Zdenko Ćosić aktualni je predsjednik Vlade Županije Zapadnohercegovačke, nekadašnji glavni tajnik HDZ-a BiH, parlamentarni zastupnik i izravni sudionik mnogih prijelomnih događaja. Na Saboru HDZ-a BiH, održanom prije nekoliko dana u Mostaru, izabran je u stranačko predsjedništvo. Autor je nekoliko knjiga te iznimno zapaženog dokumentarnog filma "Još smo tu". U ekskluzivnom interviewu za HRsvijet Ćosić je otvoreno prokomentirao većinu aktualnih političkih tema značajnih za hrvatski narod u BiH.

 -Županije Zapadnohercegovačka i Široki Brijeg kao njeno gospodarsko i kulturno središte posljednjih su desetljeća u dijelu javnosti pokušavani  predstaviti kao izrazito gospodarski razvijeno područje. Je li to realna slika ili je plod nekih drugih „igara“?

-Takva je percepcija opravdana ako uspoređujemo Široki Brijeg danas s onim što je bio nekada dok se zvao Lištica, dakle u vrijeme komunističke Jugoslavije. Prema ondašnjim službenim statistikama i mjerama, gotovo sve općine u kojima su Hrvati tvorili većinsko stanovništvo ubrajane su u krug gospodarski nerazvijenih općina pa tako i Široki Brijeg. S druge strane, ni jedna binarna općina u kojoj su Srbi zajedno s Hrvatima tvorili većinu nije spadala u taj krug nerazvijenih. U odnosu na to vrijeme Široki Brijeg je doživio veliki napredak. To prije svega treba zahvaliti oslobađanju individualnih potencijala ljudi. Skrb države, razvojno planiranje i osjećaj za opće, još su na niskoj razini da bismo mogli govoriti o „izuzetnoj gospodarskoj razvijenosti“. Dok se iz federalnog proračuna izdvajaju milijunski iznosi za financijsku konsolidaciju državnih poduzeća u drugim krajevima, mi ovdje moramo sami tražiti rješenja iako su uzroci problema identični. U okolnostima stalnih društvenih sukoba na vertikalnoj liniji između države i nižih razina vlasti, kao i političke nestabilnosti na relaciji političkih skupina koje egzistiraju u okviru ovakve Bosne i Hercegovine, teško je govoriti o sustavnom napretku. Osnovni uzrok današnjih životnih poteškoća u našoj Županiji ipak je u neodgovornim ljudima i njihovu shvaćanju vlasti kao izvora osobne moći i političke dominacije a ne kao općeg dobra koje im je povjereno na upravljanje.

- Na kulturnom, športskom i mnogim drugim područjima zapadni dio Hercegovine u posljednje vrijeme bilježi iznimne rezultate. Međutim, do prije dva desetljeća to uopće nije bio slučaj. U čemu su razlozi tih promjena?

-Fenomen športskog uzleta naših klubova treba gledati u širem kontekstu društvenih zbivanja. Hrvati su suočeni s permanentnim gušenjem identiteta. Sama državna struktura, kao i politički programi asimilacije ili pokoravanja, izazivaju osjećaj neprihvaćenosti i strah od gubitka vlastitog identiteta i prepoznatljivosti. Kao što svaki čovjek pokušava izgraditi svoju osobnost tako i zajednice, narodi,  izgrađuju svoje obrasce življenja, svoje identifikacijske oznake po kojima ih drugi prepoznaju i registriraju kao čimbenike neke šire zajednice. Pokušaji da se iz jednoga centra proizvodi slika o sebi i drugima, da se ta ista slika „prodaje“ kao službena istina onima koji ju ne žele prihvatiti, nužno dobivaju otpor u vidu stvaranja „našega“ centra koji negira autoritete službenog i traži druge izraze svoje afirmacije. Svijet športa je tako postao svijet u kojemu se afirmiraju vrijednosti one skupine koja je u službenom društvenom i medijskom diskursu diskriminirana. Široki Brijeg i zapadna Hercegovina uopće, iskoristili su šport kao medij da bi se svijetu pokazali i dokazali, odnosno da bi na svoje postojanje ukazali.

-Tijekom prošlogodišnje predizborne kampanje u široj javnosti postali ste  prepoznatljivi po događajima oko smjene vlasti u Županiji Zapadnohercegovačkoj. Činjenica je da su mnogi taj postupak u to vrijeme gledali kao dio predizbornog „folklora“ vaše stranke. Međutim, kasniji slijed događaja pokazao je razloge zbog koji se takav postupak čini opravdanim iz više razloga?

