Autor na temelju objavljenih stenograma razgovora u Tuđmanovu kabinetu, drugih dokumenata te uspomena sudionika događaja predstavlja bitne elemente njegovih geopolitičkih razmišljanja s fokusom na Bosnu i Hercegovinu.

Cijela plejada stranih i hrvatskih novinara, mnogovrsnih analitičara, bivših političara, stranih promatrača i svjedoka na Haškom sudu sročila je narativ, ne bez pozivanja jednih na druge, o tome kako je prvi predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman u dogovoru s čelnim čovjekom Srbije Slobodanom Miloševićem htio dijeliti Bosnu i Hercegovinu.[1] I priređivač transkripata Tuđmanovih razgovora u njegovu uredu i  pisac pogovora Ivan Lovrenović isticanjem rečenica i dijelova rečenica htjeli su sugerirati čitateljima upravo takvu interpretaciju svih tih dokumenata.[2] James J. Sadkovich, s druge strane, pokazao je da je velik broj novinara, stranih promatrača, publicista, mirovnih posrednika i političara imao svojih razloga za takve zaključke. Uz dobro poznavanje lokalnih povijesti i sukobljenih strana, Sadkovich je ponudio interpretaciju okolnosti i događaja koja se ne slaže s takvim odgovorima, štoviše koja sugerira da se objektivan promatrač i poznavatelj prilika ne bi smio s njima složiti.[3]

Tuđman je svojim izjavama o geopolitičkome značenju Bosne i Hercegovine za Hrvatsku mogao dati povoda nevještim promatračima za neutemeljene interpretacije. Tako je u razgovoru s predstavnicima Hrvata iz Bosne i Hercegovine (BiH) u Zagrebu 17. rujna 1992. istaknuo:

Gospodo, bosansko-hercegovačko pitanje jedno [je] od bitnih pitanja hrvatskoga naroda u cjelini[,] Republike Hrvatske kao suverene međunarodno priznate države [-] i neka to shvate svi Hrvati u Bosni i Hercegovini. To nije samo pitanje Hrvata u Bosni i Hercegovini, to je problem Hrvatske države, hrvatskog naroda u cjelini. Zašto? Zato što je to i povijesno i geopolitički tako povezano sa Hrvatskom zbog neprirodnih granica sadašnje države Hrvatske, zbog Bosne i Hercegovine ovakve ili onakve.[4]

Kolikogod takva retorika može slučajnoga namjernika navesti na zaključak o Tuđmanovim predispozicijama za podjelu BiH, bolji poznavatelji hrvatske povijesti znat će da se time Tuđman samo svrstao u red mnogih hrvatskih političara i mislilaca, i ne samo novijega datuma, koji su slično razmišljali.[5] Stoga ne treba bježati od zaključka da je u toj geopolitičkoj analizi hrvatskog naroda i hrvatske države sadržana bit Tuđmanova odnosa prema BiH, ali treba također držati na umu da mnoge zablude o Tuđmanovu odnosu prema BiH i o njegovoj ulozi u ratu između Hrvata i Bošnjaka izviru, pored ideoloških pretpostavka i primjene postmodernističkih modela na povijesna pitanja, i iz nerazumijevanja te Tuđmanove geopolitičke analize.

Ovaj rad izbjegava konstruiranje postmodernističkih modela i nametanje interpretacije na temelju stereotipnih pretpostavki i ograničava se na klasičan historiografski pristup analize dostupnih dokumenata. Rad je utemeljen na objavljenim stenogramima razgovora u Tuđmanovu uredu koje je vodio s raznim svjetskim, hrvatskim i bosansko-hercegovačkim političarima i crkvenim dostojanstvenicima[6] te drugim objavljenim dokumentima,[7][8] dopunjenima objavljenim uspomenama sudionika događaja te stručnom literaturom.

