Nije uopće prijeporno koliki je domet „rođenog“ konobara i priučenog doktora znanosti kad se nađe u fotelji prvog čovjeka moćne državne tvrtke. Domet je redovito sramotno kratak i lakrdijaški, posljedice katastrofalne i USKOK-u neće biti teško ispitati kome je, kako i s kim Dragan Kovačević krčmio i pogodovao na domaćem terenu.

„Javna nabava“ u Republici Hrvatskoj postala je sinonim za pljačku, ali i izgovor za svaku sumnju u gospodarski kriminal i uhićenje. Tu razvikanu otimačinu „javnom nabavom“ nije teško dokazati, ona je u Hrvatskoj toliko uhodana i svakodnevna pojava da već postoje standardne sheme kako oteti, s kime rastaliti i kako prikriti, pa se naputci već mogu tiskati u obliku priručnika.

Ni kelner Draganče nije odolio zagrabiti, mislio je da ga Pusićka, Čačić i Vrdoljak još drže kao malo vode na dlanu i duguju mu zaštitu. Možda je tome tako, ali ne mogu, ne više. Ta imena duboke partijske države su na izdisaju. Isto je tako Dragan Kovačević još bio uvjeren da je preko Zorana Milanovića u milosti i pod kišobranom SDP-a, baš preko njegova sad već pokojnog oca. Umislio je da se dosta toga može riješiti krčkom ka(r)ticom za sve, direktora JANAF-ova terminala u Omišlju ing. Bruna Jankovića. Zato ga je uz pomoć ruskih prijatelja bogato nagradio: kućom s bazenom u prvom redu do mora, sportskim Mercedes kabriolotem i odlascima u inozemstvo k bogatim ruskim ujacima.

Dakle, koliko god se spominju pronevjerene milijarde kuna, pogodovanje u domaćoj javnoj nabavi u Dragančetovom slučaju slučaju tek je kokošarenje za siću i samo vrh ledenog brijega, a ogroman ostatak odnosi se na pogodovanje raznim ruskim petrokompanijama i taj je dio izdajničke rabote sustavno zamračen.

Lako je paradirati sa zalisičenim gradonačelnicima, raditi izvide u Elektrocentar Patek i mistificirati pred novinarima. Teško je nešto drugo: vjerovati našem pravosuđu da će se odlučiti za tako dubok uron, jer uopće nije o pronevjeri riječ. JANAF ima državni monopol u prijevozu nafte kopnom u ovom dijelu Europe i ogromna skladišta u Omišlju – dovoljno da se ruski geopolitički interesi pozabave konobarom-predsjednikom uprave JANAF-a i njegovom potkupljivom „buranijom“, Kovačevićovom dvorskom svitom u Zagrebu i Omišlju. Kod konobara je uvijek u pitanju „sića“, i za napojnicu je Draganče sve radio kako su ruske gazde htjele.

Kovačevićevo lobiranje za Južni tok s naftovodnom trasom preko Hrvatske i za ruski utjecaj na energetsku (ne)ovisnost Republike Hrvatske, ruske je naftne gigante koštalo „pravu sitnicu“, kako bi to rekao sir Oliver. Konobarska posla.

Pitanje je hoće istraživačko novinarstvo, ako se već hrvatsko pravosuđe pravi nevješto, shvatiti što je konobar-predsjednik Uprave sa svojim suradnikom Brunom Jankovićem mislio i radio kad je na poziv ruskih naftaša – a svi odreda pripadaju obavještajnoj ruskoj zajednici prvoga kruga – putovao po inozemstvima i odlazio na „sastanke i radne dogovore“ u Pariz, London, Moskvu i Soči, gdje god su ruske gazde to poželjele. Je li uopće mislio ili je bio samo impresioniran radom kolega konobara u uglednim restoranima, ugodno iznenađen najfinijim porculanom i srebrninom, oduševljen prostituitkama i sitnim poklončićima na sigurnim luksemburškim i švicarskim računima ili je sve vrijeme bio opijen kako mu se posrećilo upoznati „prave ljude“?

Je li njemu i njegovoj provincijskoj pratnji željnoj svjetskog glamura i jeftinih prostitutki palo na pamet da je vrag odnio šalu kad su prvi put s tovarišćima zagrabili u posudu s kavijarom, je li im postalo jasno da su ih zupčanici ruskog naftnog kriminala uzeli pod svoje i nema natrag?

 

Josip Gajski