Logo

U Vojvodini postoje danas samo 3 sinagoge (po jedna u Subotici, Novom Sadu i Zemunu), a nekad ih je bilo ukupno 76. Od preostalih 73, veliku većinu ( 53) srušili su, prodali ili prenamijenili nakon rata komunisti (srušeno 45, a 8 devastirano, zapušteno do rušenja ili prenamijenjeno). Od onih koje su nestale tijekom Drugog svjetskog rata (1941. - 1945.), samo rijetke su srušili okupatorska vojska i njihovi pomagači, dok za ostale nema podataka o tomu (često se radilo o običnim ili nešto većim kućama prenamijenjenim u vjerske objekte). Tako barem tvrde brojni židovski izvori.

(Vidi: https://translate.google.com/translate?hl=hr&sl=en&u=https://jewish-heritage-europe.eu/serbia/heritage-and-heritage-states/&prev=search&pto=aue; stranica posjećena 1. 10. 2021.)

Neke su sinagoge stradale u zračnim bombardiranjima 1941. godine (od Nijemaca) ili 1944. godine (od saveznika), dok su druge devastirane ili zapaljene od nepoznatih počinitelja ili su uništene na neki drugi način, ali to nije ostalo zabilježeno. No, u poratnom razdoblju, u komunističkoj Jugoslaviji ogromnu većinu uništili su komunisti i za sve okrivili "okupatore i njihove sluge". Tako je nametnuta crno-bijela slika svijeta koja je odgovarala Titu i njegovom režimu. I nije to bio slučaj samo kad su u pitanju sinagoge. Komunisti su poduzeli jednu sustavnu, široko postavljenu i agresivnu kampanju uz pomoć koje su izvršili inverziju stvarnih događaja iz razdoblja Drugog svjetskog rata i sve to "prilagodili" svojim potrebama. O sebi su izgradili mit "pravednika" i "humanista" i predstavljali se "zaštitnicima" svih etničkih i vjerskih skupina, a ispod te krinke progonili, otimali imovinu, zatvarali, ubijali sve koji nisu pripadali njihovu taboru, pa i Židove, budući da su ih već po tradiciji smatrali "klasnim neprijateljima". Ne zaboravimo kako postoje brojni i čvrsti dokazi da je otac komunističke ideologije Karl Marx iako podrijetlom i sam Židov (u obitelji je imao i rabine) bio ustvari žestoki antisemit. Mnogi izvori kako bi to potkrijepili navode citate iz njegova eseja - pamfleta iz 1844. godine ("Prilog židovskom pitanju"), gdje među ostalim kaže:

"Iz svoje vlastite utrobe gradjansko društvo neprestano proizvodi Jevreja.

Što je bila, sama po sebi, osnova jevrejske religije? Praktička potreba, egoizam.

Stoga je monoteizam Jevreja u zbiljnosti politeizam mnogih potreba, politeizam koji i zahod čini predmetom božanskog zakona. Princip gradjanskog društva je praktična potreba, egoizam, i javlja se u čistom obliku čim je gradjansko društvo iz sebe sasvim porodilo političku državu. Bog praktične potrebe i sebičnosti jeste novac.

Novac je surevnjivi bog Izraela, pred kojim ne smije postojati nijedan drugi bog. Novac ponižava sve čovjekove bogove i pretvara ih u robu. Novac je opća, za sebe konstituirana vrijednost svih stvari. Stoga je cijeli svijet, čovjekov svijet, kao i prirodu lišio njihove osebujne vrijednosti. Novac, to je čovjeku otudjeno biće njegova rada i njegova postojanja, i to tudje biće njime vlada, a on mu se klanja.

Bog Jevreja se posvjetovio, on je postao svjetovni bog. Zbiljski bog Jevreja jeste mjenica. Njegov bog samo je iluzorna mjenica.

(…) Himerična nacionalnost Jevreja je nacionalnost trgovca, vlasnika novca uopće."

(Vidi: Karl Marx, "Prilog židovskom pitanju"; naslov originala: Zur Judenfrage; pisano u jesen 1843.; prvi put objavljeno u časopisu "Deutsch-Franzosische Jahrbucher", Paris 1844.; dostupno na: https://www.marxists.org/srpshrva/biblioteka/marks/1844/prilog-jevrejskom-pitanju/ch02.htm; također: https://pescanik.net/vecni-marks/; stranice posjećene 10. 10. 2021.)

Dakle, stavovi Karla Marxa prema Židovima ovdje su kristalno jasni i ne ostavljaju mjesta nikakvim nedoumicama.

