sa velikosrpske strane je izostala,a kada je 1995. ugušena srpska pobuna u Hrvatskoj, egzodus Srba proglašen je etničkim čišćenjem – ozakonjenim zločinom stoljeća (Svetozar Livada, 2006.). Kao da se prije toga ništa nije dogodilo! Naprosto najveći srpski neprijatelj brat Hrvat je prema Trebniku (brevijaru) srpstva Kajin i njemu pripadaju svi genocidni zločini. U stvari radi se o projekcijskoj identifikaciji odnosno o uvođenju vlastitih – srpskih grijeha u osobu brata Hrvata - Kajina čiji je najveći grijeh što je porazio velikosrpsku agresiju. Teško je shvatiti da jeTrebnik bio tema Desetoga kongresa saveza istoričara Jugoslavije 1998. nekoliko godina poslije toga poraza

     Kosovski mit kao trajno duhovno stanje i palanački duh do kojega je stiglo pleme transgeneracijski nasljeđujući emocije predstavljaju okosnicu današnjega sustava vrijednosti u velikosrba. Palanački duh traži krivca „napolju“, a s tim u svezi palanka je sklona pamfletizmu koji ulazi u obračune s pozicija već poznate, zadane istine (Radomir Konstantinović, 1981.). No, kako je sustav vrijednosti snažan predskazivać budućih ponašanja, treba se podsjetiti na Pilarova predviđanja iz 1918. da će se poslije Prvoga rata velikosrpstvo obnoviti, ali oblik će se promijeniti i prilagoditi novonastalim okolnostima. Ta su se predviđanja do sada ostvarivala. Hoće li i dalje?

     Ideja velike Srbije još uvijek živi i ugrožava tijekom komunizma rastrgani Hrvatski narod. Taj narod je kao posljedicu komunističkoga totalitarizma doživio shizofreno stanje koje mu danas otežava sposobnost razmišljanja i percepcije stvarnosti. Velikosrbi uveličavajući pred svijetom hrvatske zločine (koje su izazvali) prikrivaju vlastite daleko veće i u dugome trajanju. Ali Hrvate ugrožavaju i slijednici komunizma koje nije zahvatila lustracija. I jednima i drugima danas je tobožnja ustašizacija Hrvatske glavni argument za održavanje dominacije i kohezije vlastite grupe. Postupak je jednostavan: Najprije se vrijeđa Hrvatski narod što izaziva simboličku reakciju (pozdrav za dom spremni, ustaško znakovlje, uvrijedljivi odgovori i sl.), a zatim se iz toga izvlači zaključak o ustašizaciji Hrvatske. No, novome poglavniku i ustaškoj stranci danas ni traga, a komunistička s naslijeđenim totalitarnim mentalitetom živi ma kako se ona zvala. S druge strane četništvo je u Srbiji snažna legalna politička opcija što potvrđuju zadnji izbori. Ta i Šešelj je ušao u parlament. Ta opcija svoje krakove širi prema Hrvatskoj uz stalni srbobranski povik: Evo ustaša! (kojih zapravo nema).Dakako i mit o genocidnosti Hrvata (Kajin!) posebno izražen glede Jasenovca kao odabrane traume za Srbe dobro dođe u toj igri, a potrebita povijesna revizija i traženje istine proglašavaju se ustašizacijom i govorom mržnje. „Druga“ Srbija preklinje hrvatske Srbe da priznaju svoje grijehe (Sonja Bisrko), ali oni ostaju gluhi na taj poziv. Tek se sramežljivo javlaju neki hrvatski Srbi koji nastoje izaći iz slijepe ulice srpskih obmana (termin Svetozara Markovića iz XIX. stoljeća). Nada ipak postoji!

Ivo Rendić - Miočević