Prva i osnovna pretpostavka, povijesna težnja hrvatskog naroda - za uspostavom neovisne hrvatske države, postojala je stoljećima. Druga po važnosti pretpostavka, unutarnje političko i ekonomsko rasulo komunističke jugoslavenske države (SFRJ), također je duže vremena bila ispunjena.

Koncem 80-tih godina prošloga stoljeća konačno se ostvarila i treća ključna pretpostavka, ona geopolitička: raspao se istočno-komunistički vojni savez, Varšavski pakt, kao i SSSR. Hladni rat završio je pobjedom Zapada (predvođenog SAD-om).

Krajnji cilj tih geopolitičkih promjena, danas je jasno i najpovršnijim analitičarima, bio je uključivanje većine bivših komunističkih istočno-europskih država u zapadne vojno-političke asocijacije te stacioniranje snaga NATO-a uz same granice Rusije.

U tom novom geopolitičkom projektu SFRJ je izgubila svoje mjesto zbog procjene na Zapadu da bi ju kao cjelinu bilo daleko teže i sporije pridobiti nego jednu po jednu njenu republiku.

Slovenija i Hrvatska od početka su pokazale odlučnost da se u cijelosti integriraju u zapadne asocijacije – EZ/EU i NATO, te su bile honorirane političkom i vojnom podrškom na putu osamostaljenja.

Crna Gora i Makedonija, koje nezavisnost mogu najviše zahvaliti političkoj, vojnoj i obavještajnoj pomoći sa Zapada, u međuvremenu su primljene u NATO. Time su doživjele djelomičnu, ali važnu integraciju u zapadne asocijacije te imaju zaštitu od nasrtaja susjednih država na njihov teritorijalni integritet.

Izvan tog koncepta, od bivših jugoslavenskih republika, ostale su Srbija te Bosna i Hercegovina – u cijelosti ili dijelom kao svojevrsni „ruski obrambeni džep“ na europskom jugoistoku (a nakon što su Bugarska i Rumunjska primljene u EU i NATO, a Albanija u NATO).

Srbija je već platila cijenu svoje neprilagođenosti – doživjela je NATO-vo bombardiranje i odcjepljenje Kosova. Pitanje je kako će još na kraju završiti.

Daytonskim sporazumom prekinut je rat ili, bolje rečeno, nametnut je mir u BiH. Nakon toga, uslijedilo je preferiranja jedne, doduše pobjedničke ratne strane, Muslimana, u nacionalnom pozicioniranju u novim strukturama vlasti u Federaciji BiH i cijeloj BiH. Muslimani su, može se slobodno pretpostaviti, nagrađeni i zbog doprinosa raspoređivanju snaga NATO-a u BiH.

Bosansko-hercegovački Hrvati, premda na pobjedničkoj ratnoj strani, očigledno zato što se nisu umjeli uspješno uklopiti u geopolitičke tokove, tretirani su praktički kao ratni gubitnici te im je u Federaciji BiH dodijeljena podređena uloga.

Treća, poražena ratna strana u BiH, Srbi, usto dio "ruskog obrambenog džepa", paradoksalno su u Daytonu zapravo nagrađeni - dobili su „državu u državi“, Republiku Srpsku.

Bože Vukušić / Facebook