Sjećanje na feldmaršala Svetozara Borojevića povodom njegove 100. obljetnice smrti

Toliko je povijesnih ožiljaka na licu Lijepe naše. I zbog njih treba ulaziti hrabro u svaku povijesnu temu koja nas se dotiće, istene radi, jer istina nas oslobađa. Toliko je i dalje radi raznih pretenzija, pretedenata zlih namjera, tuđih interesa, zamaglivaća hrvatske povijesti, pa i među „znanstvenicima“ na žalost. U ovom ogledu bdije jedan feldmaršal, Hrvat, i iz njega se (ogleda) može uočiti istinska ljubav prema Domovini Svetozara Borojevića. Koji je u najtežim povijesnim trenucima okusivši gorčinu domaće stvarnosti i težinu bjelosvjetske misaonosti, osionost „velikih“ oštrobrido rasuđivao. Sjećanje je ovo na feldmaršala Svetozara Borojevića povodom njegove 100. obljetnice smrti i govor Dr. Davor Richter. Ovaj dokument dobih od Draga Prijatelja bečkog Hrvata dr. sc. Marijana Brajinovića.

Mirogoj, subota 23. svibnja 2020. Govor Dr. Davor Richter:

Poštovani G. Arhiepiskope,

Velika mi je čast, na poziv Hrvatskog kraljevskog vijeća, u Vašem prisustvu i u nazočnosti visokopoštovanih uzvanika, progovoriti o feldmaršalu Svetozaru Boroeviću o 100. obljetnici njegove smrti.

Feldmaršal Svetozar Boroević imao je s Leontinom von Rosner sina jedinca Friedricha, koji je u dobi od 17 godina poginuo nesretnim slučajem u Mariboru 1918. g. Moja sestra Jasna, brat Davor i ja praunuci smo feldmaršalove sinovice Milke Boroević, ud. Maraković. Ona je, dakle, bila kći feldmaršalova bratića Mile Boroevića. Njihovi očevi Adam i Johan, bili su braća. Od njezinog brata Ljubomira nema više živih potomaka. Prabaka Milka bila je uvjerena Hrvatica, i, kao i cijelo pleme Boroevića, bila je pravoslavne vjere. Pokopana je ovdje na Mirogoju, u neposrednoj blizini pravoslavne kapelice.

Feldmaršal je u svojoj vojničkoj karijeri u Hrvatskoj duže boravio jedino u Zagrebu od 1907.-1912. kao zapovjednik Zagrebačkog VII. domobranskog okružnog zapovjedništva. U to vrijeme obitelj moje prabake već je bila u Zagrebu. O njegovom drugovanju s njom ne znamo mnogo. Prigodom premještaja u Košice 1912 g. poklonio joj je barokni namještaj koji se sastojao od pisaćeg stola i salona s ovalnim stolom i tri naslonjača koji su još uvijek u našem posjedu. Milka Boroević umrla je 1.7.1913. u dobi od 55 g. od izljeva krvi u mozak. Nakon odlaska u Košice Boroević se više nikada nije vratio u Hrvatsku. Umro je 23.5.1920. u egzilu u Celovcu, također od izljeva krvi u mozak.

Na početku 1. svjetskog rata, u činu generala pješaštva, bio je sa 6. Košičkim korpusom na Istočnoj bojišnici kojom je zapovijedao general Auffenberg. Tamo se front ubrzo ozbiljno poljuljao, generali Brudermann i Auffenberg smijenjeni su, a zatim je Boroević preuzeo Brudermannovu 3. Armiju, porazio Ruse kod Komarova, i razbio opsadu Prezmysla. Napokon, zaustavio je i ruski prodor kroz Karpate koji je zaprijetio samoj Budimpešti.

Ugarski je tisak tih dana ovako pisao o Boroeviću (Tatić, 47)1: „Nije ni bilo davno kada je još Boroević bio zapovjednik u Košicama. Tko bi onda mislio da ćemo danas upirati oči u toga generala kao u kakvog boga, da ćemo ga obožavati, osobito mi Mađari, čiju domovinu i on brani.“

Malo je poznato da je već krajem 1914. Boroević je bio u igri za načelnika Glavnog Stožera. Tražila se osoba koja bi eventualno mogla zamijeniti Franza Conrada von Hötzendorfa. Predstojnik Carskog vojnog ureda, podmaršal Ferdinand von Marterer predlagao je Boroevića, budući da bi on „ ... bio manje naklon Nijemcima jer je opetovano 'ponavljao temu pruske sebičnosti' “. (Rauchensteiner, 567)2. No, načelnik Glavnog stožera morao je po nekom pravilu biti Nijemac.