Bosna i Hercegovina kao problem

Zašto je BiH problem hrvatske države i hrvatskog naroda? U Tuđmanovoj neizbrušenoj analizi prepoznatljiva su tri tipa razloga – povijesni, geopolitički i politički. Povjesničar Tuđman je znao da je BiH kroz povijest bio u sastavu hrvatske države ili u njezinoj orbiti. Također je znao, i neumorno podsjećao sugovornike na to, da je moderna Bosna i Hercegovina kolonijalna tvorevina nastala i održavana od 15. do 18. stoljeća te je tako bila istrgnuta iz hrvatske orbite. Geopolitički gledano, Bosna i Hercegovina i Hrvatska toliko su međuovisne da ni jedna bez oslonca na drugu ne može dobro ni funkcionirati ni preživjeti. BiH zato što sve vitalne interese mora ostvarivati preko teritorija Hrvatske, kako se pokazalo i u ratovima pri raspadu Jugoslavije. Hrvatska, s druge strane, u čiju se utrobu uvukla Bosna i Hercegovina, vrlo teško može održavati svoje granice i jednako teško održavati svoje vitalne funkcije bez BiH.[9] Konačno, Hrvatskoj je bitno kakav je ustroj u susjednoj državi i kakva se unutarnja politika u njoj vodi. Zadnja opaska znači da Tuđman ne zamišlja Bosnu i Hercegovinu nužno uklopljenu u Hrvatsku – nije, dakle, nužna ni njezina podjela, ali je od vitalnog interesa Hrvatskoj kakav je ustroj te susjedne države i kakva se politika u njoj vodi.

Kontekst Tuđmanove prve formulacije o geopolitičkome značenju Bosne i Hercegovine bili su pregovori predsjednika Predsjedništava Socijalističkih republika tijekom 1991., prije proglašenja nezavisnosti Hrvatske i Slovenije, čak i prije najave tog proglašenja. Na 7. sjednici Vrhovnoga državnog vijeća Republike Hrvatske 8. lipnja 1991. predsjednik Tuđman je izvijestio o rezultatima zadnjega takvog sastanka.[10] Na toj sjednici Tuđman je obrazlagao da se na zadnjem sastanku predsjednika konačno otvorilo pitanje BiH kao ključ za razrješenje krize Jugoslavije. Zašto je Tuđman smatrao razrješenje pitanja BiH bitnim za razrješenje problema Jugoslavije? Zapravo nije samo Tuđman tako mislio, nego su svi sudionici tih neplodnih skupova bili svjesni da će sporovi u Jugoslaviji završiti ili se slomiti na problemu Bosne i Hercegovine. Tuđman je možda bio svjesniji od drugih da je uočavanjem Bosne i Hercegovine kao problema koji treba rješavati otvoren put za rješenje problema Jugoslavije. Na tom sastanku polovicom lipnja 1991. odlučeno je da se sastanu predsjednik BiH Alija Izetbegović, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman i predsjednik Srbije Slobodan Milošević kako bi počeli razgovor o razrješenju pitanja BiH. Sva trojica su pristala na sastanak i na rješavanje problema koji se zove Bosna i Hercegovina. Naravno da bi se mogle napisati knjige o tome zašto je upravo Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini dano da riješe problem Bosne i Hercegovine, ali  je znakovito i za sada dovoljno istaknuti da su svi sudionici bili svjesni da će se pitanje Jugoslavije lako riješiti, bilo kao jedinstvena zemlja ili razdijeljena po republikama, kad se postigne suglasje o interesnim pitanjima u BiH. Moglo bi se također argumentirati da su svi predstavnici svojih republika bili svjesni da će konačno rješenje biti postignuto kad se dogovore modaliteti o podjeli Bosne i Hercegovine, ali bi to ovu raspru odvelo u drugom smjeru. Ovdje je dovoljno istaknuti da je Tuđman bio svjestan kako je taj problem "visio u zraku" i kako se sada prišlo njegovu rješavanju. Od osobite je važnosti Tuđmanova primjedba da je pitanje buduće sudbine BiH sada dobilo status legalnosti.[11] Tuđman je u svojim kasnijim iskustvima predsjednika države i vrhovnoga zapovjednika oružanih snaga Republike Hrvatske bio suočen s iznevjerenjem danog obećanja, s kršenjem dogovorenoga i s najobičnijom prevarom, ali nije odustajao od "mandata" koji je dobio od političkih predstavnika jugoslavenskih republika da, zajedno s Izetbegovićem i Miloševićem, riješi problem BiH. Čvrsto je vjerovao prije raspada Jugoslavije da se rješenje za nju "nalazi … u razgraničenju Bosne i Hercegovine i ako to postignemo, znači onda možemo tražiti eventualno osnovu za Savez suverenih republika i država."[12] Nije posve jasno ima li Tuđman u tim najranijim formulacijama problema BiH u vidu razgraničenje unutar BiH ili razgraničenje koje bi dokinulo BiH kao sastavnicu novoga saveza "suverenih republika i država", ali nema nikakve dvojbe da je to predloženo još u kontekstu Jugoslavije, dakle u vidu stvaranja neke konfederacije ili saveza država Jugoslavije. Uostalom, nevjerojatno strpljivo ustrajavanje u dogovorima s Izetbegovićem, usprkos prevarama i iznevjerenim obećanjima, znak je da je Tuđmanu bilo više stalo do kvalitete ustroja BiH i politike u njemu, nego do prisvajanja njegova dijela.