-Događaji koji su kulminirali u kolovozu i rujnu prošle godine su pokazali da je demokracija krhka biljka u razvoju i da ju treba pažljivo njegovati. Izbori, makar označeni kao demokratski i provedeni u ozračju slobodnog izjašnjavanja građana, nisu jamstvo da će neka vlast djelovati demokratski. Taj atribut svaka vlast mora trajno dokazivati svojim postupcima. Izglasavanje nepovjerenja nekoj vlasti temeljni je pravno-politički instrument skupštine. Kad se to dogodilo u Skupštini Županije Zapadnohercegovačke, kad je većina zastupnika uskratila povjerenje ondašnjoj Vladi sa Zvonkom Jurišićem na čelu, optužujući ju za zloporabu položaja, korupciju i nezakonito trošenje proračunskih novaca, vlast je pokušala zamutiti stvar predizbornim prepucavanjima. Cilj je bio banalizirati taj strašni životni problem prikazujući ga kao prljavu predizbornu igru.  Odjednom su deklarirani demokrati i borci za narodna prava pokazali svoje pravo lice: ignorirali su volju skupštinske većine; prizivali intervenciju međunarodnih autoriteta i tražili od njih da suspendiraju volju legalnih institucija; angažirali su privatne naoružane zaštitare da čuvaju njih i njihove urede; vikali o ugroženosti ustavnog poretka i prijetili da će ga vojskom braniti – što god to značilo. Bijes i crvenilo iz očiju, izazvani naglim suočavanjem s činjenicama, preselili su iz glava tih ljudi u javnost kao vulgarna propaganda. Govorili su protiv nasilja a oslanjali se na nasilje, prijetili su nepostojećom vojskom, pozivali se na interes naroda a odbijali prihvatiti legitimno izraženu volju toga naroda… Smijenjeni predsjednik Jurišić je panično upozoravao da „ilegalna skupina“ (tako je nazivao skupštinsku većinu!!!) želi „da preuzme nasilno vlast kroz institucije sustava“, doslovno je tako rekao. Bilo je jasno da imamo posla s neartikuliranim političkim pojavama i mentalnim profilima.

Ljudi su uglavnom skloni poricanju.  Neki među nama političarima, oni labavo oblikovane svijesti, pretvaraju se u agresivna čudovišta kad se suoče s posljedicama svojih postupaka. Onoga trenutka kad se uzdrmaju sedimenti njihove prikrivene podsvijesti, u njima se budi diktator bez skrupula.

Što je najgore, i nakon izglasanog nepovjerenja, nastavili su beskrupulozno izvlačiti proračunski novac za financiranje svojih partijskih propagandnih odreda.

- U kakvom ste stanju naslijedili Županiju?

-Izuzmemo li ljudske živote i stradanja, učinke te vlasti možemo uspoređivati s učincima tsunamija: što nije uništeno to je kontaminirano!

-Sudeći prema medijskim informacijama koje dopiru iz ŽZH, prostora na kome živi 99 posto Hrvata te neznatan broj Bošnjaka i Srba, u Dom naroda Federacije BiH imenovana su dva zastupnika hrvatske nacionalnosti, te po jedan Bošnjak i Srbin. Kako je  to moguće na razini županije ali nije na razini Federacije BiH ili države?