Otvaranjem talijanske bojišnice u svibju 1915. već spomenuti general Conrad von Hötzendorf ovako je procjenjivao stanje (Rauchensteiner, 355): „... uz brojčanu premoć Talijana i veliku djelotvornost njihovoga vrlo suvremenog topništva ... mora se računati s time da će razrušiti naše utvrde i upasti u naše područje.“ I dalje: „... za 5 tjedana Talijani će biti u Beču. Dakle, možemo samo nastojati da im to što više otežamo.“

U takvoj je situaciji Boroević u svibnju 1915. hitno premješten na jugozapadno bojište i tu je tijekom 12 bitaka na Soči stekao najveće vojne zasluge i nadimak „Lav od Soče“, te na kraju, pobjedom na Piavi, promaknuće u čin feldmaršala (vojskovođe) 1.2.1918. Dok su talijanske snage brojile od 400-700.000, Boroević nikada, pa niti u vrijeme pobjedničke ofenzive na Piavi, nije imao na raspolaganju više od 350.000 vojnika.

Austrofilski historiografi (npr. Rauchensteiner) vole prešutjeti dobro referenciranu povijesnu činjenicu da se Boroević odlučno suprotstavio ideji austrijskog dijela generaliteta da se obrana postavi na Savi, granici nekadašnjih napoleonskih „Ilirskih provincija“. Time bi većina hrvatskih i slovenskih zemalja bile bez otpora ostavljene Talijanima u nadi da će to zadovoljiti njihove teritorijalne apetite i ohladiti žar za daljnjom borbom. Međutim, Boroević je zaprijetio ostavkom, i na kraju je u njegovu korist presudio sam Car i Kralj Franjo Josip.

Slovenci vrlo dobro poznaju Boroevića i trude se sačuvati spomen na njegove povijesne zasluge i ratne vrline. Prigodom otkrivanja spomenika Boreoviću na Prevalu iznad Nove Gorice 2016. g., Tadej Munih, predsjednik udruge „Soška fronta“ rekao je ovo: „Ko je branil monarhijo, je branil tudi slovensko ozemlje in njeno ljudstvo pred apokalipso. ...“

Zapovijedanje na Soči bilo je od početka otežano trzavicama između Boroevića na terenu, i „salonskog“ zapovjedništva koje se s obiteljima smjestilo najprije u Petrovaradinu, a zatim ipak malo bliže, u Mariboru. Nadvojvoda Eugen i podmaršal Krauß kritički su popovali iz udaljenih naslonjača, što je prilično nerviralo Boroevića i nagnalo ga na povremene „prave verbalne ispade“. (Rauchensteiner, 361).

Prijepor se naposljetku pretvorio u osobni sukob s podmaršalom Alfredom Kraußom. Rauchensteiner to ovako opisuje (361): „Boroević, uporni Hrvat pravoslavne vjere, žestoko se obrušio na Karußa. ...“ . U pismima koja je slao Vrhovnom vojnom zapovjedništvu Boroević je Kraußa zbog velikih zalistaka i profesorskog izgleda nazivao „učenim pudlom“. Na kraju se morao umiješati i sam car i kralj FJ, ali vrlo obazrivo prema samom Boroeviću kojeg očito nije htio izgubiti.

