Prije nekoliko dana umro je nekadašnji predsjednik nogometnog kluba Olympiquea iz Marseillea Bernard Tapie, poznat po aferi namještanja utakmica i pranja novca od transfera nogometaša, zbog čega je 1995. dobio doživotnu zabranu bavljenja nogometom.

(vidi: „Umro je Bernard Tapie, kontroverzni predsjednik Marseillea osuđen za namještanje“ -

https://www.index.hr/.../umro-je-bernard.../2308222.aspx

Igrom slučaju su Tapijeve makinacije utjecale i na moju sudbinu, nakon što je - po tjeralici francuske sekcije Interpola - u Njemačkoj 1984. uhićen nogometni menadžer Ljubo Barin koji je mešetario s Tapijem:
„Ljubo Barin, bivši nogometni menadžer najvišega svjetskog kalibra, koji je utisnuo dubok pečat u povijest francuskih klubova Bordeauxa, Olympiquea iz Marseillea, ali i belgijskoga Standarda iz Liègea. Bio je i menadžer splitskog Hajduka, beogradske Crvene zvezde, Cosmosa iz New Yorka, bio je hapšen, zatvaran, ali i rado viđen gost kod državnika, aristokrata i na jahtama novokomponiranih bogataša.“
(vidi: „Napokon progovorio legendarni menadžer“ - https://www.jutarnji.hr/.../napokon-progovorio-legendarni...)
Ljubo Barin bio je uvjereni Jugoslaven i suradnik raznih jugoslavenskih tajnih službi. Istodobno s njim, u Njemačkoj je uhićen jedan od njegovih suradnika, izvjesni Đorđe Najdanović, koji je doveden u zatvor u Karlsruheu gdje sam se tada i ja nalazio.
Kratko nakon što sam, zajedno sa suoptuženikom Damirom Šišnjakom, osuđen na kaznu doživotnog zatvora, iz Karlsruhea sam vraćen u zloglasni zatvor Stammheim kod Stuttgarta. Nakon nekog vremena tamo je doveden i Šišnjak.
Ubrzo sam saznao da se Šišnjak potajno dopisuje s jednim srpskim kriminalcom Milanom Krnetom, nadimkom „Čoja“, rodom od Apatina, koji je odranije poznavao prije spomenutoga Đorđa Najdanovića. Posrednik im je bio Veselko Soldo, sitni prijestupnik rodom od Širokog Brijega.
Kad je Soldo pročitao pisma između Šišnjaka i Krnete u njemu je proradio domoljubni gen te je tu korespodenciju potajno proslijeđivao meni na uvid. Posljednje Šišnjakovo pismo Krneti nisam vratio Soldi nego sam ga zadržao.
(Veselko Soldo se 1991. vratio u Hrvatsku i priključio HOS-u te je teško ranjen u zadarskom zaleđu.)
U spomenutom pismu Šišnjak među ostalim napisao:
„Bio sam do 19.10. [1984.] u Heilbronnu, u tom sam vremenu davao izjave u kojima sam ustašama jebao majku. (…)
Onda su uletjeli kod mene i rekli da moram do šefa zatvora, a oni su ostali u ćeliji. Kad sam došao kod šefa (zgrada je u roku od pet minuta ostala prazna), on mi je rekao da su doznali prije pola sata da Ustaše spremaju atentat na mene i da moram za moju sigurnost u Stuttgart (…)
Što se tiče onih vaših izjava [Krnete i Najdanovića] i one su sigurno pomogle, moraš još samo reći da sam bio ljut kao ris kad sam ja doznao da Božo meni prijeti i kad dođeš dolje onda moraš reći da nisi siguran da sam ja uopće ubio Tatara, da si ti iz tog razgovora koje smo ja i Božo vodili kroz pozor u Ka. mogao zaključiti da je Božo bio taj koji je pucao, 'ali to samo dolje u Ju' (…)
Čoja, nemoj više pred Vukušićem spominjati Zielinskog ni Rudlavog (…).“
(vidi privitak: vlastoručno sastavljeno pismo Damira Šišnjaka)
Armin Zielinski, odvjetnik u Karlsruheu, bio je branitelj Đorđa Najdanovića.
„Rudlavi“ je bio pseudonim Đorđa Najdanovića koji je, prije nego što se počeo baviti nogometnim menadžerstvom, bio službenik Centra SDB-a Srijemska Mitrovica.
Iz udbine dokumentacije možemo doznati da je Šišnjak „posredstvom advokata Celinskog“, odnosno Đorđa Najdanovića, zaista bio u kontaktu sa srpskom Udbom koju je uvjeravao u suradničku lojalnost:
„Imao sam danas opet posetu od strane [njemačke] policije, navodno želi javni tužilac podići optužbu 22.07.1985. godine i radi sada na sastavljanju iste (…)
Prijatelju, ja mislim da sam dokazao da se držim dogovora i bilo je vreme da mi se počne verovati. Da nisam bio siguran i da me nitko ne sluša ne bih te zvao i da su oni nešto čuli, to bi već bilo poznato (...)
Bilo bi u redu kada bi ja dobio točne upute da znam sigurno da radim sve ispravno. Drži me se u mraku i ako nešto ne bude u redu i prema očekivanju, onda ću biti sigurno opet ja bii taj kojeg će se kriviti (…)
Sad imamo posao koji će biti poguban za dobar glas Ustaša ovde na Zapadu i bilo bi to poželjno iskoristiti. Tako nešto će biti samo onda moguće ako se bude znalo tačno što se želi a šta ne. Ja sam kao što vidiš imao uspeha sa svojim izjavama i dosad je išlo sve prema planu (...)
Imaj molim te razumijevanja za moju poziciju i položaj. Dok ti ovo pismo bude stiglo biće optužnica već podignuta i mislim da ti ne treba bolji dokaz za moju lojalnost i odanost.“
(vidi privitak: Depeša str.pov. br. 1004/3-1, SDB RSUP-a Srbije, Beograd, 4. studeni 1985. - HDA, signatura 1561, SDS RSUP SRH, svi dosjei građana, dosje Damir Šišnjak br. 70500.)
Šišnjak je o suradnji s Udbom pričao i izvjesnom Zoranu Barbariću iz Vinkovaca, osuđenom zajedno s Milanom Krnetom zbog provala, a s kojim se također družio u njemačkim zatvorima. Barbarić je sadržaj razgovora sa Šišnjakom, nakon deportiranja u Jugoslaviju, prenio operativcu zagrebačkog centra SDS-a Ivanu Primorcu:
„Damir Šišnjak je dalje nastavio da je iz zatvora pisao jedno pismo nekom poručniku iz DB-a, te da je to pismo uzeo Krneta Milan i dao ga Vukušiću, a ovaj je pismo poslao ustašama. Od tada ustaška organizacija preko Naletilića i Šetke prijeti Šišnjaku da će ga ubiti.“
(vidi privitak: Informacija br. 1048, Centar SDS Zagreb, 27. srpnja 1986. - HDA, signatura 1561, SDS RSUP SRH, mikrofilmovi 1937.-1990., sve Informacije Centra SDS-a Zagreb od 1967. do 30. 5. 1990. (34 role filmova, ukupno 93.390 str.)(

Presretanje tajne prepiske Damira Šišnjaka i otkriće njegova šurovanja sa srpskom Udbom bili su ključni za oslobađajuću presudu protiv trojice hrvatskih emigranta (MIlana Buškaina, Branka Šetke i Ivana Miletića) za koje je njemački državni tužitelj 1985. također bio zatražio kazne doživotnog zatvora.

 

Bože Vukušić / Facebook