-Izbornim zakonom je definiran proces biranja županijskih zastupnika u federalni Dom naroda i to je zadana činjenica. To samo po sebi nije loše ali nedorečenost izbornog procesa i nedjelotvornost sustava ostavljaju prostor opasnim manipulacijama. Mangupi bez ikakve društvene odgovornosti i s deficitom u svijesti, postavljaju na svoje izborne liste kandidate ciljane nacionalnosti i usmjeravaju preferencijske glasove na ta imena samo da bi ostvarili dominaciju svojih zastupnika u Domu narodu. Tako imamo Hrvate izabrane u Goraždu gdje nema Hrvata, odnosno Srbe u Širokom Brijegu gdje gotovo nema Srba.  Netko bi rekao da je to legalno i da prigovori te vrste nisu opravdani. Istina, postupak je legalan u formalnom smislu. Međutim, tako konstituirana tijela ostaju bez ključnog uporišta u legitimitetu. Ono što je legalno podliježe dogovoru i zakonskim izmjenama. Pitanje legitimiteta nije pitanje špekulacije i dogovora, to je ključno pitanje opstanka neke zajednice, politike, društva ili države. Treba li podsjetiti da su najveće destrukcije ljudskog uma u dvadesetom stoljeću opravdavane legalnošću postupka: progoni, ubojstva, deportacije, logori, konfiskacije, oduzimanje građanskih prava… sve je to rađeno s potpisom i pečatom ozakonjenih pojedinaca ili institucija. Koliko smo puta bili suočeni s javno iznesenim dokazima da pseudopolitička stranka braće Lijanovića drži u političkom i radnom ropstvu svoje radnike i njihove obitelji. Koliko smo puta svjedočili beskrupuloznim ucjenama i zloporabi teškog materijalnog statusa tih ljudi čije se glasačko pravo prisilno veže uz njihove neisplaćene plaće i ostanak na poslu. Dimenzije toga zla još nismo ni sagledali. Tek se ovih dana na sudovima pokreću postupci protiv aktera tih događaja ali samo onih s dna piramide dok su organizatori i destrukcije nagrađeni visokim položajima u Sarajevu. Naravno, opet ilegalno i opet protivno volji naroda. Zvuči nevjerojatno da institucije sustava ne mogu objasniti kako preko noći nestane neka tvrtka u kojoj je radilo nekoliko stotina ljudi i na čiji je račun prebačeno više milijuna maraka proračunskog novca!? Jednostavno takva tvrtka prestane postojati kao pravni subjekt a rađa se nova po istom receptu: par tisuća maraka osnivačkog kapitala, stotine radnika bez plaće i radno-pravnog statusa, milijunski iznosi iz proračuna, ponovno gašenje i tako dalje. Tko je pravni slijednik te tvrtke, gdje su danas radnici, kakve su obveze te tvrtke prema županiji koja ju je punila milijunima dok istodobno i protuzakonito nisu plaćani doprinosi za zaposlene u školama, policiji, upravi… Spirala društvenoga zla se odvija pred našim očima! Dolazi vrijeme kad će se ta pitanja postaviti i ministrima koji su takve transakcije odobravali, i šefovima porezne uprave koji su se pravili da se ništa ne događa kao i predsjednicima koji su se hvastali da se time ponose.

-BiH je u svojevrsnoj krizi. Hrvatski predstavnici su voljom brojnijega izbačeni iz vlasti na federalnoj razini a na njihova mjesta su dovedeni stranke i pojedinci bez izbornog legitimiteta. Postoji bojazan da se to isto može dogoditi i na područjima nekih županija ali i na državnoj razini ?

-U igri bez unaprijed utvrđenih pravila nemoguće je prognozirati rezultat. Ovdje postoje zakoni da bi se i obespravljeni na nešto pozivali, ali ne postoji adresa na koju svoj priziv možete uputiti. Jedino mjesto na koje stigne vaš prigovor je famozni ured visokog predstavnika – OHR. Tamo, međutim, zakoni ne vrijede! Ovdje postoji stvarnost i fikcija što se u javnom prostoru toliko isprepleću proizvodeći sve težu shizomorfnu strukturu društva. Ipak, ovdje postoji duboko ukorijenjena svijest o pripadnosti skupinama. Postoje ljudi koji se primarno ne identificiraju državnom pripadnošću nego pripadnošću „svojoj“ skupini. Pokušaj međunarodnih autoriteta (ne prvi put u povijesti) da unutar tih skupina nametnu svoja viđenja, samo pojačavaju osjećaj pripadnosti skupini kao jedinom okviru za opstanak. Pri tomu je nebitno što se uvijek nađe pojedinaca unutar skupine koji će iz svojih razloga prihvatiti ulogu „oglednog primjerka“. Njihova je „žrtva“ povijesno promašena i nema opravdanja izvan okvira osobnih interesa i neostvarenih želja i ambicija.

-Nakon konstituiranja nelegalne vlasti na federalnoj razini i održavanja Hrvatskog narodnog sabora puno je toga „među Hrvatima“ jasnija ?

-Ako postoji bar jedan razuman čovjek koji prešutno odobrava nasilno nametnuta rješenja, Sabor ima smisla. Uvjeren sam da je nakon Hrvatskog narodnog sabora jasno i posljednjem zdravom razumu da smo podijeljeni na šačicu ljudi koji su uzurpirali vlast i, njima s druge strane, apsolutnu većinu narodnog korpusa koja im poručuje: Gospodo, vi niste naši predstavnici! U biti, to i nije podjela. Na jednoj strani imamo trajnu vrijednost - slobodno izraženu volju naroda, na drugoj epizodne uloge - grupicu ljudi nametnutih voljom vanjskog autoriteta i spremnost tih ljudi da mu služe.

