Hrvatska je politička povijest u posljednje desetljeće djelomično krojena za potrebe spašavanja dvoje ljudi: Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Zbog tih ubojica Hrvatska umalo nije postala članicom Europske unije za vrijeme mandata Zorana Milanovića, nego su Orsat Miljenić, bivši ministar pravosuđa i Zlata Đurđević, predstojnica Katedre za kazneno-procesno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu te poslije Milanovićeva kandidatkinja za predsjednika Vrhovnoga suda, radili na izradi zakona kolokvijalno nazvanim „lex Perković“ kojim je Vlada Zorana SDP-ovog Milanovića pokušala spriječiti provođenje europskog uhidbenog naloga i izručenje Josipa Perkovića i Zdravka Mustača Njemačkoj.

S obzirom da je to osujećeno, duboka je udbaška država, nakon izručenja udbaša Hrvatskoj na izvršenje kazne, organizirala i dovela na vlast Zorana Milanovića s ciljem da ih kao predsjednik RH on pomiluje i tako izigra njemačku presudu. Zanimljivo, već je u predsjedničkoj kampanji Milanović izrijekom rekao da se ne će služiti institutom pomilovanja jer je to „relikt i monarhistička glupost“. Dakle, predsjednik Milanović se unaprijed odrekao jedne od rijetkih ustavnih ovlasti institucije kojoj se inače prigovara da je bez ovlasti; pomilovanje je isključivo i diskrecijsko pravo predsjednika RH, dakle, daje pomilovanje po vlastitu nahođenju i volji bez da ikomu o tome polaže račune, kako pravno tako i politički, izuzev, naravno na izborima.

Ispitivanje javnoga mnijenja po tom pitanju iskušano je pismom nekolicine generala HV-a koji su poduprli takvu ideju, no nakon što su, primjerice, generali Rojs ili Gotovina zbog toga nazivani izdajnicima, nije teško zamisliti što bi sve rekli o Milanoviću i kako bi se to odrazilo na njega i njegovu SDPartiju na izdisaju. Zato se od toga odustalo i Milanović dosljedno nije pomilovao niti jednu osobu za vrijeme svojega mandata po načelu, kad ne mogu Perkovića i Mustača, ne mogu nikoga.

S obzirom na nedavno protuustavno isticanje kandidature na parlamentarnim izborima, Milanović je zaigrao na sve ili ništa. Ako i pobijedi na izborima za Hrvatski sabor, mjesto na Pantovčaku ostaje upražnjeno, a Partija, odnosno duboka udbaška država će teško ostvariti pobjedu i na parlamentarnim i na predsjedničkim izborima te ne će biti mogućnosti za pomilovanjem udbaškoga dvojca koji će smrt dočekati u zatvoru.

Pomno planirani projekt Milanovićevog istrčavanja u parlamentarni ring je dobrano u tijeku te mediji trenutno mute vodu napisima o tomu što će se događati kad bi Milanović podnio ostavku na dan predaje kandidacijskih lista Državnom izbornom povjerenstvu. Dužnost predsjednika RH u takvom slučaju po sili Ustava prelazi na Predsjednika Sabora, odnosno Gordana Jandrokovića. Teoretizirajući dalje, Jandroković ne bi smio biti na listi za Hrvatski Sabor, a što bi se dogodilo i kad bi on dao ostavku na mjesto predsjednika RH: tko bi onda bio predsjednik RH, a tko predsjednik HS-a i tako do u beskraj, iako se iščitavajući pozitivne propise može doći do rješenja i izbjeći potencijalnu ustavnu krizu.

U Milanovićevom užem krugu zato razmatraju koliko bi odluka o pomilovanju Perkovića i Mustača utjecala na parlamentarne izbore, pogotovo ako se donese zajedno s ostavkom na dužnost predsjednika u minimalnom roku za predaju kandidacijskih lista DIP-u. Mediji su pokazali da su u stanju ignorirati goruća politička pitanja i pristrano izvještavati sve za boljitak „njihova“ kandidata. Razmatraju se i rokovi te postupak incognito donošenja te odluke budući se ista dostavlja ministarstvu pravosuđa i objavljuje u Narodnim novinama. Uz inerciju pružatelja poštanskih usluga te lako potkupljivih činovnika u prijamnim pisarnicama, a pogotovo uzevši obzir da će izborna šutnja početi u utorak u ponoć tj. ponedjeljak navečer, ne treba otkloniti mogućnost da se izvede posljednja i konačna akcija spašavanja partijskih i udbaških šefova na ovaj način i time otplati dug za dolazak na vlast.

Svi politički akteri moraju biti spremni i za ovaj scenarij, kojeg je Zoran Milanović, nakon dosad viđenog, spreman sprovesti u djelo bez da trepne.