Oporba markira
Da je oporba 25. studenog napustila Sabornicu „do daljnjega“, recimo do Božića, onda bi taj čin imalo smisla i političku težinu; vjerojatno bi pokrenulo određene europske političke mehanizme, jer bi se pokazala sva nagost Plenkovićeve „75+1 demokracije“ i njegova sklonost samovladavini. Međutim parlamentarna je oporba u srijedu, valjda, izašla malo na zrak, protegnuti noge, popušiti cigaretu i usput se izjadati novinarima, a kad je dobila porciju medijske minutaže vratila u Hrvatski sabor.
Nebitni su razlozi zašto je oporba onako nervozno izašla, što je doista htjela postići svojim amandmanima i rušenjem ministra Ćorića. Što god je mislila postići nije u tome uspjela. Mehanizme rušenja ministara, koje je rabila u prošlom Plenkovićevom mandatu, izlizali su se i više ne funkcioniraju. Osvetoljubivi anemičar kratkog fitilja tu je lekciju naučio. Sada se sa svojom političkom uzdanicom priprema za parastos duhovnom vođi srpsko-hrvatske koalicije, preminulom Irineju, i to su trenuci kad treba razumijevanja i poštovanja, možda je zato oporba napustila Sabor?
Nebitno je koliko im je Plenkovićeva vlada odbila amandmana, to je legitimna borba između onih na vlasti i onih što odluke te vlasti pokušavaju osporiti ili korigirati i u tome nije nikakav problem niti na to treba trošiti tintu ili se frustrirano šatati po Trgu sv. Marka. Nisam primijetio da je itko od oporbe otišao u crkvu sv. Marka potražiti duševni mir, nego su svi kao maturanti u iščekivanju rezultata cupkali trgom i činilo im se da se događa nešto važno.
Problem je drugi. Prije svega treba se upitati koga doista predstavljaju pušači i njurgavci pred zgradom Hrvatskog sabora? Samo sebe. Zbir ambiciozno-dišperatnih osoba u nesagledivom rasponu za jednu malu Hrvatsku od Pejovićke do Raspudića, od Bulja do Grbina postaje slikovnica hrvatske političke zbilje. I doista, što ih povezuje, što im je zajedničko u tom gonjogradskom pušenju: domoći se vlasti (zajedničkim snagama, ha?). Jer kako i zašto dojiti protuprirodni politički raspon, podupirati njihove taštine? Ili je to samo njihova (hinjena) mržnja prema HDZ-u i osobno Plenkoviću? Ne vjerujem, samo pogledajmo kako je u dimu lule mira završio rat plastičnim ratnim sjekirama Milanovića i Plenkovića! Harlekini su se našli, popušili lulu mira i dogovorili scenarije budućih „incidenata“. Vrana vrani ne kopa oči, neradnik neradnika ne uznemirava i potpuno ga razumije, šarlatan uvažava svoga kolegu šarlatana; to se zove kolegijalnost i cehovsko uvažavanje. Svi su oni papige iste porodice kreštavice samo im se perije ponešto razlikuje, takvi će nam biti i njihovi mladi poltroni, epigoni politikantskog promišljanja politike.
Isto kao što ne postoji suštinska razlika između MOST-a, Demokratskog pokreta, HDZ-a, SDP-a, stranke Možemo, ili one s imenom i prezimenom... naime sve je to SKH pod lažnim zastavama parlamentarne demokracije, a svi prije nabrojene kratice političkih stranaka samo su šarenim bojama ofarbane frakcije unutar Majke partije.
Da je oporba doista pobjegla u „frentu“ do konca godine, mogao bih pomisliti da su zastupnici donekle postali političari i prestali s politikanstvom, da se nešto s njima dogodilo i u njima prelomilo, da su konačno javni interes (a to nije interes stranke) stavili ispred osobnog i poslati zastupnici javnih interesa i potreba. Ipak ne, oporba se vratila kako bi uživala u đabnici (sinekuri) zastupničkog radnog mjesta i nastavila od Hrvatskog sabora činiti igrokaz za već umlaćeno izborno tijelo.
Na redu su lokalni izbori i sada oporbi, naravno i vladajućima, Hrvatski sabor služi kao pozornica za vlastitu promociju. Mikrofoni i kamene njihov su cilj. To je razlog zašto nam Parlament sliči na umlaćivanje i ponižavanje svih koji ih gledaju i slušaju. U pitanju je bijedni kazališni amaterizam i sve nespretnije zakamuflirano politikanstvo. Da je oporba ostala do konca godine kod kuće moglo bi se govoriti i počecima političke osvještenosti, ali gdje su im onda dnevnice, dobra i jeftina hrana u saborskom restoranu, lobiranje za „pinku“, pojavljivanje na TV i na idućim izborima i onda ono najslađe: prepoznavanje na ulici, umišljaj da su važni? Prisjetimo se samo prvog Hrvatsko sabora, političke institucije koja je noseći se s pobunom srpske manjine i srbijanskim agresorom na granici odlučivala o državnosti i suverenosti Hrvatske i usporedimo s današnjim Hrvatskim saborom. Strašno.
Hrvatska nema ni političare ni politički život, ni političkih institucija već životarenje od izbora do izbora u ime domokracije, tj. političku sapunicu od glasovanja do glasovanja. Na koncu ništa i nikog Hrvati ne izabiru.
L.C.