Srbi optužili Stepinca da je zapalio sv. Savu u New Yorku

Istinu o vatri u srpskoj crkvi u New Yorku treba tražiti u samoj crkvi sv. Save i onima koji su je vodili. Očito su u vatri namirisila mogućnost masne zarade

Kad se ne bi radilo o Srbima onda bi tvrdnja srbijanskoga diplomata Dušana T. Batakovića, kako je požar na pravoslavni Uskrs u srpskom hramu sv. Sava u New Yorku podmetnuo hrvatski kardinal blaženi Alojzije Stepinac, mogla iz neznanja uznemiriti pokoju razboritu ljudsku dušu.

Aktualni ravnatelj Instituta za balkanske studije u Beogradu optužio je kardinala Stepinca za podmetanje požara i uništenje makedonske crkve u Sidnayu, grčke crkve u Melbourneu kao i za izbijanje požara u kompleksu samostana Valam na sjeveru Rusije.

Ne treba podsjećati, jer su još uvijek svježa sjećanja, na srpske agresije tijekom devedesetih godina na Sloveniju, Hrvatsku, BiH i Kosovu kako bi se Srbijanci otimačinom domogli tuđih teritorija.

U tim su ratovima, kako je utvrdio i Međunarodni sud u Haagu, počinili genocid nad starosjedilačkim pučanstvom, a slike masovnih smaknuća u Vukovaru, Srebrenici, Škabrnji i posvuda oko sebe usađene su u sjećanja cijelih naraštaja.

Bombardiranje Dubrovnika i spaljivanje toga staroga hrvatskog grada, oprvdavanjem kako će nakon rušenja izgraditi još stariji grad, nije iščezlo iz pamćenja stradalnika srpske agresije.

Rušenje pak crkava i njihovih zvonika, bila im je posebna poslastica, jer su svoje neljudske postupke snimali televizijskim kamerama, kako bi tim "uspjesima" hranili vlastito pučanstvo u Srbiji i tako mu dizali borbeni moral protiv hrvatskih katolika.

Iz povijesti na dnevnu površinu izbijaju srpska nedjela, a posebno ona kad su 27. srpnja 1941. u bosanskom gradiću Drvaru poubijali sve Hrvate i Muslimane (oko 500 ljudi), a potom napali hodočasnike koji su se vraćali s proslave blagdana sv. Ane s Oštrelja i iz Kosova Polja pokraj Knina.

Tada je ubijen i drvarski župnik Weldemar M. Nestor, a u Bosanskom Grahovu na ražnju ježiv pečen katolički župnik Juraj Gospodnetić, što su bili prisiljeni gledati njegova majka i mještani.

Taj ritualni zločin, povezan vjerojatno s prežitcima kanibalizma, Srbi su prakticirali i u svojim agresivnim ratovima devedesetih godina protiv Hrvata i Bošnjaka, a u nastranom militarizmu posebno se isticalo svećenstvo Srpske pravoslavne crkve.

To destruktivno iživljavanje nad nemoćnim ljudima kasnije su pripisivali svojim ratnim protivnicima, u čemu su, zbog nemogućnosti jednakopravnoga odgovora, imali i stanovit utjecaj u diplomatskim i medijskim krugovima, što uostalom pokazuju i aktualne Batakovićeve optužbe, objavljene u New York Postu.

Bez ikakve namjere da cijelokupnom srpstvu pripišem strašna i ljudima nevjerojatna zlodjela nad svim svojim protivnicima, poglavito nad nemoćnima ili pak razoružanima, povijest suvremene srpske države prepuna je takvoga divljaštva - od potpunoga čišćenja Srbije od mulimanskoga stanovništva poslije srpskih ustanaka u 19. stoljeću do nedavnih etničkih čišćenja po BiH, Hrvatskoj i Kosovu.

Srpsko je svetosavlje u tolikoj mjeri isključivo prema svim drugim vjerama da se u srpsku naciju, bez prijelaza na svetosavlje, nisu mogli integrirati čak ni hrvatski Jugoslaveni.

Uostalom nije li episkop Srpske pravoslavne crkve Nikolaj Velimirović bio glasoviti antisemit i nacist, koji je poistovjećivao djela sv.Save s djelima nacističkoga vođe Adolfa Hitlera, što je tijekom Drugoga svjetskog rata rezultiralo potpunim čišćenjem Srbije od Židova.

Nacisti su SPC nagradili za odanost, davši joj posebne povlastice pa je odmah nakon preuzimanja vlasti u Srbiji započela brza i nesmiljena provedba rasističke politike protiv Židova i Roma.

Srbija je gotovo ekspresno preuzela rasističke zakone i postupke iz nacističke Njemačke, a vlada Milana Nedića donijela brojne antižidovske zakone.

Tadašnja hijerarhija SPC nije nijednom prosvjedovala protiv tih zakona. Ni da ih spriječiniti da ublaži njihovu provedbu.

Jedna od prvih diskriminacijskih odredaba bilo je obilježavanje Židova žutom vrpcom, na kojoj pisalo Jevrejin–Jude. Na snagu je stupila 19. travnja 1941.,što je toliko oduševilo generala Alexandera Loera da je već u kolovozu 1942. Srbiju proglasio Judenfrei.

Od ovakvih napadaja, iza kojih se obično skrivala velikosrpska politika i pripreme novih osvajačkih pothvata protiv susjednih naroda, nije potrebno braniti blaženoga Alojzija Stepinca.

Njega, naime, brani njegov ćudoredni, ljudski i sveti kršćanski lik i djelo.

U tvrdnju o izravnom ili neizravnom povezivanju hrvatskih katolika s navodnom terorističkom akcijom protiv drugih pravoslavnih Crkava može povjerovati samo zlonamjerni i potpuno neupućeni promatrač.

Katolička Crkva je uvijek gajila iznimno dobro odnose s Makedonskom pravoslavnom crkvom, Crnogorskom pravoslavnom crkvom kao i Grčkom crkvom, koje sad već gotovo sedam desetljeća na raznim područjima surađuju s općom Katoličkom Crkvom.

Sve se to na manjoj ili višoj razini može odnositi i na suradnju s Ruskom pravoslavnom crkvom.

Uostalom Hrvati nisu jednovjerska nacija, u svom nacionalnom korpusu, uz katolike ima i znatan broj pravoslavnih Hrvata, kojima upravo SPC, kao što to radi Crnogorskoj i Makedonskoj crkvi, sprječava crkvenu emancipaciju, kako bi zadržala materijalnu pa i duhovnu prevlast nad područjem bivše SFRJ, a koje još uvijek želi pretvoriti u prostor samo jedne nacije - Velike Srbije.

I New York Post kao da se potkraj teksta u svom napisu čudi srpskim optužbama pa podsjeća kako je srpska crkva u New Yorku imala velike financijske probleme te kako je, uz ino, vodila i spor s velikim graditeljem s Manhatena oko projekta vrijednoga 100 milijuna dolara, a koji je propao prije dvije godine.

Bitće da istinu o vatri u srpskom hramu ipak treba potražiti u samoj crkvi sv. Save i onima koji su je vodili.

Očito su u vatri namirisila mogućnost masne zarade!

Ivan Svićušić / Hrvatsko slovo