Drama Kašeta brokava - Mali Lear iz Velog Varoša praizvedena u splitskom HNK

Drama Kašeta brokava - Mali Lear iz Velog Varoša Elvisa Bošnjaka, u režiji Nenni Delmestre, praizvedena je 27. studenoga, na pozornici HNK Split.

Drama je svojevrsna replika na Shakespeareova Kralja Leara smještena u današnji Split. Priča počinje, veselim rođendanom Rodoljuba, najstarijeg člana obitelji, oca i djeda, koji baš tada odluči podijeliti nasljednicima svoju mižeriju, kao i svaka podjela, bila ona kraljevska ili velovaroška, otvara prostor za dramu. To je dramu o čovjeku koji misli da zna voljeti ali, koliko god je za života volio sve oko sebe, na kraju ispada kako je volio samo sebe. Ali, za razliku od života, koji nikad ne završava prema ljudskoj želji, kazalište daje prostor i vrijeme za razmišljanje i pročišćenje do katarzične spoznaje, koja reflektira u svemir dijagnozu vremena u kojem se živjelo i živi.

Kašeta brokava, govori o proživljavanjima, o psihotičnom nedostatku prostora i pretjeranoj želji za njim, koje ruši obiteljsko zajedništvo. Sindrom se, od onog trenutka kad Rodoljub ima dijagnoza zaborava, a nasljedstvo dijeli. U podjeli je isključio sina koji mu je iskreno rekao što misli o njemu. Upravo taj sin ga na kraju života vodi u onostranost, i na razmišljanje o sebi i svojim postupcima. Što je brat razbaštinjen to nikoga ne muči. Svi žele prostor, ne obveze. U skučenosti duše zaokuplja ih materija, pretilnost, znanost i zanesenost, muči ih skrb oko oca. U paralelnom svemiru, svi žele svoj kutak mira, a sreća im upravo izmiče tražeći ga. Bude se razno razni demoni, nervoza, revolt, grabež, prigovaranje, a u tijeku rušenja i renoviranja, raspodjele i rasprava: dijeli se baš sve, i obiteljski stol. Oca se seljaka, od jednog do drugog, čerupa se nasljeđe, razmišlja se samo o iskorištenosti. Rodoljub spoznaje da je život dublji i vrjedniji od svjetovne buke, koju stvara njegovo veselje. Ne treba sve ni ozbiljno gledati. Njega, rasipnika i ženskara, treba li strpati u dom, a naslijeđenu kuću pretvoriti u kašetu brokava. Na to, nema odgovora.

Predstava na jedan zanimljiv način progovara o Splitu danas, kojeg volimo ovakvog ili onakvog, ali što ako baš njega, preko kojega gradimo vlastitu prepoznatljivost, ako baš sve raskopavamo do posljednjeg dvora i smokve? I to da ne bismo ponosno i poetično živjeli, nego da bismo barem preživjeli? Kompozicijski gledano, od režije, scenografije, svijetla do izražajne glume, kao i njenih uspona i padova u završnom činu, nesretno ozbiljna priča preobrazila se u jednu vesela priču: -Lijepo je umrijeti, a lijepo je i živjeti.

Dragica Zeljko