Čini mi se da je to ključ i za razumijevanje dnevne, vojne i strateške politike koju su razne strane na području bivše Jugoslavije vodile.

Ako prihvatimo tezu da je Tuđman, kao i svi vođe jugoslavenskih republika, vjerovao da će u konačnici BiH trebati podijeliti (s čvrstim granicama ili s mekima unutar BiH), izuzetno je važno konstatirati tko je s njezinom stvarnom diobom započeo. Njemu kao i svima drugima tada je bilo potpuno jasno da rješenje problema Bosne i Hercegovine potiču Srbi i to tako što žele izdvojiti svoj teritorij iz nje. Također mu je bilo jasno da je "Izetbegović … bespomoćan u odnosu na taj srpski pokret razgrađivanja Bosne i Hercegovine."[13] U sučeljenju s tom stvarnošću, ostale su samo dvije mogućnosti. Prva je da se Hrvati i muslimani (koji će se kasnije identificirati kao Bošnjaci) slože oko uređenja BiH i da ujedinjeni vojno poraze Srbe ili da se i jedni i drugi slože sa Srbima da se BiH podijeli na tri dijela. Hrvati u BiH zajedno s Tuđmanom kao političkim predstavnikom i Hrvata u BiH mogli su se podijeliti, i podijelili su se, samo oko toga može li se s muslimanima/Bošnjacima dogovoriti takvo uređenje zemlje kojim bi Hrvati bili zadovoljni ili s njima dogovor nije moguć te da treba tražiti rješenje u međusobnom razgraničenju. Većina Hrvata iz BiH nije vjerovala da je s muslimanima/Bošnjacima moguć dogovor.

Već se iz ovoga dade zaključiti kako je optužba da je Tuđman dijelio BiH u najmanju ruku iznenađujuća, jer je razdioba BiH bila zadaća u koju su svi relevantni čimbenici bili uključeni od predsjednika Predsjedništava republika bivše Jugoslavije, uključujući i predsjednika BiH, do predstavnika međunarodnih institucija, uključujući Europsku zajednicu (EZ) i Ujedinjene narode (UN). Štoviše, svestrani angažman oko podjele BiH preuzela je na sebe međunarodna zajednica.

Drugi važan zaključak je taj da se u početku raspada Jugoslavije nije nikad sumnjalo u to da BiH treba razdijeliti; pitanje je bilo samo kako to učiniti da sve tri etničke i vjerske zajednice budu zadovoljne.[14] Pitanje podjele BiH nije se nikada svodilo na podjelu na dvoje, nego isključivo na podjelu na troje, tj. na razdiobu između muslimana/Bošnjaka, Hrvata i Srba. Upravo je tako Tuđman odgovorio svojim kritičarima, posebno onima koji su mu predbacivali navodni dogovor s Miloševićem o podjeli BiH: "Nikakvog dogovora o podjeli [Bosne i Hercegovine] između Srbije i Hrvatske nije bilo." No također je dodao da je uvijek javno zastupao ideju da postoje samo dva moguća rješenja za BiH, jedno je konfederalizacija, a drugo dioba.[15]

Zasebno je pitanje kako se i zašto mijenjala politika međunarodne zajednice te kako se, sukladno toj politici, mijenjala koncepcija podjele BiH ili kako se i kada pojavila koncepcija da Bosna i Hercegovina mora biti sačuvana kao cjelovita, jedinstvena zemlja. To je predmet nastavka ove diskusije.

