Nedavno je održan Okrugli stol o „problematici strateških tužbi usmjerenih protiv javne participacije (SLAPP)“. Novinari se žale da su izloženi masovnim tužbama zbog pisanja o pojedinim utjecajnim članovima društva, prvenstveno političarima, pa od hrvatske vlade, dakle od istih tih političara, traže zaštitu. U smislu – vlada bi trebala izdati političku direktivu o zabrani ili ograničavanju tužbi protiv novinara.

Zašto su problem tužbe protiv novinara, posebice ako su neutemeljene?! Pa sud će ih odbaciti! U biti se radi o „slatkim problemima“, s obzirom da dotični novinar dobiva priliku u sudskom postupku dodatno dokazati osnovanost i istinitost informacija zbog kojih ga je netko tužio, a podnositelj tužbe nadoknadit će sve troškove nastale zbog sudskog postupka.

Novinari su zakonski zaštićeni čak kad objave neistinitu i klevetničku informaciju, ako mogu dokazati da to nisu napravili svjesno i namjerno!

Kada tužba protiv novinara zaista može biti problem? Samo u slučaju ako je novinar svjesno i namjerno objavio neprovjerene, neistinite ili klevetničke informacije! Pa zašto bi ga tada netko štitio?!

Osobno sam imao nekoliko iskustava s tužbama zbog podataka objavljenih u knjigama proteklih dvadesetak godina. Samo u jednom slučaju sam izgubio sudski spor kad sam jednu osobu netočno proglasio suradnikom Udbe. Međutim, i tada sam uspio dokazati da to nisam učinio namjerno i iz klevetničkih pobuda, nego zbog nevjerojatne okolnosti, tj. zamjene dviju osoba s istim imenom i prezimenom, mjestom podrijetla i zanimanjem te približnom godinom starosti.

Dakle, gledajući s pravne strane, ni tada nisam trebao izgubiti sudski spor, ali sam iz ljudskih i moralnih razloga sam pristao na takav epilog, priznao nenamjernu pogrešku i ispričao se čovjeku te podmirio njegove sudske troškove.

S druge strane, ostalih pet-šest tužbi predstavljali su mi „slatki problem“, jer sam imao priliku opširno elaborirati tvrdnje iz knjiga i medijskih nastupa o suradnji pojedinaca s jugoslavenskim tajnim službama, Udbom i Kosom. U ovoj i nekoliko sljedećih objava opisat ću te slučajeve, a započet ću s posljednjim koji je pravomoćno okončan iz 2016.

Tadašnji predstojnik DUUDI-ja (Državni ured za upravljanje državnom imovinom) Mladen Pejnović tužio me krajem 2014. godine zato što sam ga u jednoj televizijskoj emisiji povezao s KOS-om, navodeći da je bio šef kabineta predsjedniku CK SKH Slavku Stojčeviću koji je rukovodio obavještajnom „analitičkom skupinom“ unutar CK za potrebe KOS-a te da je pod nerazjašnjenim okolnostima nakon raspada SFRJ završio u Moskvi zbog čega bi ga hrvatske sigurnosne službe trebale temeljito provjeriti.

Upravo u to vrijeme, kratko prije predsjedničkih izbora i ususret parlamentarnim, špekuliralo se da bi Mladen Pejnović, ako SDP pobijedi, mogao biti novi premijer, dok bi Zoran Milanović preuzeo lagodnije i radno manje zahtjevno mjesto predsjednika Hrvatskog sabora. Međutim, kao što je poznato, SDP je izgubio izbore, pa su te kombinacije otpale.

Ali, ostala je Pejnovićeva tužba protiv mene, u kojoj je tvrdio da nije bio šef kabineta Slavku Stojčeviću već Miku Špiljku, a da ga u Moskvu nije poslao KOS već Franjo Gregorić.

Slijedećih godinu-dvije morao sam odlaziti na rasprave i dokazivati svoje tvrdnje. To mi je i uspjelo, pa je Mladen Pejnović „certificiran“ kroz pravomoćnu sudsku presudu kao rizična osoba sa stajališta hrvatske nacionalne sigurnosti.

Drugim riječima, ja osobno kao medijski djelatnik - publicist ne samo da se nemam razloga žaliti što me netko može tužiti zbog objavljene riječi, nego zakonodavcu u neku ruku trebam biti zahvalan što pojedincima poput Mladena Pejnovića daje priliku da zaista postanu žrtve - ali ne zbog nećije javno objavljene riječi već zbog vlastite tužbe.

Vidi privitak: Novinski članci, zapisnik sa sudske rasprave, dokumenti iz arhiva CK SKH te prvostupanjska i drugostupanjska (pravomoćna) presuda.

 

Bože Vukušić / Facebook