Iseljena i pusta zemlja Hrvatska u rukama reformiranih Titoista

O Domovinskom ratu i raspadu Jugoslavije svatko je slobodan razmisliti po svojom iskustvu, pameti i obrazovanju. Samo onom tko proguta vlastito srce objektivnost je zajamčena, ali to je onda i previše daleko od istine.

I ne moramo se baš oko ničega složiti, čak ni oko naziva Domovinski rat, bio je to ipak hrvatski obrambeni rat protiv Srbije koji su Hrvati dobili s visokim rezultatom. Neka svatko prigrli objašnjenje i odgovor najbliži vlastitu iskustvu, savjesti i neka ovlada silnom željom da bude u pravu. Na ovim nesretnim prostorima bizantske perfidije i očekivane neiskrenosti važnije je biti u pravu nego živjeti u istini, a povijest se izgovara s povišenim tlakom u grudima i viče ustima iskrivljenima od prkosa.

Slična je tema i povijest dviju Jugoslavija: uloga svjetskih ratova, Karađorđevića, britanskih službi, Crne ruke, Tita, Partije, Ozne i Udbe... a sve začinjeno vrućim raspravama i pristranošću, besmislenim lupetanjem o urotama i Hrvatima nesklonoj svjetskoj povijesti. Srbi i Hrvati se ni oko čega ne mogu složiti, jer bitno je otkada i odakle početi: najprije povijesno i zemljopisno, a tek onda povući famoznu startnu crtu i složiti se gdje je zapravo početak i kako je sve to počelo?

Raspadom austro-ugarskog i još tri carstva nakon kolektivnog europskog suicida u Prvom svjetskom ratu, kakav god da je bio prvobitni plan velikih sila, Europa se i nehotice promijenila ostavši još uvijek epicentar judeokršćanske civilizacije. Europa se raširila svijetom, sebe je razdala svijetu, međutim stara neprijateljstva su ostala i na vrhuncu kolonijalizma Europa je dobila dvije najveće klaonice: Prvi i Drugi svjetski rat. Uz austrougarsko nestalo je njemačko, rusko i tursko carstvo, a krunjene glave zamijenili su opasni tipovi: navodno demokratski izabrani političari i oni rijetki državnici 20. stoljeća. Povijest je okrenula posve novu stranicu nove knjige, a stara se knjiga zaklopila. Jasno je tko je na dobitku i tko je najviše profitirao plaćajući nemalu cijenu velikih političkih ambicija: interesne grupe organizirane u banke i korporacije predvođene beskrupuloznim političarima, s jedne strane, i tzv. revolucionari, nositelji sveopće destrukcije i obmane o pravednoj distribuciji svekolikog svjetskog bogatstva, s druge strane. Beskrupulozan krupni kapital sučeljen s jednako okrutnim profesionalnim revolucionarima prigodice odjevenim u crne i crvene odore dvaput je krvavo zaplesao. Uz tehnologiju i ambiciju netalentiranih, svijet nije imao šanse.

Hrvatska povijesna i gospodarska zbilja s lakoćom otkriva što je tko činio posljednjih stotinjak godina i kakve su posljedice kad se Ilirski preporod preimenovao u južno-slavenski pokret – to je bila prva izdaja – potom slijede posljedice Prvog svjetskog rata, i razvidno je tko je dobitnik, a tko gubitnik gurnut na sam rubu povijesnog strpljenja. Slomom i nestankom Austrougarske, Hrvatska je što vlastitom nespretnošću što igrom imperijalnog Londona izručena blatu bizantizma. Ono što je Hrvatska kroz stoljeća uspjela obraniti te sačuvati od Osmanlija i azijatske najezde, poklonjeno je osmanlijskim akinđijama, ratnim pljačkašima, martolozima. Hrvatska je isporučena negdašnjim turskim pljačkaškim hordama, osmanlijskim ratnim slugama, Srbima.

