Prostorije Hrvatskog društva političkih zatvorenika (HDPZ) na Trgu kralja Petra Krešimira IV u Zagrebu, u neposrednoj blizini zgrade komande Pete armijske oblasti JNA (danas Ministarstvo obrane RH), bile su ne samo okupljalište bivših političkih zatvorenika i njihovih prijatelja, nego i jedan od punktova gdje se naveliko pripremalo za Hrvatski domovinski rat.

Predsjednik HDPZ-a bio je Marko Veselica, predsjednik oporbene Hrvatske demokratske stranke (HDS), a članovi vodstva poznati bivši politički zatvorenici i tada aktualni političari iz HDZ-a poput Đure Perice, Vice Vukojevića, Vladimira Šeksa i Petra Šale te oporbenjaci Drago Stipac (HSS), Dražen Budiša (HSLS) i Ante Paradžik (HSP).

U Društvo su, barem kad bih se ja tamo zatekao, najčešće zalazili Đuro Perica i Ante Paradžik. Posebno zanimljive razgovore, nakon povratka s američke turneje sredinom srpnja 1991., vodio sam s Paradžikom, dopredsjednikom Hrvatske stranke prava (HSP) i načelnikom upravo osnovanog Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS), stranačke vojske HSP-a. Paradžik nije pokazao nikakvo nerazumijevanje kad sam mu otvoreno stavio na znanje da sam ja odlučio slijediti politiku Franje Tuđmana. I, štoviše, mogu slobodno reći da smo se vrlo brzo sprijateljili.

U razgovoru s Paradžikom posebno su me zanimali svrha i cilj formiranja paralelnih, stranačkih vojnih formacija u državi te njegovo mišljenje o mogućim posljedicama tog čina na funkcioniranje države i pripreme za njenu obranu od velikosrpske agresije.

Paradžik mi je objašnjavao da se jedan od razloga formiranja HOS-a nalazio u činjenici što određen broj hrvatskih domoljuba u potpunosti ne vjeruje ili uopće ne vjeruje Franji Tuđmanu zbog njegove komunističke prošlosti i još više zbog odabira osoba iz bivšeg režima kojima se je okružio.

Drugi razlog, a koji je njega, Paradžika, najviše motivirao da sudjeluje u tome, bio je taj što je Tuđman bio ograničen političkim i vojnim prilikama u državi, još uvijek Jugoslaviji, i međunarodnim okolnostima, pa nije mogao slobodno i sveobuhvatno raditi na stvaranju i naoružavanju hrvatske vojske, odnosno dovršenju projekta samostalne i neovisne hrvatske države.

HOS-a nije pokrenut, govorio mi je Paradžik, da bude konkurencija hrvatskoj vojsci u stvaranju, nego alternativna garancija dovršenja procesa nacionalne i državne neovisnosti ako Tuđman zakaže iz bilo kojeg razloga. Do daljnjega, uvjeravao me je Paradžik, oni iz HSP-a radit će na stvaranju i opremanju oružane sile, posebice gdje i kad to Tuđmanu i hrvatskoj vlasti iz unutar-političkih ili vanjsko-političkih razloga nije ili neće biti moguće. Štoviše, Paradžik mi je u više navrata dao naslutiti da je on u kontaktu i nekoj vrsti dogovora s Tuđmanom.

Zato je za mene bio veliki šok kad sam još za boravka u Šibeniku 21. rujna 1991., dakle dva dana nakon što sam saznao za pogibiju prijatelja Ludviga Pavlovića u Hercegovini, doznao da je Ante Paradžik ubijen na policijskom punktu u Sesvetema kod Zagreba.

Dobroslav Paraga, predsjednik HSP-a, bio je za mene i mnoge u hrvatskoj emigraciji primjer hrabrog i uzornog hrvatskog domoljuba koji se je vrlo rano usprotivio komunističkom režimu te zbog toga bio proganjan i zatvaran.

Zbog toga sam svoj prvi prilog u zatvorskim novinama „Klette“ („Čičak“) u Mannheimu posvetio upravo njemu. Zapravo, u obliku opširnog „pisma čitatelja“, pod pseudonimom “Tvrtko Horvat“, opisao sam njegove probleme zbog prikupljanja potpisa za peticiju za oslobađanje političkih zatvorenika iz jugoslavenskih zatvora.

I drugi članak u „Klette“ posvetio sam Paragi, a temeljio sam ga na izvještaju njemačkog novinara i hrvatskog prijatelja Hansa Petera Rullmanna u njegovu časopisu na njemačkom jeziku „Ost-Dienst“ (svibanj 1989.), koji je bio ilustriran Paraginom fotografijom u audijenciji kod tadašnjeg njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera.

