Operacija Čagalj (Lipanjske zore) zauzima izrazito značajno mjesto u povijesti Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini.

Nastala je kao zajednička operacija Hrvatskog vijeća obrane (HVO), Hrvatskih obrambenih snaga (HOS) i manjeg dijela Hrvatske vojske (HV) te predstavlja jednu od prekretnica u Domovinskom ratu u Bosni i Hercegovini, ali i Republici Hrvatskoj, ponajviše jer je navedenom operacijom zaustavljen plan Jugoslavenske narodne armije (JNA) za odsijecanje južne Dalmacije.

Suprotstavljenim snagama, točnije vojnim snagama JNA, jedan od najvažnijih strateških ciljeva bio je zauzimanje Mostara, a potom i Splita. Shodno tome, savezni sekretar za narodnu obranu general Veljko Kadijević 25. veljače 1991. izložio je prijedlog plana JNA-a za rušenje vlasti u Hrvatskoj i Sloveniji. Kadijevićeva ideja manevra obuhvaćala je između ostalog i sljedeći cilj:

– Istodobno jakim snagama iz područja Herceg Novi – Trebinje blokirati Dubrovnik s kopna i izbiti u dolinu Neretve te na taj način zajednički djelovati sa snagama koje nastupaju u smjeru Mostar – Split

Kako bi navedeni cilj bio ostvaren, General štab oružanih snaga SFRJ započeo je taktičko razmještanje rezervista JNA u Mostaru. Procjenjuje se da je tim povodom angažirano oko 17.000 vojnika JNA koji su, 19. rujna 1991., stigli u Mostar.

Mjesno naoružano hrvatsko stanovništvo raspoređeno je, sutradan 20. rujna, na nekoliko kota, od koji se ističu Planinica, Galac, Kruševo i Žovnica, kako bi osujetili plan JNA.

Nakon takvog razvoja događaja, bilo je evidentno kako je plan JNA, kojim se nastojalo dovesti grad Mostar u potpuno okruženje, u potpunosti propao.

Uslijed toga, JNA, u travnju 1992., započinje vojnu operaciju s ciljem vojnog zauzimanja svih otpornih točaka koje HVO držao na zapadnoj strani Mostara, a sve s konačnim ciljem prodora u središnju Dalmaciju, tj. presjecanje juga Republike Hrvatske.

Kako bi hrvatske snage odgovorile na navedene vojne napade JNA, general Slobodan Praljak, u Kriznom stožeru u Širokom Brijegu u svibnju 1992., isplanirao je i osmislio operaciju oslobađanja Mostara, a koja je bila sastavni dio operacije Čagalj.

Tim povodom, uz pomoć manjeg sastava HV-a, naoružano hrvatsko stanovništvo pod imenom HVO od 7. do 26. lipnja 1992. u operaciji Čagalj (Lipanjske zore) uspjelo je osloboditi Čapljinu, Mostar i Stolac te organizirati obranu istočno od rijeke Neretve.

Postrojbe HVO-a su 11. lipnja 1992. ovladale brdom Hum u Mostaru, strateškom točkom kojom se kontrolirao Mostar i dolina rijeke Neretve sve do Ploča. Uz to, prekretnica u daljnjem oslobađanju Mostara i lijeve obale Neretve bilo je zauzimanje brda Hum, a tijekom tih borbi nastao je HVO kao vojna organizacija Hrvata u BiH.

HVO se temeljio na dijelu struktura Teritorijalne obrane i naoružanom stanovništvu koji se u studenom 1992. organizirao u četiri Operativne zone: OZ Jugoistočna Hercegovina sa sjedištem u Mostaru, OZ Sjeverozapadna Hercegovina sa sjedištem u Tomislavgradu, OZ Središnja Bosna sa sjedištem u Vitezu i OZ Bosanska Posavina sa sjedištem u Orašju.

Bez Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, Hrvatskog vijeća obrane i angažmana manjeg sastava HV-a Mostar bi zasigurno doživio drugačiju sudbinu, možda čak i sudbinu Sarajeva u okruženju, a Bosna i Hercegovina bi “šaptom plala” u lipnju 1992. godine.

Hrvoje Mandić / Bild.ba