Brodolom ministra Hajdaša - pajdaša
Kada je na lokalnim izborima 2009. pojavio promidžni plakat „Hajdaša za pajdaša“, prva asocijacija je bila da bi ovaj „simpatični“ pajdaš bio odličan za ispijanje „kupica u kleti“.
Međutim, on je bio i Milanovićev pajdaš, pa je kao SDP-ov kandidat izabran i za župana Krapinsko-zagorske županije. Odmah potom pukla je i bizarna priča da je novi zagorski župan osebuna i ne baš uobičajena pojava, koji je svojemu „djevojačkom“ prezimenu dodao i ženino: Dončić. Ime mu je, dakle, Hajdaš Dončić. Siniša Hajdaš Dončić!
Iako je čitava Vlada, prema riječima njihova premijera na odlasku – slučajna, Hajdaš Dončić uistinu je u ministarsku fotelju dospio slučajno. Već na samom početku mandata, u proljeće 2012., Zlatko Komadina je zbog sukoba s premijerom dao ostavku. U obrazloženju: “zbog narušenog zdravstvenog stanja“ - što je uostalom najčešća “dijagnoza“ većine ministara u ostavci. Milanović se sjetio svojega starog pajdaša Hajdaša, te ga pozvao za ministra pomorstva, prometa i infrastrukture. Sve nakon ovoga u životu Hajdaša Dončića je „legenda“, s okusom tragikomedije.
Čim su kukurikavci preuzeli vlast, krenula su masovna otpuštanja radnika i usiljena privatizacija. Nakon što je 800 radnika HŽ Carga završio na ulici, Hajdaš Dončić je bez imalo krzmanja i sućuti prema ljudskim sudbinama poručio da se: “moramo pridržavati strogih pravila tržišnog nadmetanja, jednostavno se plan restrukturiranja mora provesti onako kako je predložen“, te najavio daljnje otkaze. “Cargo mora ući u komercijalne vode i morat će otići još ljudi.“
Iako su za kupnju još uvijek atraktivnog HŽ Carga interes pokazale njemačke, austrijske i češke željezničke kompanije, Vlada je još u siječnju 2013. uspostavila kontakt s Gruiom Stoicom, vlasnikom rumunjske Grampet grupe. Čitava stvar je pukla kada je taj rumunjski tajkun, uhićen zbog davanja mita. Neobično je da ministar Hajdaš Dončić nije znao ništa o čovjeku kojemu je namjeravao prodati hrvatsko blago – HŽ Cargo. Još je međutim gore i opasnije ako je znao. Agonija HŽ Carga se i dalje nastavlja.
U uspjelim i neuspjelim rasprodajama hrvatskoga blaga, najdramatičniji je pokušaj bio davanje u koncesiju Hrvatskih autocesta. Vjerojatno najvrijednije što je Hrvatska napravila od uspostave države izgradnja je autocesta, s kojima se možemo dičiti pred svijetom. Naravno da je za takav golemi zahvat trebalo mnogo novca i da se Hrvatska morala zadužiti. Ali Hrvatske autoceste zlatna su koka i žila kucavica koja jednostavno mora ostati u hrvatskom vlasništvu i pod upravom hrvatske države. Ali upravo zato što je riječ o zlatnoj koki, kukurikavci su se napalili na njezinu stogodišnju dodjelu u koncesiju, uljepšano monetizaciju. Zbog jednokratne isplate bili su spremni zaklati zlatnu koku.
Pobunio se narod, pokrenuo peticiju, prikupio više nego potreban broj potpisa za referendum. Vlada prijeti, nagovara, uvjerava. Hajdaš Dončić svečano poručuje: ili monetizacija ili njegova ostavka! Jest da je ministar Hajdaš veliki pajdaš, nezaobilazna pojava suvremene hrvatske povijesti, ali narod se ne da zavarati. Uplašili se drugovi i odustaše, kao da to nisu ni željeli. Pitaju Hajdaša Dončića kada će dati ostavku. On mrtav-hladan: kakva ostavka?!