Političko stanje u Hrvatskoj i pitanje BiH

Za razumijevanje Tuđmanove politike prema BiH nužno je uzeti u obzir tadašnje političke prilike.

U prosincu 1990. godine etnički Srbi u Hrvatskoj proglasili su "srpsku krajinu" i odcjepljenje od Hrvatske. Odmah s nove godine, 9. siječnja 1991., Predsjedništvo SFRJ izdalo je naredbu o razoružanju hrvatskih policijskih snaga, na što je Sabor Republike Hrvatske donio rezoluciju o zaštiti ustavnog poretka Republike Hrvatske,[16] a koncem ožujka 1991. u sukobima snaga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske i milicije Srpske autonomne oblasti Krajina poginuo je prvi hrvatski branitelj. Koncem lipnja 1991. Hrvatska je proglasila samostalnost i neovisnost,[17] Tijekom ostatka 1991. oružane snage, Jugoslavenska narodna armija (JNA), Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije  (SFRJ) i raznih srpskih paravojnih sastava napale su na Republiku Hrvatsku, što je kulminiralo razaranjem i zauzimanjem Vukovara, uz masakr branitelja i civila, masakrom mnogih drugih civila, razaranja bolnica, škola i kulturnoga nasljeđa te razaranjem Dubrovnika. Nije nevažno istaknuti da su Sjedinjene Američke Države (SAD) odobrile takvu agresiju na Hrvatsku, s čime su nesumnjivo bile suglasne barem neke članice Europske Unije.

U BiH, polovicom rujna 1991. Srbi su počeli stvarati srpske autonomne oblasti (SAO) na prostorima koje su smatrali svojima. Do kraja tog mjeseca u BiH se slilo preko 100.000 JNA vojnika i pripadnika srpsko-crnogorskih paravojnih jedinica te se razmjestili po srpskim SAO krajinama u BiH i Hrvatskoj. Krajem rujna pale su i prve hrvatske žrtve u BiH u selu Ravno na jugoistoku Hercegovine.[18] Alija Izetbegović, predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) i predsjednik Predsjedništva BiH, ne samo da nije reagirao na ono što se dogodilo hrvatskom selu u njegovoj državi nego je izjavio da srpska agresija na Hrvatsku, koja se vodila i iz njegove zemlje, "nije naš rat", nego rat Srba i Hrvata. Štoviše, političko vodstvo Bosne i Hercegovine davalo je znakove (prihvaćanje jugoslavenskog dinara, sporazum Muhamed Filipović-Radovan Karadžić 2.8.1991.[19]) o ostanku u krnjoj Jugoslaviji, što je zapravo značilo u proširenoj Srbiji.[20] Mnogobrojni hrvatski mladići iz BiH već su se priključili oružanoj obrani Republike Hrvatske.

Svjestan nemogućnosti očuvanja muslimanskog jedinstva u jedinstvenoj Jugoslaviji, Izetbegovića više nije zanimalo dogovorno uređenje BiH kako je bilo zamišljeno od početka, nego je počeo zagovarati jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu. Uzor mu je i dalje ostala unitarna država kakva je bila Jugoslavija, a interes je i dalje bio usredotočen na muslimansko stanovništvo. Izetbegovićev odnos prema stradanjima hrvatskoga sela u BiH bila je jasna naznaka da bošnjačko čelništvo nije ni moglo zamisliti jedinstvenu BiH doli unitarnu, kao što se nije brinulo za bilo koju etničku zajednicu doli bošnjačku-muslimansku. Situacija u BiH postala je jasna. Kako su Srbi već ranije odlučili da ih u BiH zanima samo srpsko stanovništvo i teritorij koji će zauzeti i zadržati, a da se muslimansko vodstvo brine samo za muslimansko stanovništvi, Hrvatima u BiH ostala je samo opcija obrane Hrvata i barem onog dijela teritorija na kojem su Hrvati bili kompaktno stanovništvo. BiH je stvarno postala razdijeljena zemlja, samo su buduće granice između triju etničkih zajednica trebale biti odlučene ratom, budući da su predstavnici muslimana i Srba nisu prihvaćali sva predložena rješenja koja bi izbjegla rat.