Njegovu tvrdnju iznesenu također u ovom eseju (koju ponavlja i u posljednjoj rečenici): "Emancipacija Jevreja je u svom krajnjem značenju emancipacija čovječanstva od Jevreja", mnogi su s pravom protumačili kao "poziciju koja je u suštini asimilacijska", te da prema njoj "u emancipiranom čovječanstvu nema mjesta za Židove kao zaseban etnički ili kulturni identitet", što i nije moglo biti shvaćeno drugačije, nego tako da po Marxu "Židovi mogu postati emancipirani i slobodni tek kad kao Židovi prestanu postojati." Iako pristaše marksizma i komunizma nastoje relativizirati ove činjenice, najbolje ih demantira sam Marx.

Poznata je činjenica kako je i Staljin prezirao Židove - iako je ne mali broj njih igrao vrlo važne uloge u boljševičkoj revoluciji, pa se nije ustezao niti od ubijanja svojih najbližih suradnika židovskog podrijetla. Židovi su u SSSR-u u godinama prije Drugog svjetskog rata i u poraću progonjeni i ubijani (mada ne sustavno kao etnička skupina u smislu istrebljenja) i deportirani u Sibir. Staljin ih je smatrao unutarnjim neprijateljima, pa su poslije 1945. godine brojne skupine intelektualaca i ugledni pojedinci - Židovi tajno likvidirani, a nekima su prije osuda na smrt bila upriličena i montirana suđenja na kojima su pod torturama priznavali svoju "krivnju". (Vidi: https://hr.rbth.com/povijest/80572-josif-staljin-protiv-cionista; stranica posjećena 11. 10. 2021.)

Istina o položaju Židova u Titovom "socijalističkom raju" kod nas je još uvijek tabu tema

Zato ne čudi da u tom pogledu ni Tito i njegova vrhuška nisu mogli razmišljati drugačije nego vođe i ideološki uzori u koje su gledali kao u božanstva. Za komuniste su Židovi bili klasni neprijatelji, buržuji i nepoželjni kapitalistički nametnici, a dodatni motiv za progone i likvidacije (u svim komunističkim zemljama, pa i tadašnjoj Jugoslaviji) sastojao se u tomu što su mnogi istaknuti komunisti namjeravali dočepati se njihovih dobara i vrijednosti - novca, zlata i nekretnina. Od Židova koje se protjerivalo po pravilu se pod prisilom tražilo da potpišu kako se dragovoljno (!?) i trajno odriču cjelokupne imovine u korist države, a u slučaju Jugoslavije, tim su izjavama vlasnici i svojim potomcima odricali pravo povrata (možebitno stjecanja vlasništva nad imovinom koju "poklanjaju" u budućnosti). Mnogi nisu ni čekali da dođu pod udar Tita i Partije, nego su bježali i ostavljali svoje nekretnine koje su potom po zakonu o konfiskaciji postajale državne.

Upravo u toj otimačini i pljački kao glavnim motivima Tita i njegove KPJ, treba tražiti uzroke takvom tretmanu Židova u komunističkoj Jugoslaviji, pa i negativnom odnosu ove države prema Izraelu i potporu što ju je režim izražavao Palestincima.

Pitanje položaja židovske zajednice tijekom i nakon Drugog svjetskog rata na području bivše Jugoslavije suviše je važno da bi se tu bilo što prelamalo preko koljena. Istina o njezinu masovnom stradanju tijekom svjetskog sukoba je jako dobro poznata i obrađena kao rijetko koja tema u ljudskoj povijesti, pa zašto se ne bi slobodno govorilo (jezikom činjenica i argumenata) i o položaju Židova u Titovoj DFJ/FNRJ/SFRJ? Danas već postoje doktorske disertacije i znanstveni radovi (vidi: https://hrcak.srce.hr/file/197848; također: https://hrcak.srce.hr/file/189763; stranice posjećene 10.10.2021.) koji se bave ovim pitanjem, ali naša "antifašistička", neokomunistička i liberalno-anarhistička struja koja uvelike vlada hrvatskim mainstream medijima i javnom scenom to nastoji uporno gurnuti pod tepih, pa se istina još uvijek teško probija kroz tu kakofoniju veličanja propalog komunističkog režima (pod krinkom "antifašizma") i pokušaja zataškavanja partizanskih nedjela. Strategija je postavljena tako da se sustavno diže dreka oko ustaša (iako ih nigdje nema već više od 76 godina), kako bi djeca komunizma prikrila krvave tragove nekažnjenih masovnih zločina svojih bioloških i ideoloških otaca.

Najveća iseljavanja Židova u poratnim godinama uslijedila su u razdoblju od 1948. do 1952. godine (brojka se kreće negdje oko 10.000), pri čemu treba naglasiti kako u Jugoslaviji ova etnička skupina do tada nije bila iseljenički element kao u većini drugih europskih zemalja.

