Propucan je automobil novoizabranog glavnog državnog odvjetnika i suca Visokog kaznenog suda Ivana Turudića. Sve je otkrio slučajno, a istraga je u tijeku. Meci uglavnom ne završavaju slučajno u automobilima, a pogotovo ne u automobilima sudaca i glavnih državnih odvjetnika, stoga se, dok istraga ne utvrdi suprotno, može pretpostaviti da je ovo bila prijetnja Ivanu Turudiću.

Može se, ako ne i treba, također pretpostaviti da je do ovoga napada došlo zbog ozračja t.j. vonja u medijskom, a to će reći javnom prostoru za kojeg je odgovoran isključivo Zoran Milanović. Ulični izričaj predsjednika RH aktivirao je – ulicu – ali ne svakodnevne prolaznike, aktiviste ili prosvjednike, nego polukriminalce i probisvijet koji izvor sve svoje životne nesreće vide u sustavu (državi) koja je ih je sankcionirala zbog droge, alkohola i s njima povezanog  nasilja, krađi ili obijesne vožnje.

Takvih protuha ima svako društvo pa i hrvatsko te ih ohrabruje, jača i hrani svako rastakanje institucija, sustava, odnosno države, što već više godina čini, a u posljednje vrijeme i intenzivira Zoran Milanović obnašajući dužnost PRH. Hrvatski je Sabor u ovom sazivu dotaknuo političko, retoričko, kulturno dno, ali je i dalje daleko iznad diskursa kakav se rabi na Pantovčaku.

Nije problem da Zoran Milanović vrijeđa i pljuje bilo koga: problem je kad to čini Predsjednik RH. Izravna posljedica nečasnog, huškačkog i sramotnog obnašanja dužnosti PRH od strane Zorana Milanovića jest napad na imovinu suca Visokog kaznenog suda i budućeg Glavnog državnog odvjetnika, odnosno napad na instituciju. Problematičnije od ovog incidenta jest samo reakcija na njega, odnosno izostanak iste. Usporedbe radi, kad je Milorada Pupovca pogodila kriška limuna radi ljubavnih razmirica, cijela (duboka) država je skočila. Za mnogo ozbiljniji slučaj nema po intenzitetu ni približno takve reakcije, a zašto? Jer je Predsjednik Republike Hrvatske Ivana Turudića u više navrata nazvao kriminalcem i kriminalno izabranim, odnosno jer je Zoran Milanović lagao i klevetao: jer je Turudićevim izborom izgubio kontrolu nad DORH-om.

Naravno da Milanović ne može i ne smije kazneno odgovarati, no mora i smije politički odgovarati. Nažalost nemamo institucije toliko snažne da neovisno reagiraju na Milanovićevu destabilizaciju države, ali Milanovićevim dolaskom na položaj predsjednika vlade izgubit ćemo i ovo malo jada od institucija. To je politički plan i program Zorana Milanovića, otkako je preuzeo SDPartiju, otkako je postao predsjednik vlade 2011. godine i otkako je postao predsjednik RH 2020. godine.

Ako je već zaboravljeno na što je nalikovala Milanovićeva vlada 2011.-2015., ovo je kroki moguće Milanovićeve vlade 2024-2028: tjedan dana nakon najave kandidature na parlamentarnim izborima, puca se na automobil suca Visokog kaznenog suda te novoizabranog Glavnog državnog odvjetnika. Možemo samo zamisliti na koga će se sve pucati i što će sve (po)pucat bude li Zoran Milanović novi predsjednik Vlade…