Nakon 2. bitke na Soči, Boroević, gotovo u nedoumici zbog golemih talijanskih žrtava, piše ugarskom premijeru Tiszi (Rauchensteiner, 367): „Nastavi li protivnik kao dosad, za nekoliko će tjedana izgubiti svaku ofenzivnu snagu. ... Upravo je neshvatljivo da se nakon godinu dana rata u Europi ne manevrira drugačije. Meni je to zagonetka! U trenutku 2. Goričke bitke na drugoj je strani bilo pola milijuna vojnika, od kojih je polovica gledala kako se drugu polovicu desetkuje ... Moji su gubitci znatni; ... Ispočetka je neprijateljska premoćna masovna topnička paljba djelovala demoralizirajuće. Bio je to čisti pakao. No sada je i to prevladano.“

Napokon, 12. bitka na Soči, poznata u nas kao „bitka na Piavi“, po Rauchensteineru (714) tekla je ovako:

„A onda je počeo napad pješaštva. U tjesnacu kod Žage c. i kr. I. korpus pod zapovjedništvom njemačke 14. Armije probio je mrežu talijanskih rovova ... Drugoga dana ... ofenzivi su se pridružile i dvije armije iz Boroevićeve skupine, prodirući prema jadranskoj obali. Trećeg dana bitke talijanska se obrana urušila.“

Rauchensteiner dalje piše (719): „Taj su uspjeh sebi pripisivali prije svega Nijemci.“ Međutim, ta 14. njemačka armija od samo 50.000 ljudi, zapravo je bila austrijska: sastojala se od 9 autrijskih i tek 6 njemačkih (bavarskih divizija). Austrougarske jedinice bile su pridodane iz Boroevićeve skupine armije, pretežito bosansko-hercegovačke brdske pukovnije koje su otprije dobro poznavale teren i bile strah i trepet Talijanima.

Na kraju se Monarhija iznutra urušila. Boroević je od svih zapovjednika, unatoč osipanju i pojavi zelenog kadra, najduže zadržao jezgru svoje vojske od oko 150.000 vojnika, mahom Hrvata i Slovenaca, i nudio Caru i Kralju Karlu IV. da smiri socijalističku pobunu u Beču, a kada je ovaj to otklonio, i radije otišao u izbjeglištvo u Belgiju, ponudio je Narodnom vijeću SHS-a u Zagrebu da im se s tom vojskom stavi na raspolaganje. No, to je odbijeno u maniri kasnije toliko poznatog podložništva Čaršiji.

Ustvari sam Stjepan Radic odbio je Borojevicevu ponudu rijecima: “Dragi moj generale, ja ne cu na silu uspostaviti hrvatsku drzavu. Ja cu ju dobiti po tockama americkog predsjednika Wilsona”!

Koliko je Karlo IV. cijenio Boroevića, govori to da je vlastitom inicijativom i na svoj trošak, iz udaljenog Bruxellesa, dao feldmaršalove zemne ostatke prenijeti u arkade Bečkog središnjeg groblja 5 mjeseci nakon njegove smrti. Na tom činu okupilo se oko 5000 Boroevićevih suboraca, a govor mu je održao pukovnik Stevo Dujić. Kasnije je (1934.) ubijen od srpskih tajnih službi u Češkoj.

Što se nas tiče, da Boroević nije uspostavio i obranio Sočansku bojišnicu, napori Jugoslavenskog odbora, Ante Trumbića, Frana Supila i Ivana Meštrovića, bili bi uzaludni. Italija i Srbija bi prema Londonskom ugovoru, podijelile između sebe zapadnu Sloveniju, Istru i Dalmaciju, te Slavoniju i Bosnu i Hercegovinu, a od Hrvatske bi ostale Reliquiae reliquiarmu olim incluti Regni Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae.

Boroevićeve kosti počivaju od 21.10.1920. u Beču. Nije li vrijeme da se i za nj ostvari ono iz Preradovićeve pjesme „Putnik“ : „Primi opet svoje dijete, / Primi, vijek će tvoje biti, / Ljubit tebe svako doba, / U tvom polju daj mu groba, / Tvojim cvijećem grob mu kiti!“

 

Nikola Šimić Tonin

________

(D. Richter, govor o 100. obljetnici smrti feldmaršala svetozara Boroevića, pred spomenikom hrvatskim vojnicima palim u 1. svjetskom ratu, Mirogoj, 23.5.2020., 10-11 h).

1[1] Tatić, Danijel. 2019. Feldmaršal Svetozar Borojević – Životopis prešućenoga velikana. Zagreb 2019: Despot infinitus d.o.o.

2 Rauchensteiner, Manfried. Prvi svjetski rad i kraj Habsburške monarhije. Zagreb: 2019, Matica hrvatska.