>>Referendumskim inicijativama narod je zaustavio i prokazao Milanovića i njegove satelite
I tako „Idevrijeme, dođe rok: eto vraga skok na skok“. Dok si rukom pljesnuo iscurio vremenski pijesak slučajnoj Vladi. Nisu ništa napravili, a i ono što su napravili bolje da nisu. Jedino što im je preostalo – igra na domoljubnu kartu. Čovjek ne može vjerovati svojim očima: stišću šake i dižu ih u zrak, udaraju se u prsa junačka, kunu se svojim patriotizmom, jer oni su ni manje ni više nego „deset tisuću puta veći domoljubi i patrioti od onih iz Domoljubne koalicije“. Ni ministar pajdaš ne zaostaje: suprotno svim do sada izrečenim izjavama odjednom je postao veliki tuđmanovac. Zajedno s Milanovićem najavljuje da će se zračna luka Pleso prozvati imenom prvog hrvatskog Predsjednika. Ali kao da im nitko ne vjeruje, pa se Hajdaš Dončić kune i preklinje k'o Petar u dvorištu, kada ga je služavka osumnjičila: "Zračna luka Zagreb zvat će se po predsjedniku dr. Franji Tuđmanu, to nije upitno. (…) Mi nemamo nikakav politički pritisak, Franjo Tuđman je hrvatski predsjednik, antifašist, partizan i moj Zagorac. O tome razgovaramo već nekoliko mjeseci, 3. srpnja je povjerenstvo za praćenje koncesije, a davatelj koncesije, dakle Vlada RH je ionako planirala da novu zračnu luku, ne staru, imenuje imenom prvog predsjednika. Nema političkog pritiska, zračna luka će se zvati Zračna luka Franjo Tuđman" - uvjerava Hajdaš Dončić. Brzo je, međutim, uhvaćen u laži, jer nigdje se u koncesijskom koncesijskom ugovoru nema klauzule o promjeni imena.
>>Hitrec: Iznenadna ljubav crvenih orjunaša prema Tuđmanu lako je objašnjiva
I na kraju, ili na početku: Pelješki most! Pelješki most, u koji se sada kunu svi ministri vlade na odlasku, pa tako i njezin resorni ministar Hajdaš Dončić, uoči prethodnih izbora, kao i na početku njihova mandata bio je predmet posebne sprdnje i izrugivanja.
Nakon što je kukuriku Vlada raskinula sve dotadašnje ugovore o gradnji mosta, u koji je do tada uloženo 230 milijuna kuna, te isplatila dosadašnjih građevinskim tvrtkama naknadu zbog raskidanja ugovora (čime je dodatno opteretila hrvatski proračun), Hajdaš Dončić je svojim izjavama pokazao da ni malo ne zaostaje u cipelarenju po Pelješkom mostu i po onima koji ga zagovaraju. Onako, s visoka poručio je da nama most i ne treba, jer da 50 tisuća Dubrovčana nije vrijedno toga izdatka. Na stranu što osim Dubrovčana južno od Neuma živi još stotinjkak tisuća ljudi i što je važnost mosta od iznimne strateške važnosti za Hrvatsku. Ali što o tome zna ministar pajdaš i kao da mu je uopće stalo do hrvatskih strateških interesa. Umjesto logičnog i najboljeg rješenja, a to je naravno Pelješki most, ministar pajdaš nudi svoje rješenje: “…Do Dubrovnika i trajektom, i koridorom kroz Neum i mostom. Do ulaska Hrvatske u EU proradit će trajektna linija s pristaništima na Pelješcu i kod Neuma... Dubrovačko će područje srednjoročno biti povezano s ostalom Hrvatskom koridorom kroz Neum…“ (Večernji list, 6. lipnja 2012.). Zbrkane misli i poruke kao u nekom transu iz maliganskih para iz kleti…
Kako je vrijeme odmicalo Plješki most je od neželjenog djeteta postao najjača izborna karta. Hajdaš Dončić je i tu pokazao zavidnu transformaciju u svom stavovima. Vlada se na kraju svojega mandata, a naravno i resorni ministar počela nadmetati u najavi izgradnje Pelješkog mosta. Na posljetku mu se počela diviti kao najboljem rješenju povezivanja Hrvatske sa svojim krajnjim jugom. Prošlo je međutim četiri uzaludne godine uzaludnog mandata slučajne vlade. Vrijeme im je iscurilo, neka druga Vlada i neki drugi ministar uskoro će nastaviti graditi Pelješki most - najvažniji projekt povezivanja Hrvatske s njezim jugom.
More očito nije sklono Hajdašu Dončiću. Dok Milanović najavljuje ulazak u izboru kampanju „punim jedrima“, tri njegova ministra u murterskom akvatoriju „bura je zela i u more odnijela“. Naravno među nijima je bio i naš ministar Hajdaš Dončić. Hvala Boga, i njega i drugove spasili su iz mora. Neka samo suše svoje mokre gaće, a Hrvatsku neka ostave na miru. U suprotnom svima će nama ostati samo gaće na štapu.
Mato Kros