-Današnja BiH je, gledano ustavno-pravno, konfederalna zajednica  dvaju entiteta u kojoj, jedan pored drugog, žive tri naroda sa svojim tradicijama, običajima, poviješću, jezicima, kulturama, religijama. Promatrajući tako podijeljeno društvo stječe se dojam kako uopće ne postoji vezivno tkivo koje je sposobno takav jedan prostor pretočiti u samoodrživu državnu zajednicu, uz uvažavanje posebnosti svakog od tri konstitutivna naroda?

-Raspravama o pitanju što nas spaja a što razdvaja nema kraja. Sintagma „bosanski komšiluk“ često se ponavlja kao specifičan bosanskohercegovački obrazac življenja koji bi trebalo preslikati na razinu društvenog uređenja. Nitko pri tomu ne pokušava obrazložiti tu formulu nego se ona nudi kao aksiom. Kad zagovornicima tog modela kažete da „komšiluk“ funkcionira skladno kao mini zajednica upravo zato što se zna gdje je granica čijeg dvorišta i da svaki nasilan upad u tuđe dvorište  u Bosni završava povlačenjem čakija i sjekira, odmah će preispitati vašu prošlost, vaše političke stavove i zaključiti da ste razbijač bosanskog jedinstva, duha, ideje, bosanskog ovog, onog…

Teško je govoriti o vezivnom tkivu kad imamo državu koju većina njezinih građana doživljava kao uzrok nevolja kojima su izloženi a ne kao instrument zaštite svojih građana što bi država trebala biti. Sredstva pod kontrolom države plasiraju agresivnu propagandu kojom se samo jedna nacionalna skupina poistovjećuje s pozitivnim vrijednostima društva dok se sve nedaće prošlosti i sadašnjosti adresiraju drugima. To neminovno izaziva društvene sukobe i nestabilnost takve zajednice.

Bijegom u sferu fiktivnog, teoretičari „komšiluka“ u novije vrijeme govore o multikulturalizmu kao vezivnom tkivu ovoga društva pozivajući se opet na neku virtualnu „hiljadugodišnju tradiciji“. Po ocjeni stratega takve opsjene, ovaj pojam nije kompromitiran i može poslužiti kao dobar paravan stvarnim političkim programima koje nije popularno otvoreno zagovarati. Naravno da javno promicanje multikulturalizma kao vezivnog tkiva bosanskohercegovačkog društva ne može imati opravdanje kako u teoriji toga pojma tako u stvarnosti našega društva. Parafrazirat ću Rusmira Mahmutćehajića, jednog od rijetkih bošnjačkih intelektualaca koji se bavio istinskim sadržajem pojma, izvan propagandno-političkog okvira u kojemu su mnogi sarajevski političari i intelektualci dragovoljno zarobljeni. Zagovarati teoriju multikulturalizma kao neki novi obrazac za bosanskohercegovačke prilike, izravno se suprotstavlja vrijednostima ovoga društva kao i vrijednostima ovdašnjih religijskih izraza i njihovoj otvorenosti prema principijelnoj toleranciji. To je, tvrdi Mahmutćehajić, korjenito poricanje „bosanske zbilje“ i jedna u nizu novovjekih  laži o Bosni.

Uistinu zvuči groteskno govoriti o nekoj tradiciji multikulturalizma na ovim prostorima kad znamo da je povijest toga pojma jedva duga četrdesetak godina.

Treće tkanje bosanskohercegovačkog tkiva dolazi iz kruga neokomunista i nostalgičnih titoista. Njihova je teza da se BiH mora osloniti na „vrijednosti ZAVNOBIH-a“. Naglasak je na univerzalnim vrijednostima koje tretiraju međunarodne konvencije. Te se vrijednosti izdvajaju selektivno i prikazuju kao lijepa strana zla! Naravno, zaboravljaju reći da je ista komunistička ruka te vrijednosti potpisala i odmah brutalno i trajno suspendirala.

Uzalud je raditi na fikcijama, bježati od stvarnosti, sad u mutnu budućnost sad u još mutniju prošlost ili u neki virtualni svijet duhova.

