Dana 25. rujna 1991. godine, na zahtjev i poticaj tadašnje SFRJ (koja je samo nominalno postojala) i zaslugom njezina "sekretara za inostrane poslove" Budimira Lončara, Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda prihvatilo je Rezoluciju br. 713 o uvođenju potpunog embarga na sve isporuke oružja i vojne opreme za područje cijele Jugoslavije.

Tako su srpsko-crnogorskom agresoru i zločinačkoj "JNA" ostavljene odriješene ruke, odnosno, omogućeni su im nastavak agresije i još žešći udari na Hrvatsku (kasnije i BiH) koje su bile razoružane i nisu se imale čime braniti - budući da im je od strane "JNA" prethodno oduzeto naoružanje republičkih teritorijalnih obrana.

Britanska povjesničarka Carol Hodge u svojoj knjizi Britain and the Balkans (Britanija i Balkan, Detecta, Zagreb, 2007.), kao rijetko koji zapadnoeuropski intelektualac razotkrila je krajnje dvoličan odnos Zapada prema razrješenju krize u tadašnjoj SFRJ, pogotovu Velike Britanije i njezine diplomacije, budući da je ova zemlja prednjačila u zakulisnim igrama i manipulaciji kako međunarodnom zajednicom, tako i sukobljenim stranama. Ona u jednom dijelu knjige navodi kako se Budimir Lončar gorljivo zalagao za taj embargo u vrijeme kad je rat već započeo, a JNA bila opskrbljena ogromnim količinama oružja, ratnog materijala i opreme.

U svakom slučaju, britanska je tajna diplomacija u suradnji s tadašnjim SIV-om (vladom SFRJ) i "saveznim sekretarijatom za inostrane poslove" na čijem je čelu bio spomenuti Budimir Lončar odigrala ključnu ulogu vezano za lobiranje u tadašnjoj EZ (Europskoj zajednici) i KESS-u (Konferencija o europskoj sigurnosti i suradnji) od kojih je krenula inicijativa za uvođenje embarga, a što je na kraju prihvatilo i Vijeće sigurnosti UN-a.

Embargo je ohrabrio agresora i spriječio legitimnu obranu Slovenije, Hrvatske i BiH, te svakako doprinio eskalaciji ratnog sukoba sa svim teškim posljedicama koje su iz toga proistekle.

"JNA" je tada (po procjenama nekih vojnih analitičara) figurirala kao četvrta vojna sila u Europi i takvi su postupci organizacije UN-a i njezinih tijela bili ravni zločinu.

Krajem 80-ih godina, prema okvirnim podacima (koji se iščitavaju iz raznih procjena i fragmentarno objavljivanih brojki kao i iz šturih izvješća službenih izvora JNA), tadašnja jugoslavenska vojska imala je pod oružjem ukupno 180.000 ljudi (što je uz mobilizaciju pričuvnog sastava vrlo brzo moglo dosegnuti preko milijun i pol vojnika), raspolagala je s oko 2.000 tenkova, 1.500 oklopnih transportera i borbenih vozila pješaštva, preko 4.000 topničkih oruđa raznih namjena i kalibara (od haubica, VBR-a i topova do minobacača), imala je nekoliko lansera za balističke rakete zemlja-zemlja (tipa FROG-7) dometa 100 kilometara, 500 borbenih zrakoplova i helikoptera, te stotinjak ratnih i pomoćnih bodova. Uz ogromne količine streljiva, tisuće tona pješačkog i protuoklopnog naoružanja, goleme zalihe nafte, hrane i ratnog materijala (što je bilo dostatno za vođenje višegodišnjeg rata), u svakom pogledu je to bila respektabilna vojna sila.

