Lijeno se valja, evo, već dvadeseti beskrajni dan od kad sam prestao s normalnim životom i pretvorio se u beskontaktnog opsesivnog rukoperača, dezinfikatora i kućočuvara. Dvadeseti je već šugavi dan, a još uvijek, netom prije spavanja, u dubokom mraku razmišljam i ne uspijevam dokučiti kako je moguće da se scenarij nekakve niskobudžetne holivudske outbreak maštarije pretvorio u realnost, u prijetnju koja će na više godina, desetljeća možda, razbucati cijeli svijet.

Neovisno je li u pitanju intelektualna mi insuficijencija ili možda tvrdoglavo odbijanje prihvaćanja razmjera ovog globalnog medicinsko-gospodarskog problema, korona virus je tu. I već dobro nagriza i fizičko i psihičko zdravlje ljudi iz najrazvijenijih svjetskih država, izaziva nesigurnost, jak, prečesto i paničan strah i depresiju uz enorman pad gospodarskih aktivnosti pa posljedično i pad zaposlenosti, potrošnje, BDP-a…

Život je takav – teško razmrsivo klupko zamršenih okolnosti – ali, najčešće, nije svako zlo za zlo. Ne želim pritom, antetomićevski bezdušno, poput nekakvog primordijalnog bezmozgog organizma, na svu ovu pandemijsko-potresnu nevolju izjaviti kako je bilo ovdje i mnogo gore, i kako treba biti nadahnjujuće da žene rađaju na parkiralištu u Zagrebu koji se zaljuljao (sic!), i još puno toga slično bešćutnoga jer su, eto, naši preci bili siroti, raščupani, svrabljivi i ušljivi zamazanci koji su spavali u slami. Pa, kao, što mi onda hoćemo? Usudio bih se ustvrditi u ime svih nas s makar zrnom duše i mrvicom mozga – želimo naprijed, baš poput naših predaka, onih sirotih, raščupanih, svrabljivih i ušljivih zamazanaca koji su spavali u slami. Ma koliko to trenutno teško izgledalo.

Nije, dakle, svako zlo za zlo jer upravo živimo vrijeme razotkrivanja, korona razotkrivanja, u kojem bitne stvari ponovo postaju bitne, a nebitne, napokon, nebitne. Živimo vrijeme korona razotkrivanja u kojem su, evo, i najpopularniji hrvatski publicistički bardovi i opinion makeri poput Ante Tomića skinuti do gola. Oni trenutno bezidejno mlataraju perima tražeći ideološkog neprijatelja vlastitim utopijskim svjetonazorima. Jer kako uopće napadati jedan obični, nevidljivi, glupi virus za kojega nisu sigurni je li uopće živ? Zato se vraćaju na stare, žive oponente i trenutno se nervozno znoje razmišljajući bi li podržali smanjivanje sloboda, zatvaranje granica, ograničavanje kretanja, praćenje mobitela, izolaciju i život, ili, možda, zadržavanje sloboda i smrt. Jasno vam je da biraju "neće mene valjda još sam mlad i zdrav, a ostat ću dosljedan vlastitoj utopiji" smrt. Primordijalni bezmozgi organizmi, kažem vam.

Ono što je puno važnije od razotkrivanja navedenog i sličnih mu mainstream publicista je korona razotkrivanje neživotnih, utopijskih projekata i ideologija koje oni grčevito brane. Krenimo redom.

Evo, prije svega mi na pamet padaju brojne nevladine udruge, udruge civilnog društva i… i kako li se već ne zovu, koje ne samo da ne doprinose rješavanju krize nego su nam na teretu koju milijardicu kuna godišnje. Sad nam ta milijardica stvarno treba, a kad štediš najprije se odričeš luksuza, zar ne? I ne bojte se, neće zbog tog odricanja biti štete. Štoviše, bit će samo koristi kad se bez sredstava samoreduciraju, jer su te "progresivne" udruge, u pravilu, više radile na stigmatizaciji nego na koheziji u društvu. Pa neka onda odu s koronom, ionako su izmišljene i strateški po svijetu posijane samo kako bi, uz pomoć naših mainstream bezmozgih, zaštitile dva agresivna, komplementarna, utopijska projekta – globalizaciju i političku korektnost.