U takvoj konstelaciji, očuvanje BiH kao (unitarne) države mogao je biti interes samo Bošnjaka, dok su Srbi i Hrvati mogli razmišljati o BiH kao o labavoj konfederaciji triju etničkih država ili o pripojenju srpske i hrvatske etničke zajednice Srbiji odnosno Hrvatskoj, što bi također impliciralo formiranje muslimanske države na dijelu BiH.

Na prijedlog Predsjedništva RBiH, Skupština BiH donijela je 15. listopada 1991. Deklaraciju o suverenitetu.[21] Srpski su predstavnici bili protiv te deklaracije te su napustili sjednicu i započeli proces osnivanje Srpske Republike Bosne i Hercegovine, kasnije Republike Srpske. Takav razvoj političke situacije bio je potpuno nepovoljan za Hrvate u BiH i za Hrvatsku te je doveo do potrebe o odlučivanju barem o onom dijelu BiH u kojem je hrvatsko stanovništvo u većini. Uistinu, 18. studenoga 1991. predstavnici hrvatskog naroda u BiH utemeljili su u Mostaru Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu "kao političku, kulturnu, gospodarstvenu i područnu cjelinu" s Matom Bobanom kao predsjednikom.[22]

No osnutak hrvatske političke autonomije u BiH nije bio izraz jedinstva predstavnika tamošnjeg hrvatskog naroda. Dapače, u vodstvu HDZ-a BiH nastao je rascjep. Predsjednik stranke Stjepan Kljujić iz Sarajeva naginjao je prema rješenju boansko-hercegovačkog pitanja na bošnjačkoj liniji, dok je, uvjetno rečeno, hercegovačka struja - uz koju je pristajalo i vodstvo iz srednje Bosne i bosanske Posavine - prihvatila Zajednicu kao izraz političke volje hrvatskog naroda. Zajednica je stoga na sjednici 23. prosince 1991. otkazala Kljujiću ovlasti zastupanja Hrvata u BiH u bilo kojim pregovorima. Taj se rascjep prenio na elitu cjelokupnoga hrvatskog nacionalnog korpusa.[23]

Upravo je zbog toga Tuđman pozvao u Zagreb predstavnike HDZ-a BiH na razgovor upriličen za 27. prosinca 1991.[24]Na tom se sastanku razgovaralo izravno o rješenju problema BiH. Uzimajući riječ na početku zagrebačkoga sastanka, Boban je formulirao cilj 'alternativne politike Hrvata u BiH', kako se izrazio, a koji bi se sastojao u tome da se prostor koji obitavaju Hrvati proglasi "nezavisnim hrvatskim prostorom i priključi državi Hrvatskoj[,] ali u onom vremenu i u onom trenutku kada to [h]rvatsko vrhovništvo … odluči da je taj trenutak i to vrijeme nastupilo."[25]

