Malo je ako mu kažemo-hvala. Uvijek ćemo ga se sjećati. Bio je istaknuti hrvatski domoljub, čovjek koji je volio i sanjao slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu.

Kad se nakon 31 godine i 13 dana provedenih u američkom zatvoru vratio kući, na slobodu, nitko nije bio sretniji od njega.

Nu, malo je tko mogao prepoznati razočaranog čovjeka, a još manje da će većina medija relativno brzo nakon njegova povratka objaviti:

-          Danas (1. rujna 2013.) u obiteljskoj kući samoubojstvo je počinio – Zvonko Bušić- Taik ( r. 23. siječnja 1946. u Gorici, BiH). Iza sebe je ostavio suprugu, koja ga je godinama vjerno čekala i s njim prolazila boli i muke, neutješnu bližu i daljnju rodbinu, brojne prijatelje…

Mnogi u tu vijest nisu mogli vjerovati, tim prije što je samo dan prije toga (u Udbini) bio s onima koje je volio i koji su ga voljeli.

Nešto je očito krenulo po zlu. Navodno se nije mogao pomiriti s hrvatskim kameleonima, koji su jedan dan na svečanosti dolazili sa hrvatskom značkom na reveru, a odmah potom, drugi dan, na drugu, s Titovom slikom (Milan Bandić i sl., op.p.)..

Nakon dolaska u Hrvatsku angažirao se i na političkom planu. I na tom polju se brzo razočarao. Prvo u Ružu Tomašić, zatim u HSP i još neku minornu stranku.

-          Angažirao sam se politički jer sam želio suzbiti apatiju koja je zahvatila Hrvate, a eto, nakon svega, apatija je, čini se, zahvatila i mene. Stoga se povlačim iz politike, jer ne želim ni na koji način doprinijeti daljnjem usitnjavanju domoljubnih političkih snaga u Hrvatskoj – govorio je još 2011. te dodao da je sve više svjestan da pojedine političke elite naš narod i državu vode u propast.

U SAD-u su ga osudili zbog sudjelovanja u otmici putničkog zrakoplova sa 76 putnika na letu od New Yorka do Chicaga u rujnu 1976. i pogibije policajca, za što uistinu nije bio kriv.

Otmicom je Bušićeva skupina, u kojoj je bila i njegova supruga Juliene Eden Bušić, htjela upozoriti na „hrvatski slučaj“ u tadašnjoj Jugoslaviji bacanjem letaka nad Londonom i Parizom.

Zrakoplov se spustio u Parizu i otmičari su se predali. Nisu imali oružje, već lažni eksploziv.

Zvonko je osuđen na doživotnu zatvorsku kaznu.

Pomilovan je početkom srpnja 2008. i deportiran u Hrvatsku. U Zagreb je stigao 24. srpnja u pratnji američkih agenata.

Dočekan je srdačno, kao jedan od najvećih hrvatskih Junaka.

Nakon prerane smrti posthumno smo mu dodijeli i braniteljsko priznanje – Veliku zlatnu plaketu – Da se ne zaboravi (2015.).

Vrijedno se ponovno podsjetiti na dirljive riječi koje nam je u povodu toga uputila, odnosno zahvalila Juliene Eden Bušić. Rekla je:

-          Hvala svima od srca... ovo priznanje je dragocjeno ne samo meni osobno i Zvonkovoj obitelji, nego svima koji su ga poštovali, cijenili i voljeli. Priznanje je potvrda, kako me ljudi uvjeravaju, da Zvonko nikada ne će biti zaboravljen, da će biti vječan uzor drugima, u svojoj ljubavi za Hrvatsku, svom domoljublju, svojoj spremnosti dati, sve što je imao dati, pa i vlastiti život, ako treba, u ime vječnih, časnih ideala. Znao je reći, da mi smrtnici možemo postati besmrtni na samo dva načina, kako je veliki Platon pisao u svojoj Simpoziji: kroz rađanja djece ili rađanja ideje koja će nas nadživjeti. Zvonko i ja nismo imali mogućnost dobiti djecu, jer smo u tim godinama bili u zatvoru – a američki su zatvori drugačiji nego recimo u Haagu...nikada nismo smjeli biti sami u 32 godine. Ali ideje se rađaju bilo gdje, i on ih je imao na pretek. Ideje koje će ga sigurno nadživjeti, tzv."Homerova djeca"! A jedan primjer sam jučer našla u njegovim bilješkama, pa ga želim s vama podijeliti. Citiram: "Čovjek se rodi, formira i odraste u sudbinski određenom obiteljskom, plemenskom i narodnom ambijentu, koji on cijeloga života duboko u sebi osjeća, a ono što čovjek osjeća utječe na ono što čini. Bezbrojne činjenice pokazuju da je čovjek svoj život spreman žrtvovati za svoja vlastita uvjerenja i principe, ili u obrani osobne časti, ali onaj čovjek koji se svjesno žrtvuje za svoj narod i vjeru pokazuje ne samo da ćuti bilo svoga naroda, nego da je i doista vjeran samome sebi, jer domoljublje i Bogoljublje je sposobnost biti vjeran samome sebi". Ne treba dalje tražiti razloge zašto je otišao. Ostao je vjeran samome sebi – do kraja" – istaknula je tada vidno potresena supruga Zvonka Bušića – Taika, koji je pokopan u Aleji zaslužnih građana na zagrebačkom groblju Mirogoju.

Posljednje izgovorene riječi prije spuštanja Bušićevih posmrtnih ostataka u grobnicu bile su njegova prijatelja fra Joze Grbeša, pročitane iz pjesme koje je fra Grbeš uputio sudionicima pogreba.

-          Za jednog od posjeta tebi Zvonko u američkom zatvoru, rekao sam sebi, preko puta mene sjedi čovjek koji je čisti ideal. Tvoj ideal bila je Hrvatska, za koju si živio i samo o njoj mislio- zapisao je fra Grbeš, čije je pismo čitao jedan od Bušićevih prijatelja.

Na lijes je prvo bačena zemlja sa groba Zvonkovih roditelja u rodnoj mu Hercegovini, u Gorici…

Mladen Pavković

Share
0