Dok se u Vukovaru i Škabrnji obilježava 30-ta obljetnica srpske okupacije, građani i branitelji pitaju: A gdje su krivci ili bolje rečeno krvnici?

U vojnom srpskom listu Narodna armija (20.11.1991.), a čiji su faksimili objavljeni i u knjizi Branka Borkovića- Mladog Jastreba „Rušitelj ustavnog poretka“ (Meditor,1995.) uz ostalo se opisuje i kako je „oslobođen Vukovar“.

-„Vukovar je oslobođen. Poslije 86 dana i isto toliko noći rvanja sa hrvatskim mupovcima, tzv. gardistima, crnokošuljaškim legijama sastavljenim mahom od izdanaka po najvećim zločinima upamćenih ustaša iz zapadne Hercegovine, ali i belosvetskih „pasa rata“, koji su ovde, ostvrljeni i razjareni ljudskom krvlju, „lečili“ svoje komplekse i zarađivali nadnicu za zločin. Proglašavajući Vukovar „hrvatskim Staljingradom“, zvanična Hrvatska je sve vreme odbijala predaju grada, prekid njegova razaranja i zlopaćenja naroda, a odbrana, sastavljena od zlikovaca, iz pacovskih kanala, nasrtala je na ljude, na imovinu. Tek sada, kad su se branioci najbezumnijeg režima na svetu morali predati, hrvatska vlada se, u svom „priopćenju“, zabrinuta za sudbinu civilnog stanovništva, zalažući se za „poduzimanje humanitarnih akcija“, pa preti, poziva, opominje…Oslobodioci jedinica JNA i TO i dobrovoljački sastavi, osvajali su kuću po kuću, čuvajući živote sopstvenih ljudi i građana, iskazujući snalažljivost u borbama u naseljenim mestima, potvrđujući humanost, ispoljavajući hrabrost.“, itd.

Dakle, takvi i slični komentari nisu objavljivani na „portalima“ ili tzv. žutoj štampi, već u tijeku najžešće velikosrpske agresije u službenom glasilu zločinačke JNA!

Notorni Milorad Pupovac i njegovi suradnici ovo nikada nisu spomenuli, već i dalje igraju po svome, pričajući priče o miru, zaboravu i tome slično.

Zašto se SDSS nikada nije ogradio od službenih izvješća i svega onoga što su srpski koljači radili u Vukovaru, ali i Škabrnji?

Nekoliko dana nakon ovog komentara (što je također objavljeno u spomenutoj knjizi) u istom listu armije JNA objavljuju da je u četvrtak, 21. novembra 1991., povodom „pobedonosnog završetka borbenih dejstava na području Vukovara, savezni sekretar za narodnu obranu general armije Veljko Kadijević sa saradnicima primio najzaslužnije za pobedu u Vukovaru“ te im čestitao na „izvojevanoj pobedi“. Tom prigodom, objavljena su i imena srpskih krvnika, kojima su uručena vojna promaknuća i nagrade i priznanja, a mi se i dalje pitamo: što su sve te godine, dakle ravno 30 godina, radili i rade razni uskoci, državna odvjetništva i drugi, da ni jedan od vukovarskih ratnih zločinaca dosad nije vidio ni vrata nekog hrvatskog zatvora?

A najzaslužniji za krv i suze Vukovara bili su i ostali: Života Panić, Andrija Biorčević, Mile Mrkšić, Borivoje Tešić, Milenko Lukić, Živica Trifunjagić, Miroljub Vujović, Sulejman Lojić, Krsto Olujić i brojni drugi.

Na čelu tih zločinaca svakako su bili i Slobodan Milošević i Veljko Kadijević, koji nisu i ne će dočekati sudske presude, već su umrli kao „slobodni ljudi“.

Također ne treba zaboraviti ni Veselina Šljivančanina, koji je 18. studenoga 1991. sa svojom jedinicom ušao u razoreni Vukovar, s crvenom zvijezdom petokrakom!

Svi oni i brojni drugi, kako je pisala Narodna armija „u dugim su i teškim borbama potukli i zarobili elitne ustaške formacije i brojne plaćene ubice iz zemlje i inostranstva“.

Dakle, svi sve znaju i sve se zna, a ploča se neprestano namjerno okreće!

Dokle i zašto?

Mladen Pavković