Prvi svjetski rat hrvatski je prostor naselio srbijanskim ratnim gubitnicima, tzv. solunašima. Britanski lakej i začetnica prvog svjetskog rata, Srbija, poražena je na način da je u cjelosti napustila svoj državni teritorij i ratnim stampedom izbjegla u Grčku. No, svojom se bizantinskom umiješnošću Srbija uspjela svrstati među pobjednike te ratnu sramotu i kukavičluk pretvoriti u vojni trijumf, a tuđa vojna groblja slaviti kao svoju ratnu žrtvu. Kao nagradu za (ne)učinjeno i poraze, Srbija je u ratu dobila pravo na stvaranje države po kroju SPS – Jugoslaviju. I počelo se s prisajedinjenjem Bosne, Hrvatske, Crne Gore (dokidanje autokefalnosti crnogorskoj pravoslavnoj crkvi), Makedonije (autokefalnost MPC, Srpska pravoslavna crkva nije nikad priznala) i slovenskih krajeva. Nastavilo se s intezivnim širenjem pravoslavlja i srpske državnotvornosti uz pomoć žandarmerije, državnog činovništva, vojske... orjunaštvom i deseteračkim laskanjem. Što se nije dalo slomiti perfidno se potkupljivalo i kontaminiralo nečasnim ustupcima.

Nakon 1945. kad je hrvatski narod od dojučerašnjih četnika stigmatiziran genocidnim, navala prekodrinaca i bosanskih Srba odvija se planski sustavno i ciljano; još intenzivnije i grublje nego u kraljevini SHS/Jugoslaviji. Nije im bilo dovoljno pobiti Hrvate na Bleiburgu i Sloveniju napuniti hrvatskim leševima, nego je preživjeli ostatak trebalo zatući Križnim putem i nastaviti s Jasenovcem, otvoriti koncetracijske logore za folkdojčere, ubijati prvake i ugledne osobe po matrici Dakse – čistiti hrvatski prostor od Hrvata, elita i onih naroda koji s Hrvatima stoljećim žive u harmoniji suživota. Ono što nije ubijeno i protjerano trebalo je kontaminirati mešanim brakovima, ideologijom bratstva i jedinstva te upornim prekrajanjem udžbeničke povijesti. Srboslavlja i komunizam prepoznali su se još 1944. kad su se kokarde odšivale i na njihovo mjesto prišivale zvjezde petokrake. Međutim čak i nakon uspostave suverene hrvatske države, posljedice su još uvijek tu, infekcija bizantizmom je zastrašujuća, naročito u kulturi i među tzv. intelektualcima marksističkog predznaka, tzv. čegevaristima.

U sedamdesetim godinama podijelilo se pasoše i još se jednom potjeralo Hrvate trbuhom za kruhom, najviše u Njemačku, i time je prisajedinjenje bilo dvostruko na dobitku: „oslobodio“ se dodatni prostor za naseljavanje prekodrinca i bosanskih Srba, a hrvatski gastarbajteri su svojim doznakama (pet do šest milijardi ondašnjih dolara godišnje samo preko Narodne banke Jugoslavije) znatno podupirali one koje su ih potjerali, neuspješnu i propalu komunističku ekonomiju Jugoslavije.

Prva generacija partijske nomenklature koljača i nasilnika nekažnjeno je biološki odumrla. Svojim su krvavim čizmama ušli u oteto, ali vaga sudbine je po tko zna koji put zakazala, pravda je okrenula leđa žrtvama i oštećenima. U ime komunističke ideologije učinili su strašne zločine i ništa im se nije dogodilo. Dobro umrežena druga generacija titovske nomenklature još se dobro drži, ali uzde moći polako prepušta trećoj, školovanoj, urbanoj i u pretvorbi dobro zbratimljenoj zlatnoj mladeži. Ta druga generacija partijske nomenklature (npr. Slobodan Milošević) izvršila je agresiju na Hrvatsku ili je zdušno podupirala taj rat za Jugoslaviju (srpska manjina u Hrvatskoj). Učinili su strašne zločine i opet prošli nekažnjeno. Čak ni lustracija nije provedena. Na trećoj se generaciji temelji plan za potpuno političko i gospodarsko ovladavanje hrvatskom državom u kojoj će titovska nomeklatura potiho upravljati i vladati svim gospodarskim resursima, svim društvenim tokovima (tzv. Yuta). To su oni pravi profiteri hrvatske privatizacije, vlasnici naftnih kompanija, osiguranja, TDR-a, pif-ova, ravnatelji državnih institucija i tvrtki, sveučilišni profesori, dekani i rektori... svi iz kvote komunističke nomenklature. Za vrijeme Račanove vlade hrvatske banke su najprije sanirane novcem hrvatskih poreznih obveznika, a potom prodane stranim bankama; u crvenoj Rijeci privatizirana je Croatia Line, Viktor Lenac, Brodomaterijal, Luka Rijeka, Vulkan, Torpedo, Tvornica papira, Tvornica konopa, Ivex... i druge propale tvrtke. Namjerno i s ciljem, sve u režiji SDP-a.