Stvarnost je jednostavna. Ova zemlja će moći računati na bolju budućnost tek kad priznate vrijednosti budu i prihvaćenje. Dok god ne prihvatimo ustavno priznatu činjenicu ravnopravnosti nema „mirne Bosne“.

-U takvom suodnosu bošnjačka politička elita, igrajući na kartu skoro natpolovične brojčane dominacije vlastitog naroda, pokušava Federaciju BiH a potom i BiH pretvoriti u unitarnu državu po vlastitoj mjeri. Može li takav naum proći u ovakvoj BiH, ili na prostoru Federacije BiH?

-Prisjetimo se beogradske politike početkom devedesetih godina prošloga stoljeća. Računajući na ondašnji zakonski okvir i brojčanu dominaciju Srba, Milošević je pokušavao uvesti apsolutnu dominaciju nad drugim narodnima i sve to umotati u načelo liberalno-građanske demokracije - jedan čovjek, jedan glas. Jednom prilikom, kad je izgubio iluzije o dogovoru sa Srbima, Alija Izetbegović je rekao da nikakav zakon ne može biti iznad volje naroda i da je volja naroda iznad svih zakona! Kad je Bosna i Hercegovina dobila priznanje svoje samostalnosti, Izetbegović je prihvatio istu onu igru koju je Milošević osmislio za Jugoslaviju. To su već tada primijetili mnogi međunarodni analitičari. Ta igra i danas traje, samo je raspletom događaja reduciranu na dio Bosne i Hercegovine, na Federaciju BiH.

- Kakva BiH nudi hrvatskom narodu garanciju za opstojnost i jednakopravnost?

-Odgovor na ovo pitanje dali su hrvatski birači na nedavnim izborima. Opstojnost svake zajednice, svakoga društva ili države, uvijek je povezana s njezinim legitimitetom. Zato se svaka zemlja trudi ojačati svoj legitimitet unutra. Trenutno je na dijelu grubo ignoriranje volje jednog naroda pa samim tim i rastakanje legitimiteta ovakve države. Naivno vjerujući da će međunarodne političke snage trajno učvrstiti ovakvu državu, grubo se pokušava majorizirati i pokoriti malobrojnije skupine na unutarnjem planu.  Tako nasilno trganje preostalog vezivnog tkiva trajno nas destabilizira i uništava potencijale mira i stabilnosti.

- Bez jasne referendumske potpore hrvatskog naroda neovisnosti BiH, izražene  01. ožujka 1992., ova država ne bi mogla do neovisnosti i međunarodnog priznanja. Naime, Srbi tu neovisnost nikako nisu željeli a tadašnjih Muslimana nije bilo dovoljno. Međutim, i unatoč tome Hrvatima se spočitava kako BiH nisu uopće željeli?

-Jasno je da su postojale razlike u pogledu budućnosti Bosne i Hercegovine uoči referenduma o njezinoj neovisnosti. Srbi su se suprotstavljali  jer su bili prezadovoljni svojim statusom u Jugoslaviji. Muslimani su nakon nekoliko pokušaja da svoju budućnost definiraju unutar Jugoslavije u dogovoru, prije svega sa Srbima, shvatili da svaki oblik takve zajednice podrazumijeva srpsku dominaciju i okrenuli se zagovaranju samostalnosti Bosne i Hercegovine kao svome planu B. Jedino su Hrvati od početka zagovarali samostalnost bez ikakvih kalkulacija. Ondašnja je Europska Zajednica postavila dva osnovna uvjeta za priznanje BiH: provođenje referenduma i dogovor o unutarnjem ustrojstvu zemlje. Činilo se da je u veljači 1992. godine postignut sporazum o unutarnjem ustroju. Predstavnici triju strana govorili su o sporazumu koji su postigli u Lisabonu kao o „trijumfu tolerancije“ i najavljivali dane mirnog raspleta krize. Poznato je da je svoj pristanak na sporazum povukao Alija Izetbegović. Kasnije je taj svoj potez objašnjavao kao strategiju kojom je želio iznuditi priznanje. Po povratku sa pregovora iz Lisabona, predstavnik hrvatske strane Miro Lasić izajvio je na sarajevskom aerodromu: „Pozvat ćemo hrvatski narod da izađe na referendum“. Ipak, i danas se spekulira kako su Hrvati Tuđmanovom intervencijom u zadnji tren bili prinuđeni izaći na taj referendum. Da stvar bude potpuno apsurdna Hrvate i Tuđmana se optužuje zbog toga. Ponekad imam osjećaj da sarajevska elita ne može prežaliti bivšu državu pa svoj gnjev usmjeravaju prema onima koji su prvi ukazali na potrebu njezina raspada.