Kad je u pitanju Vojvodina, na tom je području nakon Prvog svjetskog rata djelovala dobro organizirana zajednica od oko 20.000 Židova, a danas ih praktično nema, odnosno, statistika ih na popisima ne bilježi - no, iz popisa stanovništva za 2011. godinu vidljivo je kako je samo 254 (0,01%) onih koji navode judaizam kao svoje vjersko opredjeljenje. (Vidi: https://bs.wikipedia.org/wiki/Popis_stanovni%C5%A1tva_u_Srbiji_2011_(Vojvodina); stranica posjećena 11. 10. 2021.)

Sustavno uništavanje sinagoga jasan je pokazatelj odnosa Titovog režima prema Židovima

Prije svega, mora se naglasiti kako sinagoge za Židove nisu samo vjerski objekti, nego daleko više od toga: središta duhovnog, kulturnog i društvenog života, okupljališta i jedna od temeljnih oznaka njihova identiteta. Utoliko je važnije da se zna cijela istina, pa i ona o odnosu jugoslavenskog režima prema ovom narodu i njegovoj baštini nakon 1945. godine. A kako je vidljivo iz onoga što slijedi, taj odnos nije bio ni najmanje tolerantan i human. U prilog argumentaciji ove tvrdnje neka nam posluže podaci o poratnom uništavanju židovskih bogomolja - sinagoga što ih je Jugoslavija masovno poduzimala na svome području, pa i u Vojvodini.

Na nekim se mjestima - u materijalima koji slijede - navodi za neke sinagoge koje su uništene u razdoblju od 1941. do 1945. godine kako su stradale u njemačkim ili savezničkim bombardiranjima, od podmetnutih požara, da su neke opljačkane i devastirane (ne navodi se od koga), ali zanimljivo je da se vrlo rijetko (samo u jednom slučaju) za rušenje izravno optužuju nacisti, dok o mađarskoj okupacijskoj vojsci i ustašama u tom kontekstu nigdje nema niti riječi.

Ovi podaci u potpunoj su suprotnosti s tezama komunističke i srpske historiografije - da su okupacijske vlasti uz pomoć svojih domaćih suradnika tijekom Drugog svjetskog rata masovno rušile i palile židovske vjerske objekte, što je samo još jedan u nizu dokaza kako je njihovo glavno oruđe oduvijek bila laž.

Prije nego započnemo s iznošenjem podataka o sinagogama u Vojvodini, evo jedne zanimljive usporedbe:

U Beogradu i Zemunu rat je preživjelo svih pet sinagoga, ali poratni Titov režim samo dvije (po jedna u svakom gradu). Komunističke vlasti srušile su tri, dok su preostale dvije konfiscirali, jednostavno ih otimajući židovskoj zajednici.

Slijedi kratki citat iz jednog izvora koji govori o sudbini sinagoga u glavnom srbijanskom gradu i Zemunu:

"Beograd, kao jugoslovenska prestonica, pretrpeo je velika razaranja tokom ratnih godina, ali su svih pet sinagoga ostale najvećim delom sačuvane. El kal vjež je preživela holokaust, ali u mesecima nakon oslobođenja Beograda jedan od pripadnika nove vlasti, naredio je da se zgrada poruši, i to je učinjeno. Apeli jevrejske zajednice da se ostaci ruševina sačuvaju i zadrži spomenik nekadašnjoj Jaliji, Dorćolu i jevrejskoj mahali, koja je u holokaustu nestala, ostali su bez odgovora. Tako je uništena sinagoga koja je izdržala sve prethodne ratove. Parcela na mestu stare sinagoge El kal vjež prešla je u vlasništvo države isto kao i Bet Israel, i sefardske sinagoge u Zemunu, koja je, takođe, srušena 1947. godine. 

Iako sinagoge nisu samo institucije i sakralni objekti, nego i uporišta jevrejskog društva i kulture, nestale su. Tragična je sudbina beogradskih i zemunskih sinagoga koje su preostale nakon holokausta, ali nisu izdržale iskušenja novog vremena, niti poretka koji je nastupio. One su ili eksproprisane i srušene, ili su oskrnavljene. Danas je u Beogradu aktivna samo sinagoga Sukat Šalom, dok za povrat imovine beogradskih Jevreja, borba i dalje traje."

(Vidi: "Beogradske sinagoge (2). Tragična sudbina beogradskih sinagoga"; https://www.011info.com/upoznaj-beograd/beogradske-sinagoge-2-tragicna-sudbina-beogradskih-sinagoga; stranica posjećena 29. 9. 2021.)

Jedina sinagoga koja danas postoji u "užoj" Srbiji jest ona beogradska - Sukat Šalom(Koliba mira) dok ih u Hrvatskoj ima 20 i to rječito govori o odnosu Srba i Hrvata prema Židovima tijekom povijesti.