Prema planu crvene nomenklature, Republika Hrvatska mora ponovno postati Socijalistička Republika Hrvatska, tj. mala Jugoslavija sa srpstvom kao konstituitivnom (ustavnom) komponentom. To je bio cilj tzv. detuđmanizacije, to su dva Mesićeva i jedan Josipovićev mandat, to su Račanova i ova Milanovićeva hrvatsko-srpska vlada. Ulaskom Republike Srbije u EU opet bi se zaokružio „region“ pa bi barem veći dio Srba živio u jednoj državi i provjerenim metodama upravljao istom. Zato je i tužba Hrvatske protiv Srbije pred međunarodnim sudom (namjerno) loše pripremljena.

Danas je hrvatsko gospodarstvo neuspješno, jer je na djelu stara shema dogovorne ekonomije; duh samoupravljanja i komitetskih dogovora nije nimalo napušten, nema slobodnog tržišta, čak se ni treća generacija nomenklature nije odmakla od stare samoupravljačke prakse. I koliko god bila donekle educirana i odmaknuta od marksističkih doktrina, zlatna mladež ne zna odigrati tržišnu utakmicu, uvijek je u igri viša lojalnost Partiji, komitetski dogovori, krađa proračunskog novca (i doštampavanje tekućih i proračunskih manjkova), intervencija izvršne vlasti na krivome mjestu, zaplotničko zajedništvo, klijentelizam i uhljebljenje po načelu: glavno da je naš.

Nakon Tuđmanove smrti kreće silovit proces dehrvatizacije koji se svodi na obezvređivanje pobjede u Domovinskom ratu, minimaliziranje srpskih ratnih razaranja i zatiranje sjećanja na srpsku/srbijansku agresiju, na sve njihove zločine počinjene u Hrvatskoj. Radi se na velikom povijesnoj amneziji i troši silna energija da se suverenu RH stavi pod privremeno (loše) povijesno rješenje. Kao puno, potpuno i konačno rješenje nudi se tzv. region sa Srbijom na čelu. U tu svrhu ponovno se uspostavlja verbalni delikt hrvatskog nacionalizma te nameću stare srpske teze nikad ugaslom ustaštvu i hrvatskoj genocidnosti kao kongenitalnim i neispravljivim biološkim činjenicama u Hrvata. To su dva legalno i legitimno izabrana (antihrvatska) predsjednika Mesić i Josipović, potpomognuti partijskom nomenklaturom sakrivenoj u SDP-u i HNS-u, to je 15 godina njihova antihrvatskog terora, to je vanjskopolitičko približavanje „regionu“ i povijesne laži o građanskom ratu u Jugoslaviji kroz usta Vesne Pusić, njenog brata Zorana i intelektualista Puhovskog. To je nastavak tzv. „reformiranog titoizma“ s drugom i trećom generacijom crvene nomenklature. Na čelu tog procesa pod kodnim imenom Yuta našli su se najagilnije antihrvatske snage.

Na Hrvatsku nije izvedena ni malo niti velikosrpska agresija, nego dobro i godinama pripremano srpsko prisajedinjenje. Srbijanska agresija potpomognuta srpskom manjinom u Hrvatskoj, kao ratnom potpalom, započela je rat s Hrvatskom 1991. godine. Zapravo je teško odrediti gdje podvući crtu i kad je sve započelo i kad će sve utihnuti. Možda već 1916. ubijanjem hrvatskih dragovoljaca u Odesi? Ili je dovoljno čuti obraćanje patrijarha SPC srpskim vjernicima u Dalmaciji, Slavoniji, Banovini i... Hrvatskoj?!

