Pričuvni general pukovnik Hrvatske vojske Josip Manolić prema svemu sudeći objavit će novu knjigu, koja će biti nastavak njegovih knjiga „Politika i domovina“ i „Špijuni i domovina“, koje je priredio i uredio doc.dr.sc. Franjo Maletić, jedan od osnivača i voditelja Sveučilišta Sjever u Koprivnici.

Međutim, prije nego se objavi njegova nova knjiga, trebalo bi napisati i tiskati najmanje tri u kojima bi se opovrgnule laži, klevete i uvrede koje su objavljene u ove dvije.

Kao prvo, treba reći da je Manolić čovjek koji je bio među prvima (udbašima, op.p.) koji su stvarali slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu i za kojeg vlada „pravilo“- jednom Udbaš-uvijek Udbaš!

Većina onih koji su sudjelovali u hrvatskom obrambenom Domovinskome ratu ostat će „skamenjena“ kad sazna da je ovaj general proveo u ovome ratu, u borbi protiv velikosrpskih četnika, u borbenom sektoru, ni manje ni više nego 2157 dana (sic!) te da je 1991. imao 71 godinu.

Dakle, on se „borio“ za hrvatsku domovinu i nakon 1994., kad se razišao s HDZ-om i zajedno s Mesićem osnovao svoju stranku- Hrvatski nezavisni demokrati, koja se navodno uglavnom „borila“ protiv Tuđmana, Hrvata i hrvatske države!

Srećom, nije mu tada uspjelo da „pučom“ sruši aktualnu hrvatsku vlast!

Nu, kao hrvatski general dobio je sva moguća priznanja i najviša hrvatska državna odličja, pa se s pravom postavlja pitanje: nije li vrijeme da se pokrene i „lustracija“ nad tolikim priznanjima, od kojih su neka, poput dodijeljena Manoliću i sličnima „bačena u vjetar“?

Ovaj čovjek s debelom kriminalnom prošlošću danas se besramno hvali svojim udbaškim i inim aktivnostima, a ljudi ga se boje jer navodno kod sebe u podrumu ili na tavanu još uvijek čuva na tisuće dokumenata o brojim bivšim udbašima, a koji su svih ovih godina navodno bili ili jesu na najistaknutijim političkim, gospodarskim i inim položajima u svim mogućim hrvatskim institucijama.

Knjige koje je napisao i objavio, baš kao i njegovi intervjui, nisu ništa drugo nego „trovanje“ hrvatskih građana i hrvatske države i zbog toga su, kao i svaki otrov, nepoželjne.

Kad primjerice Manolić piše o ratnim zapovjednicima Vukovara Mili Dedakoviću-Jastrebu i Branku Borkoviću- Mladom Jastrebu on tvrdi da je „čuo“ da je Dedaković u Vukovaru bio „samo obična figura“, da često ni gardisti nisu imali „povjerenja u zapovjednike“, a slično je pisao i za Borkovića, kojeg su nakon okupacije Vukovara uhitili u Zagrebu, baš kao i Dedakovića, kojeg su progonili i zbog navodnog kriminala, a Borkovića i za rušenja ustavnog poretka. Koliko je i kako Borković „rušio ustavni poredak“ objavio sam u knjizi „Rušitelj ustavnog poretka“ (Meditor, 1995.), koju sam priredio i uredio.

Međutim, Manolićeve laži se šire i dalje, poput morskih valova.

Taj politikantski „člankopisac“ relativno veliki prostor u svojim obraćanjima javnosti posvećuje i hrvatskom domoljubu iz Kanade Antonu Kikašu, o kojem je iznio bezbroj kleveta i laži, a u sve to uspio je upetljati i Antona Vrdoljaka, kojem valjda jedna knjiga ne bi bila dovoljna da opiše sve Manolićeve udbaške metode. U svojim memoarima Manolić je čak napisao da s Vrdoljakom još do danas nije stigao ta i druga pitanja raspraviti, a od 1991. manje-više bili su zajedno u HDZ-u!? Čak ga o tome nije nazvao do danas! Nu, zbog kleveta i laži, Kikaš je tužio Manolića i sudski proces je u tijeku.

Inače, sve što godina radi i piše, Manolić to čini u stilu- malo istine, a puno poluistina i laži!

Taj kontraverzni političar i politikant još danas ne može shvatiti (ili bolje rečeno pravi se „mutav“) što je sporno u njegovu odabiru da bude baš on taj koji je 19. listopada 1946. kardinala Stepinca osobno odveo u kaznionicu u Lepoglavu na izdržavanje dugogodišnje kazne zatvora u montiranom političkom procesu. Što je on kriv i zašto ga i zbog toga napadaju?- često se pita.

O tome je sam Manolić uz ostalo napisao: „Krajačićev poziv (Stevo Krajačić je bio šef zloglasne tajne policije u vrijeme komunizma i veliki prijatelj Manolića, op.p.) da budem osoba koja će iz petrinjske ispratiti Stepinca na izdržavanje kazne u Lepoglavu bilo je svojevrsno priznanje meni osobno, ministar je tražio povjerljivu osobu očito svjestan da je to posebna pratnja kojoj su na putu moguća i svojevrsna iznenađenja unutar naših redova od pojedinaca koji su tražili likvidaciju Stepinca, a ne upućivanje na izdržavanje kazne.“

Dakle, umjesto da se pokrije preko glave, ovaj čovjek, bivši KOS-ovac i Udbaš, nastoji i ovakve „detalje“ iz svoje povijesti marginalizirati, kao – to je bilo „normalno“ i baš „ništa posebno“!

Manolić je taj koji i danas u visokim godinama života i dalje proizvodi neprijatelje kako bi on i njemu slični opravdali svoje postojanje, umjesto da se pokaje. Vjerujemo da je on i početkom stvaranja hrvatske države aktivno radio i na interesnom uvezivanju i pozicioniranju bivših udbaša, tim prije kad se zna da je od 851 hrvatskog udbaša, njih 754 prešlo u hrvatske službe.

Bivši komunistički šef zatvora Josip Manolić (treba se priznati) ima određene zasluge za stvaranje hrvatske države, ali to se slobodno može „zaboraviti“ kad se zna i čitaju njegova kriminalna i slična djela protiv Hrvatske i Hrvata u vrijeme komunizma i nakon što je s Mesićem napustio HDZ!

 

Mladen Pavković