Na drugoj strani, žrtve agresije (Hrvatska i BiH) bile su razoružane i prepuštene na milost i nemilost toj falangi koja je od proljeća 1991. godine djelovala kao srpska a ne jugoslavenska vojska. Njezini do tada ortodoksni komunistički dogmati (od "saveznog sekretara za ONO" Veljka Kadijevića, preko načelnika Generalštaba JNA Blagoja Adžića do admirala Branka Mamule do svih drugih iz vrha sustava obrane i vojske), preko noći su sklopili prešutni savez sa Slobodanom Miloševićem i (svojim dotadašnjim "ljutim ideološkim neprijateljima") četničko-monarhističkom strujom u Srbiji i stavili se u službu ostvarivanja velikosrpske ideje. To samo pokazuje u kojoj su mjeri bili stvarno vezani za Jugoslaviju i koliko im je bilo stalo do mira, "bratstva-jedinstva" i dobrobiti naroda i građana za čiju obranu su bili zaduženi.

Hrvatska Teritorijalna obrana (koja je prema tada važećem Ustavu SFRJ bila u funkciji obrane republike – a što je prema Zakonu o ONO predstavljalo pravo i dužnost građana svake federalne jedinice jer su republike imale status država), razoružana je između dva kruga prvih višestranačkih izbora (23. svibnja 1990. godine), kada je hrvatskom narodu i građanima oduzeto oko 200.000 cijevi različitog pješačkog naoružanja – i to onoga koje su platili vlastitim novcem (preko razrezanog poreza). Samo osam dana prije okupljanja prvog višestranačkog Sabora, tadašnja vlast (SKH-SDP na čelu s Ivicom Račanom) udovoljila je zahtjevu Generalštaba JNA i dopustila odnošenje oružja iz skladišta hrvatske TO. Ovaj protuzakoniti i protupravni postupak vrhuška JNA je opravdavala time što (prema njihovim tvrdnjama) u skladištima TO naoružanje "nije bilo propisno uskladišteno" – iako su svi dotadašnji rezultati nadzora nadležnih vojnih tijela (a što je bilo i zapisnički konstatirano) govorili suprotno.

Da je Hrvatska imala tih 200.000 cijevi, agresor se ne bi tako lako odlučio na rat, što je sasvim izvjesno. Kad protiv razoružanog hrvatskog naroda i građana sa svom tom silom nisu uspjeli dosegnuti "zapadne granice Srbije": Virovitica – Karlovac – Ogulin – Karlobag, može se misliti što bi tek bilo da su od početka naišli na pravi i organizirani oružani otpor.

Embargo je nesumnjivo bio zločin – kako protiv Hrvatske, tako i BiH i tu se međunarodna zajednica pokazala u pravom svijetlu. S jedne strane je agresoru dopustila napade, razaranja i masovna ubijanja i žrtvama uskratila obranu, a s druge donosila jalove deklaracije, rezolucije i zaključke o "nužnosti obustave rata", pri čemu je nedvojbeno ukazivala na uzroke ratnog sukoba i definirala Srbiju, Crnu Goru i JNA kao uzročnike sukoba (od Londonske konferencije iz kolovoza 1992. godine nadalje), ali ništa konkretno nije poduzimala kako bi ih zaustavila u tom krvavom osvajačkom pohodu.

Što se Budimira Lončara tiče, on je na kraju završio umjesto u zatvoru najprije u Uredu predsjednika Stjepana Mesića, pa potom i njegovog nasljednika Ive Josipovića, čime je nagrađen za nepopravljivu štetu nanesenu građanima Hrvatske i hrvatskom narodu. Ovaj stari komunistički aparatčik (beskrupulozni oficir Rankovićeve OZN-e na zadarskom području, od 1950. godine kooptiran u diplomaciju), čak je i odlikovan Medaljom Grada Zagreba (u veljači 2019.) koju je (ipak) na kraju odbio primiti nakon što se oko toga digla halabuka u javnosti. Toj je sramotnoj epizodi kumovao gradonačelnik glavnog hrvatskog grada Milan Bandić koji je iz samo njemu znanih razloga "mudro" zaključio kako mu ovo priznanje treba dodijeliti za "izuzetna dostignuća i značajan doprinos međunarodnoj suradnji Republike Hrvatske i ostalih zemalja članica EU."

Nasuprot stavovima onih koji ga (iz raznih razloga) opravdavaju, pa čak iznose i apsurdne tvrdnje (poput novinara Drage Hedla) kako je to što je Lončar radio bilo "u korist Hrvatske" stoje nepobitni dokazi da je riječ o izdajniku i štetočini koja bi u svakoj normalnoj zemlji završila na robiji a ne u bilo čijem predsjedničkom uredu.