Globalizacija je, ukratko, projekt moćnih država i njihovih elita koje su pod idejom slobodnog protoka roba, usluga i ljudi htjele zadominirati svijetom jednostavnom formulom – uvozom najsposobnijih ljudi iz siromašnih država koje bi zapošljavali na inovacijama i proizvodnji, a onda izvozom proizvedenih roba i usluga tim istim državama, ostvariti enormne profite. Na primjer, zamislite malog pametnog Hrvata kojeg za izuzetno dobru plaću zaposli neka velika farmaceutska kuća u kojoj on vodi tim za proizvodnju, recimo, lijeka protiv bolova, da bi onda taj lijek koristili svi mi ostali Hrvati vulgaris i plaćali ga po takvoj cijeni da smo od godišnjeg plaćenog iznosa mogli i sagraditi i opremiti tvornicu za proizvodnju tog lijeka pa još zaposliti njega i stotinjak sličnih mu malih pametnih Hrvata.

I tako je krenula globalizacija. Bogati i moćni su postajali i bogatiji i pametniji, a siromašni siromašniji i gluplji, a onda su krenuli prvi problemi. Naime, malom pametnom Hrvatu u bogatom svijetu je počela smetati činjenica da otvorenog srca prihvaća malog pametnog kolegu s druge strane civilizacije, a koji njega smatra bezbožnikom kojeg treba ili preobratiti ili dekapitirati. To je, naravno, loše utjecalo na produktivnost i profit pa je trebalo nekako riješiti problem. Bogati i moćni su zato smislili zaštitnu ideologiju – političku korektnost.

Politička korektnost je, dakle, trebala prijeteći stigmatizacijom – primitivac – pa sve do socijalnog odbacivanja, natjerati malog pametnog Hrvata u bogatom svijetu da mu ne smeta činjenica što otvorenog srca prihvaća malog pametnog kolegu s druge strane civilizacije, a koji njega i dalje smatra bezbožnikom kojeg treba preobratiti ili dekapitirati. I uspjela je.

Ali nije stala samo na tome. Politička korektnost se kao karcinom proširila i natjerala malog pametnog Hrvata u bogatom svijetu da otvorenog srca prihvaća i brojna druga devijantna ponašanja i poremećaje kao poželjne. Pa je tako najprije homoseksualnost prestala biti poremećaj, pa je onda postala poželjna i progresivna, pa je spol postao zabranjena riječ, pa su iz aviona vidljive spolne razlike postale nevidljive, pa su spol potpuno izbacili i uveli rod, pa su djeca počela biti odgajana kao rodno neutralna, a rod bi birali kao odjeću u nekoj dobi, pa je i pedofilija prestala biti poremećaj, pa je djevojčica s "neurobiološkim razvojnim poremećajem" postala najpoznatija svjetska aktivistica za zaštitu okoliša, pa…

Treba biti jasan. Nije mali pametni Hrvat u bogatom svijetu nikad imao problem s homoseksualcima ili djevojčicama s "neurobiološkim razvojnim poremećajem". Dapače. Ali, imao je problem s nametanjem poremećaja kao mainstreama. Dok i taj problem karcinom političke korektnosti nije zatomio.

A karcinom kao karcinom. Metastazirao je, proširio se iz bogatih i moćnih država i zahvatio sve države s ove strane civilizacije. Tako smo i mi Hrvati vulgaris s njim dobro zahvaćeni zahvaljujući transmiterima – baš onim strateški posijanim nevladinim udrugama i našim bezmozgim mainstream utopistima.

Istina, dobro su to moćni i bogati zamislili, vrlo dobro – bezmozgima ponuditi privid ravnopravnog i politički korektnog svijeta koji će glodati i glodati – a za to vrijeme lova kapa u džep. Međutim, dogodila im se Kina. Odnosno Kinezi, narod kolektivno-radoholičarskog, mravljeg mentaliteta pod totalitarnom čizmom koji je uspio promijeniti smjer uvoza pameti i izvoza proizvoda i usluga. I odjednom je globalizacija počela donositi gubitke, Amerikanci su počeli gubiti posao, "dogodio" se Donald Trump… Globalizacija, politička korektnost, nevladine organizacije i bezmozgi progresivci su sad postali problem bogatih i moćnih. Trump je bio samo blaga kemoterapija za te karcinome, a tek će ih korona uništiti. Kakva je uopće veza između ove pandemijske krize i globalizacije, pitate se. Izgleda li vam sve ovo paranoično? Je li ovo neki "teorija zavjere" članak?