Nedvojbeno je da je vodstvo HDZ-a BiH tim potezom odustalo od borbe za konfederalnu ili neku drugu BiH. Ujedno je odustalo od stare maksime da je (cjelokupna) BiH geopolitički interes Hrvatske. No pitanje je koliko su za tu promjenu odgovorni Hrvati u BiH i nisu li ti novi geopolitički pogledi posljedica trenutačne političke situacije. Tuđman se složio s tim novim geopolitičkim pogledima, ali ne bez važnih kvalifikacija koje bitno relativiziraju Bobanovu formulaciju. Stoga je vrlo važno Tuđmanovo obrazloženje trenutačne političke i vojne situacije na temelju kojih se objašnjavaju i geopolitički interesi. U objašnjenju svoje geopolitičke analize Tuđman je uzeo u obzir raspad Jugoslavije, prisutnost Jugoslavenske armije na bosansko-hercegovačkom području, interese velikih sila, napose Sjedinjenih Američkih Država (SAD), nepristajanje Srbije i Srba na neovisnu BiH, zemljopisni raspored stanovništva i brojčano stanje svake etničke skupine u BiH, interese Hrvatske i slične čimbenike. Iz toga bi se dalo zaključiti da je Tuđmanov (novi) odnos prema BiH plod analize trenutačne političke situacije, odnosa snaga na terenu i predmnijevane želje međunarodne zajednice, osobito SAD. U tom smislu je podsjetio Stjepana Kljujića da je Hrvatska zagovarala održanje suverene BiH, ali je to bilo u vrijeme kad su Srbi u Hrvatskoj zahtijevali izdvajanje iz Hrvatske. No i tada je, preciznije još 1989., Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) izjavila da Hrvati imaju svoje zahtjeve ako se opstanak BiH stavi pod znak pitanja. Na kraju 1991. Tuđman je zaključivao da bosansko-hercegovačka nezavisnost nema velikih izgleda kad se uzme uz obzir srpsko protivljenje tome, koje, k tome, ima potporu srpsko-crnogorske armije. No ako bi do nezavisnosti i došlo, Tuđman se pita koja bi perspektiva Hrvata tamo bila. Od stvaranja jugoslavenske države udio Hrvata u BiH smanjio se sa 24% na 17%. Ako bi došlo do bosansko-hercegovačke nezavisnosti, Hrvati bi se mahom iseljavali u Hrvatsku te bi njihova opstojnost u toj državi bila u još većoj opasnosti, što bi bilo pogubno i za Hrvatsku. Stoga je Tuđman zaključio da je interes hrvatskog naroda u tom trenutku da u BiH dođe do "razgraničenja". Takvoj mogućnosti otvoreni su važni međunarodni krugovi, jer ga vide kao način izbjegavanja rata. Hrvati ne moraju otvoreno zagovarati raspad BiH, ali bi bilo nerazumno "ne prihvatiti tu ponudu razgraničenja kada je to u interesu hrvatskog naroda … ovdje u ovoj Republici i … u Bosni i Hercegovini." Tuđman nije propustio dati do znanja da je o takvim mogućnostima bilo riječi u razgovorima s Izetbegovićem i Miloševićem. Dodao je da bi "gotovo optimalno rješenje" za Hrvate bilo da se, upravo zbog geopolitičkih razloga, uz krajeve koji su zacrtani Zajednicama Herceg-Bosnom i Posavinom, Hrvatskoj pripala cazinska, bihaćka krajina. Oko Sarajeva bi se stvorila državica koja bi bila tampon zona između Hrvatske i Srbije. Nije nevažna Tuđmanova napomena da bi se takvom politikom izbjegao rat u BiH.[26]

Potrebno je napomenuti da je, uz Kljujića, i Miro Lasić, Hercegovac, izrazio svoje neslaganje s takvim geopolitičkim pogledima, ističući da je optimalno rješenje "održati Bosnu i Hercegovinu kao cjelinu, ne dirati njene granice", jer bi takva u budućnosti bila naklonjena Hrvatskoj. Nije se slagao s pregovorima sa Srbima na štetu Muslimana niti sa zamišljajima da bi Hrvatima moglo pripasti više od 20 od 110 općina u BiH, kao ni s time da bi se Cazinska krajina mogla prikloniti Hrvatskoj. Bio je uvjeren da bi izdvajanje Hercegovine bilo porazno za Hrvate u BiH kao i za hrvatsku budućnost, jer bi oko 600.000 Hrvata ostalo izvan Hrvatske, a onih 150.000 koliko bih joj se pridružilo ionako su duhovno u njoj. Nasuprot Tuđmanovu mišljenju, Lasić je zaključio da samo "nedjeljiva Bosna" može biti prava tampon zona između Hrvatske i Srbije.[27]

Bilo je i drugih govornika koji su izlagali u istom smislu. Ivan Markešić je podupro svoje neslaganje s prijedlozima Tuđmana i Hrvatske zajednice Herceg-Bosne s navodnim stajalištem Katoličke crkve u BiH, poimence vrhbosanskoga nadbiskupa Vinka Puljića i provincijala redodržave Bosne srebrene: "Jedinstvena je poruka i ja na tome stojim, da cjelovita, suverena Bosna i Hercegovina je najbolje rješenje za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini."[28]