U Zemunu (koji je do svibnja 1945. godine bio u sastavu NDH) su postojale dvije sinagoge od kojih je jedna (sefardska) srušena tijekom savezničkih bombardiranja 1944. godine, dok je druga (židovske skupine Aškenjazi) ostala neoštećena tijekom Drugog svjetskog rata i netaknuta dočekala "oslobođenje". Dakle, te "strašne krvožedne ustaše" koje su imale rasne zakone i "planski uništavali Židove", nisu ni jednu od tih sinagoga ni taknuli. Zanimljivo i gotovo nevjerojatno. Godine 1962. režim je primorao zemunsku "Jevrejsku opštinu" da zgradu ove sinagoge (koja je preživjela rat) "proda" općini Zemun (bila je to ustvari konfiskacija - oduzimanje imovine pod krinkom "otkupa") koja ju je od tada nadalje koristila za sastanke i kulturno-umjetničke sadržaje, a nakon toga i kao skladište. U studenome 1969. godine, nekadašnja sinagoga je pretvorena diskoteku, a 1997. godine u restoran. Židovska zajednica u Srbiji se tek 2016. godine sudski izborila za povratak oduzete sinagoge u svoje vlasništvo. Od oko 10.000 Židova, koliko ih je bilo u Beogradu, rat je preživjelo manje od 2.000, ali je najveći broj njih uskoro pobjegao iz Jugoslavije zbog terora Titovog režima.

Nakon 1945. godine, s dolaskom komunista na vlast i stvaranjem DFJ (Demokratske Federativne Jugoslavije), Židovi kao i pripadnici svih drugih vjerskih konfesija pod režimom koji se rukovodio ateističkom isključivošću, bili su suočeni s brojnim poteškoćama u prakticiranju vjere i svoga ranijeg načina života, pa su mnogi koji su uspjeli preživjeti rat jednostavno pobjegli u inozemstvo sklanjajući se od Titovog režima koji ih je progonio, konfiscirao imovinu i degradirao u svakom smislu, budući da su kolektivno smatrani dijelom "buržujske" i "parazitske" klase.

Još je zanimljivije, kako izvor koji će u nastavku ovog članka biti citiran i iz kojeg potječe najveći broj ovdje prezentiranih podataka (Goran Levi, Sinagoge u Vojvodini kojih više nema. Spomenica minulog vremena, Jevrejska opština - Novi Sad, 2016.; http://jevrejskadigitalnabiblioteka.rs/bitstream/id/4679/SinagogeUVojvodiniOCR.pdf) na str. 54 - 58 navodi sinagoge u "istočnom Srijemu" - dakle, dijelu buduće "Vojvodine" (a koji je tijekom Drugog svjetskog rata bio u sastavu NDH) pri čemu spominje ukupno 7 sinagoga (u Erdeviku, Inđiji, Rumi, Sremskoj Mitrovici, Staroj Pazovi, Šidu i Zemunu), od kojih je tijekom rata uništeno njih 4: sinagoga u Inđiji "stradala za vrijeme okupacije 1941. - 1945. od podmetnutog požara"; sinagoga u Rumi - "srušili je Nijemci 1943"; sinagoga u Sremskoj Mitrovici - "1941. opljačkana, sukcesivno rušena, građevinski materijal raznesen"; sinagoga u Šidu - "srušena 1942." Za ostale 3 sinagoge navodi se: Erdevik - "prodana 1947." godine;

Stara Pazova - "prodana 6. 1. 1949. godine"; Zemun - ostala neoštećena, nakon rata promijenila namjenu.

Dakle, u tom dijelu NDH u kojoj je "sve bilo krv i zločin" i u kojoj su "vladali rasni zakoni" ustaše se ne spominju ni jednom jedinom riječju kao rušitelji sinagoga! U najmanju ruku vrlo zanimljiva okolnost, da oni koje se danas na sav glas od strane srpskih propagandista i hrvatskih "antifašista" optužuje za "holokaust" i "genocid" i naziva "najvećim zločincima u ljudskoj povijesti" na svome teritoriju nisu masovno i sustavno rušili sinagoge, odnosno, očito su to činili mnogo rjeđe i u bitno manjoj mjeri nego im se pripisuje. Samo na jednom mjestu (u slučaju Rume) izrijekom se kaže kako su sinagogu srušili Nijemci, dok se kod svih drugih (srušenih tijekom rata) daju neodređeni opisi iz kojih nije razvidno tko su bili rušitelji, pljačkaši ili oni koji su podmetali požare.

I nije to slučaj samo s "istočnim Srijemom" i Vojvodinom. Slično je stanje na području cijele bivše SFRJ, jer daleko najveći broj sinagoga je srušen poslije Drugog svjetskog rata od strane komunista, da bi se sve to kasnije pripisalo "okupatorima i domaćim izdajnicima".

   nastavlja se

 

Zlatko Pinter

 

Template Design © Joomla Templates | GavickPro. All rights reserved.