Srbija je teško poražena u Domovinskom ratu; vojno ona neće više nikad slično ponoviti, pogotovo ne jer je Hrvatska članica NATO-a, međutim Srbija nije nikad previše računala na vojnu pobjedu. To je četništvo koje niti jedan rat nije dobilo; rat s Hrvatskom je njihova najslabija i jednom već odigrana karta. Srbi su osmanlijski akinđije i nema tu ni ratništva niti vojničke časti. Lakše im je nastaviti ono u čemu su najbolji: intrige, podmuklost i laskanje pa će svoj stoljetni plan prisajedinjenja pokušati izvršiti uz pomoć bizantinske prijetvornosti i svoje pete kolone, srpske manjine i orjunaša u Hrvatskoj. Ova SDP-ovska srpsko-hrvatska vlada u kojoj ima više Srba nego u Vučićevoj, njezina izrazita neuspješnost, sustavno i zlonamjerno sabotira hrvatsku državnost. Bivši predsjednici Josipović i Mesić, ostrašćeni udbaški seniori i juniori u Banskim dvorima i državnim službama samo su dijelovi jednog velikog plana vraćanja Hrvatske u „region“ na način da Srbija što prije prijevarom uđe u EU. Samo prijevarom, jer uvijet za ulazak u EU bit će članstvo u NATO-u, a tamo Srbija kao ruski trabant nije nimalo dobrodošla!

I sada smo tu gdje jesmo, u teškoj političkoj i svekolikoj podjeli među Hrvatima, i ta je podjela gora od svake gospodarske krize. Nezaposlena, ostarjela i od mladosti ispražnjena zemlja – država u gospodarskom kolapsu, izdana od vlastite vlade, njihovih pomagača orjunaša i jugoslavena – Hrvatska klizi prema utrnuću.

Hrvatska se iseljavanjem najboljih i bijelom kugom nedostatnog nataliteta ubrzano gasi i to je bio željeni cilj akinđijskog susjedstva – devastirati zemlju i pripremiti teren. Opustošena i slabo naseljena Hrvatska postaje pravi zalogaj prisajedinjenja neuljuđenim hordama što svoje običaje i svjetonazor vuku sa sobom bez ikakve želje da se stope s civilizacijom u koju žele ući. I to je bio stvarni cilj ove Milanovićeve srpsko-hrvatske vlade: samo lani je iselilo 40-ak tisuća uglavnom mladih i obrazovanih Hrvata, slično je bilo i 2013, ove godine očekuju se približne brojke, a sve kao bi se iselili najbolji i na upražnjeni prostor naselio Josipovićev, Milanovićev, Pupovčev, Tadićev, Nikolićev, Pusićkin Dodigov... „region“. U 2014. godini umrlo je 11 000 stanovnika više nego ih se rodilo. Demografski deficit svake godine bit će sličan: jedna Makarska manje godišnje! To JNA ne bi nikad mogla i nije, ali je okupatorska srpsko-hrvatska vlada Zorana Milanovića to ostvarila. Da su tu vladu sastavljali oni najokorjeli četnici, ne bi bila ovoliko pogubna za hrvatsku državu.

I nije nikakva nacionalno svetogrđe razmisliti o povijesnoj gesti i vraćanju izvjesnog moralnog i povijesnog duga: ako nas je već dostigla sudbina napuštene i puste zemlje, zar je ne bi trebalo napučiti našim sunarodnjacima iz EU, prije svega onima koje je komunistički antifašizam (izlika za sustavnu pljačku u ime naroda i za račun Partije) istjerao iz Hrvatske – Talijanima i folksdojčerima, to jest njihovim potomcima, jer još osjećaju ljubav prema svoj negdanjoj domovini, svojim domovima prije dolaska akinđijskih hordi 1918. i 1945.

Takvim ljudima poput Milanovića, članovima njegove vlade, Josipoviću, Mesiću, Pusićki i svekolikoj buljumenti srpskih trabanata se ne sudi, za takve postoji katram, perije, greda i uobičajena receptura: umočiti u vrući katram, zavaljati u perije, a potom posjesti na gredu i uz pjesmu otpraviti u pustopoljinu – i da se više nikad ne vrate.

T. J.