Međutim, Paraga se na kraju pokazao kao jedno od mojih najvećih razočarenja, posebice kad sam se uvjerio da je šurovao sa stranim obavještajcima u pripremi puča protiv legalne hrvatske vlasti i predsjednika Tuđmana.

Ni ne sanjajući što će sve događati sljedećih mjeseci s Dobroslavom Paragom, kroz razgovore s Paradžikom u HDPZ-u saznao sam da je Paraga u kontaktu s Janezom Janšom i da preko njega nabavlja oružje iz Slovenije. U to vrijeme izvijestio me je brat Jure da se na području općine Omiš osnivaju oružane formacije u sastavu Civilne zaštite i da nemaju oružja. Međutim, ja im nisam mogao pomoći u tome, jer je nabava vojne opreme u kojoj sam sudjelovao bila strogo namjenska.

Stoga sam upitao Paradžika postoji li mogućnost da se preko njihove linije nabavi nešto naoružanja za moj kraj u omiškoj zagori. Interes za oružjem pred Paradžikom pokazali su i Grga Mikelić, bivši politički zatvorenik kod kojega sam prespavao prvu noć nakon povratka u Hrvatsku, i nekadašnji kontinentalni zastupnik Hrvatskog državotvornog pokreta (HDP) za Europu Milan Buškain, podrijetlom od Omiša, koji je u Njemačkoj suđen u drugom procesu u slučaju zbog kojeg sam ja već bio osuđen.

Paradžik je pokazao spremnost da nam pomogne, ali je rekao da za odobrenje mora pitati Paragu. Ovaj je dao dozvolu kad sam ga osobno posjetio u uredu HSP-a u Šenoinoj u Zagrebu te me je povezao s Milanom Vukovićem, emigrantom iz SAD-a i članom stožera HOS-a zaduženim za naoružanje.

Nakon dan-dva Paradžik je izvijestio Mikelića, a on Buškaina i mene, da jednoga jutra krajem srpnja 1991. dođemo na određeno mjesto u Jastrebarskom gdje smo iz vojnog kamiona pristiglog iz Slovenije preuzeli pedesetak „kaljašnikova“ s municijom koje smo platili 1.200,oo DM po komadu.

Buškain i ja smo naš dio oružja ukrcali u jedan luksuzni „kamper“ te ga - uz pratnju dvojice mladih hrvatskih redarstvenika koje nam je osigurao Grga Mikelić - odvezli u Dalmaciju. Buškainov dio iskrcali smo u bazi specijalnog voda ("S-vod") pri 3. (omiškom) bataljunu 114. brigade u Radmanovim Mlinicama kod Omiša, a ostatak sam ja namijenio nekim mojim suborcima iz emigracije i za nekolicinu dragovoljaca iz Šestanovca koji su se uskoro također pridružili „S-vodu“ (Radmanove Mlinice danas su poznato izletište uz rijeku Cetinu). Buškain je uskoro imenovan pomoćnikom zapovjednika Četvrte brigade generala Ive Jelića za IPD, a umirovljen je u činu brigadira HV-a.

Pripadnici „S-voda“, pod zapovjedništvom Mile Čatlaka, bivšeg časnika JRM koji se među prvima stavio na raspolaganje hrvatskim vlastima, prvo vatreno krštenje imali su u selu Pokrovnik na području općine Drniš, a potom u mjestima Kijevo i Civljane na području općine Knin.

Nakon dva mjeseca, 1. listopada 1991., „S-vod“ je prešao u sastav Hrvatske ratne mornarice (HRM) i postaje Prvi diverzantski vod HRM-a sa sjedištem u Omišu, čije je područje djelovanja bilo od Šibenika do Dubrovnika.

Njegova najznačajnija akcija bila je diverzija na ratne brodove JRM u luci Velji Lago na otoku Lastovu, gdje je Čatlak jedno vrijeme službovao.

U akciji je sudjelovao i moj prijatelj i suborac iz emigracije Nediljko Vegar koji u to vrijeme uopće nije znao plivati. Kad sam ga prekorio što je sudjelovao u tako riskantnoj akciji na moru, koja je uključivala plovidbu gumenim čamcem od Omiša do Lastova, diverziju na brodove i objekte JRM te povratak u Omiš, odgovorio mi je:

„E pa da ispadne da sam manje hrabar od bivšeg jugo-oficira [Mile Čatlaka, koji je akciju predvodio].“

Nediljko i Mile postali su izvrsni prijatelji, a odlikovani su visokim odličjima za iskazanu hrabrost u ratu. Obojica su umirovljeni u činu pukovnika HV-a.

 

(iz memoarske knjige u pripremi)

 

Bože Vukušić / Facebook