Tuđman nije prihvatio takve argumente i nije promijenio svoje mišljenje. U poduljem monologu rekapitulirao je svoje geopolitičke poglede. Povijesno gledano, (unitarna, građanska) BiH "nije rješenje za hrvatski narod".[29] Tuđman je ponovno podsjetio da je BiH kolonijalna tvorevina, koja nije postojala između dva rata, ali su je komunisti ponovno izmislili da bi tobože ublažili antagonizme između Hrvata i Srba. Trenutačno, nema cjelovite BiH, jer je Srbi ne prihvaćaju, a bosansko-hercegovački predstavnici (bošnjačko-muslimanski dio) u nju ne vjeruju, jer dogovaraju ostanak u Jugoslaviji. Iskustvo pokazuje, pak, da sa Srbijom nema političkog rješenja i nema otklanjanja mogućnosti rata bez uspostavljenih granica.[30] Samo se od sebe nameće nužda da BiH treba podijeliti, što je, Tuđman je ponovno podvukao, dogovarano i zaključeno s Izetbegovićem i Miloševićem "u četiri oka, i u šest oka".[31] Onima iz bosansko-hercegovačkog poslanstva koji su zagovarali ustrajavanje na čuvanju suvereniteta BiH Tuđman je odgovorio s podsjećanjem da "ni jedan narod na svijetu ne može nikada ostvariti svoje maksimalne zahtjeve."[32] Zato je i prekorio Kljujića da nije potpuno poštovao dogovor o tome da će početi pregovore s Izetbegovićem i Karadžićem o hrvatskim zahtjevima u BiH, nego se priklonio Izetbegovićevoj politici i interesima Muslimana. Nije prihvatio argument da bi samo 30% Hrvata u BiH bilo priključeno Hrvatskoj, jer treba uzeti u obzir značenja teritorija koji bi pripao Hrvatskoj za njezinu sigurnost i druge uvjete života.

Nedvojbeno je, dakle, da se koncem 1991. raspravljalo o mogućnosti pripojenja hrvatskih dijelova BiH Hrvatskoj. To zapravo ne začuđuje, jer je Tuđman to raspravljao s Izetbegovićem i Miloševićem, a to predstavlja i logičan slijed zaključka da mora doći do razgraničenja unutar[33] Kad je postalo jasno da u BiH mora doći do razgraničenja među etničkim zajednicama, samo od sebe se nametalo pitanje mogućeg priključenja srpskog i hrvatskoga dijela Srbiji, odnosno Hrvatskoj. BiH. Srbi u BiH donijeli su 9. siječnja 1991. Deklaraciju o proglašenju Republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine.

 

dr. sc. Jure Krišto, Hrvatski institut za povijest, Zagreb

 

Članak Dekonstrukcija mita objavljen je na engleskom jeziku :
Deconstructing a Myth: Franjo Tuđman and Bosnia and Herzegovina, Review of Croatian History, 6/2010., no. 1, 37-66.

 

[1] Vidi: James J. Sadkovich, Franjo Tuđman and the Muslim-Croat War of 1993, Review of Croatian History, II/2006., br. 1, 207-245.

[2] Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva i knjiga druga, prir. Predrag Lucić, Split – Sarajevo, 2005.

[3] Pored rada u bilj. 1, vidi: James J. Sadkovich, Patriots, villains, and Franjo Tuđman, Isto, 247-280; Isti, A Historical Test Case: Was Franjo Tuđman an authoritarian nationalist?, Review of Croatian History, III/2007., br. 1, 219-249.

[4] Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva i knjiga druga, prir. Predrag Lucić, Split – Sarajevo, 2005., knj. prva,  237.