Beskrupulozni i beskarakterni Budimir Lončar je čak u svojim medijskim istupima cinično tvrdio kako mu je u vrijeme uvođenja embarga "predsjednik Tuđman čestitao na dobro odrađenom poslu", jer je tobože "sve činio u dogovoru s hrvatskim političkim vrhom".

Dakako, riječ je o drskoj i prozirnoj laži kojoj mogu nasjesti samo oni koji su potpuno neobaviješteni o događajima iz ratne 1991. godine - kad je bilo biti ili ne biti za Hrvatsku, njezin narod i građane.

Koliko je uloga Budimira Lončara u to vrijeme u odnosu na Hrvatsku doista bila "konstruktivna", najbolje svjedoči reakcija Vlade demokratskog jedinstva Republike Hrvatske, koja je samo dva dana nakon što je Rezolucija br. 713. usvojena (27. rujna 1991. godine), donijela mišljenje u kojemu otkazuje pravo njemu (Budimiru Lončaru) daljnje djelovanja i nastupanja u ime Republike Hrvatske. U njemu se kaže sljedeće:

"Vlada Republike Hrvatske ocjenjuje da savezni sekretar za vanjske poslove gospodin Budimir Lončar kontinuirano zastupa politiku podjednake odgovornosti za jugoslavensku krizu izjednačavajući agresore Republiku Srbiju i JA i napadnutu Republiku Hrvatsku. Takvi pristrani stavovi gospodina Lončara kulminirali su njegovim nastupom na sjednici Vijeća sigurnosti s porukama o jednakoj krivici i 'zajedničkoj nesreći hrvatskog i srpskog naroda instrumentaliziranih na tako žalostan način od strane uzajamno isključivih političkih opcija'. Neprihvatljivo je i žalosno da stanje u Jugoslaviji i napadnutoj Hrvatskoj bolje od gospodina Lončara poznaju, razumiju i tumače diplomati stranih zemalja što je posebno došlo do izražaja u nastupu američkog državnog sekretara gospodina Jamesa Bakera na sjednici Vijeća sigurnosti UN-a. U skladu s izraženim ocjenama Vlada RH odriče pravo saveznom sekretaru vanjskih poslova gospodinu Budimiru Lončaru da djeluje i nastupa i u ime Republike Hrvatske."

(Vidi: https://hr.wikipedia.org/wiki/Budimir_Lon%C4%8Dar; istaknuo: Z.P.; stranica posjećena 24. 9. 2019.; također: https://www.vecernji.hr/pokret-za-jugoslaviju-137925; stranica posjećena 23. 9. 2020.)

Lažne navode veleizdajnika Budimira Lončara demantirao je i nekadašnji predsjednik Vlade demokratskog jedinstva, Franjo Gregorić koji je detaljno opisao sve što se u to vrijeme događalo i s indignacijom odbacio tvrdnje kako je ovaj radio "u korist Hrvatske".

(Vidi: https://www.jutarnji.hr/vijesti/hrvatska/hrvatski-ratni-premijer-prisjeca-se-prijelomnih-trenutaka-iz-1991-i-1992-godine-dobro-je-sto-je-budimir-loncar-odbio-medalju-grada-zagreba-8410637; stranica posjećena 23. 9. 2020.)

Slučaj Budimira Lončara, međutim, samo je još jedan u nizu dokaza kako našom Hrvatskom (nažalost), još uvijek iz sjene vladaju djeca komunizma kojima ni najmanje nije stalo do dostojanstva i digniteta zemlje, do povijesne istine, nacionalnog ponosa i vitalnih interesa ovoga naroda.

Ako mi sami nagrađujemo takve destruktivce i izdajnike kakav je izvan svake sumnje Budimir Lončar (koji i pored svega što nam je učinio i danas u životnoj dobi od gotovo 97 godina još uvijek "vedri i oblači" u hrvatskoj diplomaciji), to onda govori više o nama i društvu u kojem živimo, nego o njemu.

Zlatko Pinter