Socijal-demokratska partija postigla je unutarpartijski dogovor o listama za parlamentarne izbore. Partija kao svoje udarnike šalje Arsena Bauka, Anku Mrak Taritaš, Borisa Lalovaca, Sinišu Hajdaša Dončića, Bojana Glavaševića, Freda Matića, Mihaela Zmajlovića, Krešu Beljaka, Kristinu Ikić Baniček, Ranka Ostojića... S obzirom na imena, komičan popis, no uzme li se u obzir da su ovi ljudi već jednom obnašali vlasti da bi mogli to opet, vizura poprima tragičniji ton.

Okupiti sve te ljude pod vodstvom Zorana Milanovića i imamo već viđenu „kukuriku“ koaliciju iz 2011. godine koja je sastavila najgoru vladu u našoj kratkoj parlamentarnoj povijesti, toliko kratkoj da bi se većina morala sjećati spaljene zemlje: predstečajnih nagodbi, ozakonjenja svega nezakonito izgrađenog, uništenja školstva te pokušaja uništenja sporta, kulturnog i vanjskog političkog svrstavanja u „regijon“, potkopavanja Hrvata u BiH i dalje redom.

Budalaštine, lupetanje i sramoćenje Hrvatske po Europi i svijetu nešto je što si Milanović može dopustiti na funkciji Predsjednika RH, pa i mi svi skupa s njim, jer su predsjedničke ovlasti glede upravljanja državom neznatne, a takva je i šteta. Što se tiče vanjske politike, Milanović nije dospio dalje od Laktaša tako da je i tu šteta minimalna. Sramotio nas je i srozavao nam ugled poput Mesića, no to se ipak može sanirati.

Uništeno gospodarstvo, vojni kapaciteti, rastureni obrazovni, zdravstveni i mirovinski sustav pak, nešto je što si Hrvatska ne može priuštiti nakon potencijalne četverogodišnje vladavine kapetana Zorana Milanovića i njegovog broda luđaka, pogotovo u mnogo neizvjesnijim geopolitičkim uvjetima no što su bili prije skoro 15 godina. Za samoupravljačku lakrdiju i dirigirani kaos ovoga puta nemamo novaca, vremena ni ljudstva, i potencijalno bi nas moglo doći glave, ne samo kao naroda nego i kao države, odnosno kao političkoga korpusa.

U „regijonu“ tinja te se vodi diplomatski, informacijski i obavještajni rat u kojemu su biti dani, da ne kažemo sati radi donošenja određenih političkih odluka, a kao predsjednika vlade nam nude čovjeka koji u pet godina nije došao na posao prije 11 sati prijepodne. Moramo se malo uozbiljiti; zamislimo situaciju u kojoj se predsjednika vlade zove usred noći radi donošenja nekakve odluke, bilo kakve koja ne trpi odgađanje, i zamislimo sad urokanog, izbijenog, opijenog i neubrojivog predsjednika vlade kojeg moraju hladnom vodom polijevati i dvije pljuske mu zalijepiti ne bi li došao k sebi. I kakvu bi taj odluku donio?

Razmislimo malo o imenima koje nam Milanović nudi kao buduće ministre, navedene na početku teksta; to su sve dokazano nesposobni ljudi, preziratelji države od koje žive, i oni će činiti Milanovićevu „treću republiku“?! Pogledajmo samo imena: Arsen, Boris, Siniša, Predrag, Bojan, Ranko, Mirela… i Dalija. Svi (politički) Hrvati su, čini se, otišli s Bernardićem i Vidovićem u Socijaldemorkate. „