[5] L. V. SÜDLAND [I. PILAR], Južnoslavensko pitanje. Prikaz cjelokupnog pitanja, Varaždin, 1990.; Ivo PILAR, Politički zemljopis hrvatskih zemalja, Geopolitička studija, Sarajevo, 1918.; Ivo LENDIĆ, Božji kotači. Otvoreno pismo msgru. Augustinu Juretiću, (prir. J. Matanić), Split 2001. Mladen KLEMENČIĆ, «Suvremena politička geografija i geopolitika», Geografski glasnik, Zagreb, 57, 135-145; M. KLEMENČIĆ – Nenad POKOS, «Ivo Pilar i politička geografija», u:, Godišnjak Pilar. Prinosi za proučavanje života i djela dra Ive Pilara,  uredili Srećko LIPOVČAN i Zlatko MATIJEVIĆ, Zagreb, 1/2001., 39-49; Petar VUČIĆ, «Proslov», u: Ivo PILAR, Politički zemljopis hrvatskih zemalja. Geopolitička studija, /pretisak/, Zagreb, 1995., v-xviii.

[6] Stenogrami o podjeli Bosne, knjiga prva i knjiga druga, prir. Predrag Lucić, Split – Sarajevo, 2005.

[7] Miroslav Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, Zagreb, 2005.

[8] Franjo Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina 1990.-1996., Mostar, 2002.; Martin Špegelj, Sjećanja vojnika, drugo izdanje, Zagreb, 2001.; Janko Bobetko, Sve moje bitke, Zagreb, 2003.

[9] Stenogrami, knj. prva, 11.

[10] Stenogrami o podjeli Bosne, knj. prva, 9-74.

[11] Stenogrami, knj. prva, 10.

[12] Stenogrami, knj. prva,  25.

[13] Stenogrami, knj. prva, 11, isticanje je moje.

[14] Vidi: Mladen Ančić, Tko je pogriješio u Bosni, Osijek-Zagreb-Split, 1999.

[15] Stenogrami, knj. prva, 338.

[16] Milan Vuković, Dr. Franjo Tuđman u sudskim dosjeima /11. siječnja 1972. – 10. lipnja 1990., drugo prošireno izdanje, Koprivnica 2007., 128.

[17] Vidi tekst odluke Sabora R Hrvatske o raskidu državno-pravnih veza sa SFRJ od 8. srpnja 1991. u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 66-67.

[18] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 75-76.

[19] Tekst sporazuma u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 64-65.

[20] Vidi Izetbegovićevih 6 točaka o budućnosti SFRJ od 27. lipnja 1991. u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 55-56. Alija Izetbegović je kasnije objašnjavao da je njegovo nastojanje oko očuvanja Jugoslavije bilo držanje na okupu svih muslimana (A. Izetbegović, Sjećanja. Autobiografski zapisi, Sarajevo, 2001., 461), usp. M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 20-21. Izetbegovićevi motivi tako su se poklapali s Miloševićevim, samo što je potonji, za razliku od Izetbegovića, imao u vidu Srbe.

[21] Platforma o položaju Bosne i Hercegovine i budućem ustrojstvu jugoslavenske zajednice, Sarajevo 15. listopada 1991.; tekst također u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 72-74.

[22] F. Boras, Kako je umirala Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina, 78. Tekst odluke u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 99-100.

[23] Vidi, primjerice, Ivo Banac, Cijena Bosne, Europa Danas, Zagreb 1994., 178 str.; Ivan Lovrenović, Ex tenebris. Sarajevski dnevnik, Zagreb, 1994.; Luka Markešić, Slučaj Bosna. Dijagnoza, nalazi, terapija, Livno, 1995. Vidi također autorov osvrt na te knjige u: Časopis za suvremenu povijest 31/1999., br. 3, 641-645.

[24] Stenogrami, knj. prva, 75-128.

[25] Stenogrami, knj. prva, 80.

[26] Stenogrami, knj. prva, 84-88.

[27] Stenogrami, knj. prva, 92-98.

[28] Stenogrami, knj. prva, 109.

[29] Stenogrami, knj. prva, 114.

[30] Stenogrami, knj. prva, 116.

[31] Stenogrami, knj. prva, 116.

[32] Stenogrami, knj. prva, 117.

[33] Tekst Deklaracije, u: M. Tuđman, Istina o Bosni i Hercegovini, 119-121.

Share
0