Čudnovati izbori
Kad bi se za posao u kojem su ključne ovlasti zapovijedanje vojskom i vođenje vanjske politike, te izbor zaslužnih osoba kojima se dodjeljuju državna odličja, javile četiri osobe koje su se za jedan takav – a radi se o poslu ili bolje rečeno dužnosti predsjednika Republike Hrvatske - nedavno kandidirale, malo bi koji trezveni poslodavac puno dvojio o izboru.
U konkretnom slučaju, bez sumnje bi mu odluku olakšalo to što se radi o državi koja je odnedavno pristupila moćnom vojnom savezu (NATO) i političkoj zajednici zemalja čijem kulturno-civilizacijskom krugu odavno pripada (Europska Unija), kao i državi koja je nakon dugotrajne kalvarije na međunarodnom sudu uspješno obranila svoje najplemenitije ljude ali i njihovo vodstvo koje više nije među živima, time i svoj obraz. Poslodavac koji drži do vlastitog dobra sigurno bi primijetio kako su stečena poznanstva kandidata u navedenim organizacijama i u pripadajućem okruženju, te iskustvo sudjelovanja u odgovarajućim procesima od velike važnosti za dobro izvršavanje navedene dužnosti.
Sukladno tome, pri procjeni bi morao odvagati i mogućnosti kandidata da "otvore vrata" iza kojih se donose bitne odluke. Uzevši sve navedeno u obzir, razumnom bi poslodavcu zacijelo bio dovoljan već i jedan krug razgovora da se opredijeli između četiri ponuđena mu kandidata. Posve izvjesno, ovu važnu i zahtjevnu dužnost povjerio bi dami, dok trojici mušketira ne bi preostalo ništa drugo nego da potraže novi posao, već prema znanju, iskustvu i vještinama kojima raspolažu.
I dok je za dvojicu aspiranata razvidno kako u životu nisu primirisali ničemu što bi ih kvalificiralo za obavljanje ove visoke i časne dužnosti, lako se složiti da bi kandidat Josipović – njegov dosadašnji rad to potvrđuje – bio izvrstan predsjednik države ... ali ne one koju smo u prethodnom odjeljku opisali, nego neke druge. Recimo, države koja i bi i ne bi u EU. Države koja bi se rado držala plićaka u "EU moru", al' bi još radije "kreketala" u mutnoj "Regionalnoj bari". Države koja ne bi marila za temeljne civilizacijske vrijednosti suvremene Europe pa bi s lakoćom ignorirala rezolucije tijela EU o osudi svih totalitarizama prošlog stoljeća. Također, sudeći prema ljudima kojima se Josipović okružio a koji još uvijek na NATO savez gledaju kao na prijetnju - pa ga još krste "NATO paktom", arhaičnim izrazom karakterističnim za vrijeme, prostor i sustav koji su ih oblikovali – ni članstvo u toj organizaciji Josipoviću se odveć ne mili. Dakle, i po tom bi kriteriju bilo primjerenije da dužnost za koju se kandidira obavlja u nekoj drugoj zemlji. Na primjer, u nekoj zemlji ne tako davno bombardiranoj od strane tog vojnog saveza, a koja se sad našla u složenoj geopolitičkoj situaciji, da ne kažemo ćorsokaku, pa pokušava u isto vrijeme sjediti na dvije stolice.
Također, s obzirom na urođenu pravdoljubivost, revnost, te stručnu i drugu pomoć koju nesebično pruža organizacijama koje za sebe tvrde da se bave utvrđivanjem istine o zločinima iz nedavnog rata i bore za dostojanstvo žrtava, Josipović bi zacijelo imao više posla u nekoj zemlji koja je rušila do temelja gradove i sela, masovno ubijala ranjenike i civile, bombardirala bolnice i škole, rušila crkve i oskvrnjivala groblja, sustavno i planski obučavala i opremala terorističke skupine da siju strah s ciljem progona lokalnog stanovništva, organizirala masovne logore i mučila zatočenike... Valjda bi se u jednoj takvoj zemlji našao netko koga bi Josipović imao odlikovati a bez potrebe da odlikovani konstruira, izmišlja i uveličava zlodjela. Uz to, u ulozi predsjednika takve zemlje mogao bi se otvoreno, bez najmanje zadrške, a da to izgleda sasvim prirodno, zalagati i za povlačenje tužbe za genocid podignute protiv nje od strane zemlje opisane u uvodnom dijelu teksta. No, prije nepunih pet godina povijest se narugala, baš onako okrutno kao što samo ona zna, i Josipović se nekako zatekao na čelu one prve zemlje, potom cijeli mandat postupajući kao da je predsjednik ove druge. Ne treba mu zbog toga zamjeriti, jer samo je bio ono što jedino zna, hoće i može biti.
Već pri polaganju predsjedničke prisege, istinoljubiv kakav jest, propustio je prevaliti preko usana ime države za čijeg predsjednika priseže i tako zapravo prisegnuo nekoj apstraktnoj, bezimenoj Republici. Našali li se povijest grubo još jednom, možda će prilikom slijedeće prisege štreberski precizno sve izdeklamirati: "... Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Banije, Like, Korduna, ..." Jer kad se već jednom zabunio i kandidirao za predsjednika pogrešne države, pa u toj nakani još i uspio, našavši se sad u godinama u kojima čovjek nije sklon velikim promjenama, po inerciji se kandidirao još jednom i ponudio "pravi put" - ali nažalost opet na krivom listiću.
I kako sad "poslodavac" ne će biti zbunjen? Suočava se s kandidatima za različite poslove, a svi na istom listiću. Zaista, kako uopće usporediti gimnastičara koji dubeći na glavi svijet vidi, baš kao i svijet njega, naopako, sa klizačicom koja plijeni pozornost virtuoznim i elegantnim piruetama, pa presuditi tko je od njih bolji? Možda ovaj put zbunjenost bude odagnana, pročita li se pažljivo naslov na glasačkom listiću. Taman malo pažljivije nego što je to učinio trenutni predsjednik čitajući tekst prisege na dužnost koju još uvijek obavlja. Jer promakne li i njegovu "poslodavcu" ta ista riječ, pitanje je ima li pojam koji ona označava budućnost.
Grgur S.