- Unutarnje oblikovanje BiH pokušano je  Cutillierovim, Wance-Owenovim, Owen Stoltenbergovim, Washingtonskim i Daytonskim sporazumom. Međutim, inicijatorima tih sporazuma se to ne zamjera. Ne zamjera se čak niti Srbima , koji su Daytonom dobili 49 posto BiH. Jedino se Hrvatima redovito spočitava, što  medijski ili putem Haškog suda, da su sudjelovali u navodnoj podjeli BiH. Čemu takve teze kad znamo da nitko za njih do sada nije ponudio uporišta, niti dokaza?

-Postojali su mnogi sporazumi ili prijedlozi sporazuma koji se odnose na unutarnje teritorijalno razgraničenje ili pak govore o potpunom razdruživanju Bosne i Hercegovine na više nezavisnih republika. Jedan je od njih onaj iz rujna 1993. godine u kojemu se precizira dinamika i tehnika podjele zemlje. U tom sporazumu se kaže i to da će pravo na članstvo u Ujedinjenim naroda (nakon podjele zemlje) biti „automatski“ preneseno na „republiku s pretežno muslimanskim stanovništvom“.  Sporazumom je predviđao teritorijalno razgraničenje među republikama koje bi dvije godine tvorile Uniju, a nakon toga bi svaka od republika provela referendum. Dogovoreno je i referendumsko pitanje o tome žele li građani svake od republika ostati u takvoj uniji ili ju žele napustiti. Sve je to potpisao Momčilo Krajišnik (u ime Radovana Karadžića) i Alija Izetbegovoć u ime „republike s pretežno muslimanskim stanovništvom“. Ovoj srpsko-muslimanskoj deklaraciju dali su potporu Milošević i Bulatović a svjedoci su bili Thorwald Stoltemberg i David Owen.

Međutim, ovaj će sporazum postati zabranjeno znanje. Medijski se uporno plasiraju navodni sporazumi Tuđman-Milošević. Mješavinom povijesnih poluistina i mitologije proizvodi se indoktrinacija naroda a to je onda idealna podloga za političke manipulacije i zloporabe kakvim su se kroz povijest služile totalitarne ideologije.

- Prema službenim pokazateljima na području zapadne Hercegovine je na koncu drugog svjetskog rata i u godinama poraća nestalo 20.000 Hrvata. Određeni krugovi i danas to pokušavaju negirati. U posljednje vrijeme otvaraju se masovne grobnice iz tog razdoblja ali je opći dojam da na to dio represivno-istražiteljskog sustav ne reagira u skladu sa zakonom?

-To samo pokazuje koliki su ostaci totalitarne svijesti kod ljudi na ovim prostorima. Zločini, sustavne represije, progoni, uskraćene slobode i ljudska prava iz komunističkog razdoblja nikako ne nailaze na osudu u javnosti. Mnogi sudionici toga aparata i danas su involvirani u javni život. Oni su razmjerno ugodno živjeli u tom sustavu i danas ne žele priznati da je to rezultat privilegija koje su uživali nego to pripisuju općem stanju, da ne kažem blagostanju toga vremena. Što je najgore, tiha zaštita totalitarnog komunizma pokušava se prikazati kao proeuropska politička praksa a svaka rasprava o potrebi bezrezervne osude komunističkih zločina grubo se zaustavlja optužbama za fašizam kojim se pokušavaju amnestirati drugi zločini. Gotovo da je zabranjeno govoriti o rezoluciji Vijeća Europe iz 2006. godine u kojoj se govori o potrebi osude „zločina totalitarističkih komunističkih režima“. U toj se rezoluciji pozivaju sve vlade u srednjoj i istočno Europi da poduzmu sve mjere za razbijanje ostavštine komunističkih sustava. Ta je rezolucija upućena izravno nama, našim političkim elitama i vladama.  Ipak, naše vlade to ne čine. Naprotiv, ovdje je riječ o njegovanju ostavština toga zločinačkog sustava. To je upravo protueuropska praksa.  Strašni su učinci indoktrinacije, ljudi žive u lažnoj prošlosti i virtualnoj budućnosti, stvarnost i sadašnjost nitko ne želi sagledati. Dakle, uopće ne živimo – osim u egzistencijalnom smislu.

 

M.Jurković

Share
0