Kako se sve više udaljavamo od raspada Jugoslavije - a sada smo već na 30 godina od završetka tog smrdljivog i krvavog procesa! - tako su Srbi sve nervozniji. Jedan od projekata koji treba pokazati da se ništa nije promijenilo i da je Velika Srbija i dalje „živa i živahna“ je suludi enciklopedijski projekt, koji se razvukao na 62 godine i ne vidi mu se kraj.

Iako više nema Yugoslavije, kao „najprihvatljivije forme Velike Srbije“, borba se prebacila na područje jezika – gdje je davno prije Yugoslavije i započela. Početna teza prije 1914. bila je: „neka se Hrvati odreknu svog jezika, pa će se Srbi odreći svog pisma (ćirilice) i svi ćemo, lepo da govorimo srpski na latinici!“ Taj projekt možda je zvučao suludo u vrijeme Austro-Ugarske, no on je živ i danas u posve identičnim gabaritima. I ludostima! Tako je u beogradskoj „palanačkoj Politika“ 7. veljače 2021. autorica („autorka“?) Rada Stijović, objavila neugodno programatski tekst „Rečnik srpskog jezika“.

„Prošle godine izašla je iz štampe 21. knjiga „Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika SANU“, koju sam, s razlogom, ovde naslovila kao Rečnik srpskoga jezika. Njena pojava, kao i svih prethodnih, predstavlja praznik u srpskoj, i uopšte slovenskoj, kulturi i nauci.Ovaj tom donosi nešto više od 7.600 obrađenih reči (od pogdekad(a) do pokupiti), sa mnoštvom značenja, podznačenja, značenjskih nijansi i brojnih ustaljenih obrta i izraza. Zajedno sa rečima obrađenim u prethodnih dvadeset tomova, Rečnik SANU dosad broji gotovo 250.000 odrednica. Kada bude završen, to će biti najobuhvatniji i najobimniji rečnik te vrste u slovenskom svetu i među najobimnijima u Evropi. 

Sa Srbima je problem da je kod njih sve najveće, najbolje, najnesuvislije i najbezveznije. I oni se podjedanko ponose sa svim tim odrednicama!  

„U skladu sa koncepcijom Rečnika da u njemu bude predstavljeno celokupno jezičko blago srpskog jezika u poslednja dva veka i u ovoj knjizi će se naći građa iz pisanih izvora od Dositeja i Vuka, ali i Vukovih oponenata Jovana Rajića, Pavla Solarića, Milovana Vidakovića, Jovana Hadžića i dr. pa sve do savremenih stvaralaca najnovijeg vremena. Među izvorima Rečnika od prvog toma se nalaze i imena višedecenijskih izgnanika iz srpske kulture, nekada „nepodobnih“ i nepoželjnih – Grigorija Božovića, Dragiše Vasića, Slobodana Jovanovića, Justina Popovića, Nikolaja Velimirovića i drugih.“

Ovi nepoželjni su Velikosrbi koji su malo išli ispred (ili iza!) vremena, pa su u vrijeme druga Tita bili nepoželjni kao „moralne vertikale“. No, dok je drug Tito uzeo predah u „Kući cvijeća“ od promašenog projekta Yugoslavije, Srbi nastavljaju bez njega dalje.

„Novakovićeva zamisao o „Rečniku književnoga narodnog jezika srpskog“ pretočena je u fazi zajedništva u ideju o „Rečniku srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika“, koji se pod tim nazivom izrađuje do danas. Mada je prvobitna građa dopunjena delima hrvatskih pisaca, rečnik nije postao manje rečnik srpskog jezika, jer je ostao veran prvobitnoj zamisli da se u njemu prezentuje književni jezik vukovskog tipa i srpski dijalekti sa celokupnog štokavskog govornog područja.

Kajkavska i čakavska leksika, koja je uglavnom beležena u delima nekog hrvatskog pisca, više je nego zanemarljiva. Za potrebe ovog članka pregledala sam deset tomova Rečnika, koji imaju preko sto hiljada reči, i u njima sam uočila osam kajkavskih i dve čakavske odrednice. Zanemarljive su odrednice potvrđene samo hrvatskim izvorima, a i za njih se u postojećoj građi mogu naći druge potvrde. Kada se govori o izvorima, treba imati u vidu da su u njima nezaobilazni, npr., Maretićeva Gramatika i Rječnik Ivana Broza i Franje Ivekovića, koji su napisani na osnovu Vukovih i Daničićevih sabranih dela, zatim dela M. Đ. Milićevića, M. Šapčanina, M. Ljubibratića i svega nekoliko Hrvata, što dovoljno govori o njihovom jeziku.“ Tu smo! Cijeli ovaj nesuvislo-megalomanski projekt treba poslužiti tome da se proguta hrvatski jezik – što je bio strateški plan i prije 1914.! – i da se potom Hrvate, kao „neosveštene Srbe“ privede u najnoviju „Regijonalnu Veliku Srbiju“, gdje će napokon shvatiti da su „pokatoličeni Srbi“! A kako ionako nemaju svoj jezik, ni svoje leksikografe i lingviste, onda će pokorno doći u Beograd, po svoje primjerke „svog srpskog rečnika“, koji se, samo zbog „široke srpske duše“ zove „Rečnika srpskohrvatskog književnog i narodnog jezika SANU“! Ludilo, brale!

Problem je što je Šibenčanin Faust Vrančić objavio 1595.: „Dictionarium quinque nobilissimarum Europae linguarum, latinae, italicae, germanicae, dalmaticae et ungaricae“ („Rječnik pet najuglednijih europskih jezika – latinskog, talijanskog, njemačkog, hrvatskog i mađarskog“. Rječnik je posvećen Španjolcu Alfonsu Carrillu, provincijalu austrijske isusovačke provincije. Knjiga je mali kvart-format, ima 6 predgovornih stranica i 128 stranica rječnika. Hrvatskih riječi ima oko 3800.

A Bartol Kašić s Paga najkasnije do 1599. sastavio je hrvatsko-talijanski rječnik čiji se rukopis od 18. st. čuva u Dubrovniku. Budući da su isusovci vodili brigu o kršćanima u Osmanskom Carstvu za to im je u hrvatskome slučaju nedostajao odgovarajući i priručnik. Taj je nedostatak otklonjen kad su 1604. godine u Rimu na latinskome objavljene njegove „Institutionum linguae illyricae libri duo“ („Ustroj ilirskoga/hrvatskoga jezika u dvije knjige“) – prvu gramatiku hrvatskog jezika. 

I tako Srbi, kao i uvijek, pokazuju veliku želju da „popravljanjem“ povijesti, a naročito „popravljanjem“ hrvatskog jezika ostave sebi prostora za za „naučnim“ posizanjem za tuđim jezikom i... teritorijem.

 

F. Perić