Ukratko. Iako bezmozgi zadnjih dana bjesomučno ponavljaju kako virus ne poznaje granice, kad se malo slegne prašina i misli razbistre zaključak će biti jedini moguć – u globalističkom svijetu ljudi ne poznaju granice, a ovaj virus šire ljudi. Nadalje tu je i "lokalni globalistički projekt", Europska unija. Ta protuprirodna organizacija disonantnih država – nastala samo s jednim ciljem, da pod egidom utopističkih ideja jednakosti, prodaje magle o jednakosti točnije, provodi neokolonijalnu politiku s kojom siromašne države postaju financijski i politički ovisne o bogatima, odnosno zadužuju se, prodaju resurse, gube suverenitet i pristaju na jak utjecaj na fiskalnu i monetarnu politiku (ukratko, "globalizam u lokalu" na najjače) – se, praktično, raspala. Jedan virus i nestalo je sve ono veliko jedinstvo, solidarnost, kohezija, nadnacionalnost, Schengen i ostale globalističke mamilice za bezmozge.

Bitno, rekao sam, napokon opet postaje bitno. A korona nam je razotkrila što je to – hrana, lijekovi i medicinska oprema, i stručni ljudi prije svega. Nitko se normalan više neće žaliti na plaće medicinskog osoblja, ako ne želi da ga od neke nove korone liječe, lupam, Srbi, Makedonci ili Rumunji dok naši visoko kvalitetni liječnici pomažu Ircima, Britancima ili Nijemcima. Nitko se normalan više neće žaliti na carine na uvoz hrane, lijekova i medicinske opreme, ako želimo stimulirali našu proizvodnju i biti samodostatni u kriznim situacijama. I tako dalje… jasan vam je smjer. Svijet će se promijeniti, skinut će licemjernu neokolonijalističku, globalističko-političkikorektnu masku, naučiti iz pogreški i krenuti novim smjerom, Europska unija će smanjiti utjecaj i/ili nestati, vratit će se granice i carine za zaštitu vlastite proizvodnje…

Kako mi trenutno stojimo? Vrlo dobro, usudio bih se ustvrditi. Ma koliko se predsjednik Vlade Andrej Plenković tijekom mandata činio daleko od hrvatskih, a blizu europskim problemima, on se u ovoj krizi pokazuje pravom osobom na pravom mjestu. Naime, shvatio je kako nije vrijeme za političko-uhljebničko mlatimuđenje nego je oformio sposoban, a ne podoban, Stožer civilne zaštite RH za sprečavanje širenja zaraze. Rezultate za sad imamo unatoč objektivno izuzetno teškoj situaciji i ekvilibriranju između slobode kretanja (ne u cilju zadovoljavanja bezmozgih kritičara nego u cilju pokušaja zadržavanja gospodarskih aktivnosti) i kontrole širenja zaraze u uvjetima nedostatka zaštitne opreme, izloženosti medicinskog osoblja i našeg piciginaškog "di će nas virus" karaktera.

Ukratko, Andrej Plenković je, neovisno o činjenici da mu to u budućnosti potencijalno stvara nekog jakog političkog oponenta, ustanovio meritokraciju. Ta čarobna riječ, meritokracija, nam se pokazala kao spasonosna kad god smo bili u krizi, a Plenković je Stožerom postavio na sličan način kao i Franjo Tuđman u Domovinskom ratu s pomirbom i Vladom nacionalnog jedinstva. Jer traje Drugi domovinski rat, ovo je, a nisu to bili svi oni koje su učestalo dnevnopolitički zazivali raznorazni politički ekshibicionisti. S jednom razlikom u odnosu na prvi – u ovom ratu naši su branitelji liječnici, ljekarnici, prodavači, prijevoznici, dostavljači, policajci, vatrogasci i brojni drugi koji nas uspješno održavaju na životima u izolacijskim uvjetima. Svi mi ostali smo manje-više beskorisni i zato branitelji, hvala vam!

 

Boris Traljić