Premijer Andrej Plenković objavom odluke da se do daljnjega odgađa proces nabave borbenih zrakoplova proparao je srca svima koji već gotovo 15-ak godina iznova bude nadu da će Hrvatska napokon sazreti kao država i uspjeti obnoviti svoju borbenu eskadrilu zrakoplova.

I nije riječ ovdje tek o vojnim fanaticima koji po defaultu obožavaju sve što je vojno i obožavaju oružje. Razočarani su mnogi ozbiljni ljudi, stručnjaci koji znaju da Hrvatska jednostavno nije dovršena država izgubi li vlastitu sposobnost nadzora zračnog prostora iznad kopnenog i morskog teritorija. I tu nije tek riječ o ponosu i postiđenosti što ćemo vjerojatno uskoro kao suverena država i članica NATO-a morati lijepo zamoliti druge da nam dođu čuvati naš suverenitet jer naši će MiG-ovi 21 izdržati još možda samo tri godine.

Dijelu javnosti to sigurno neće biti problem, no mnogima će biti ponižavajuće što ćemo morati moliti Budimpeštu i Rim da nam opet, kao i prije u povijesti, uskoče kao “nadzornici”. Tužno je bilo promatrati reakcije nekih naših generala i ratnih junaka te pilota poput Ivana Selaka, koji nije skrivao svoju ljutnju i očaj usmjeren najviše prema aktualnom ministru obrane Damiru Krstičeviću, koji je sada i najviše izložen napadima kritičara.

Krstičeviću mnogi stavljaju na dušu njegov neuspjeh u prvom pokušaju nabave borbene eskadrile F-16 u Izraelu, a sada ga pozivaju da časno odstupi. Takva su stajališta potpuno razumljiva, no ona se temelje na stavu da je sve gotovo, izgubljeno i da je upravo zakucan zadnji čavao u lijes borbenoj komponenti našeg HRZ-a. Prema reakcijama vidimo da takva mišljenja dijele i oporbeni SDP-ovi stručnjaci, koji isto više krive Krstičevića, a manje koronavirus i potres u Zagrebu kao povod za odgodu nabave eskadrile. Kada bih se trebao kladiti, radije bih se okladio na to da ova odgoda izglednije predstavlja lukav politički potez nego završno dizanje ruku i predaju.

Vlada je odabrala upravo privremeno odricanje od nabave borbene eskadrile zato što je i u očima javnosti ta nabava najvrednija i najskuplja te se stječe dojam kako će sada te milijarde biti usmjerene tamo gdje su potrebnije, u spas gospodarstva i radnih mjesta. Istina je, međutim, “malo” drukčija jer u proračunu za 2020. nije predviđena ni kuna za nabavu aviona, pa zapravo čudi što Vlada nije samo odgodila nego je i prekinula rad međuresornog povjerenstva koje je pred završetkom posla. Naime, 7. svibnja trebale su biti otvorene ponude za nove i rabljene zrakoplove, a do kolovoza je povjerenstvo trebalo Vladi dati prijedlog najboljih ponuda.

Ovdje, dakle, čudi zašto Vlada nije dopustila da povjerenstvo završi posao i da ona onda izabere s kojom će se zemljom ugovoriti posao te da onda odgodi potpisivanje ugovora i ostavi ga za bolja vremena. Upravo to što Vlada nije dopustila povjerenstvu da odradi posao, jer to ne zahtijeva nikakav novac, budi sumnju kod opreznijih i jača uvjerenje onih koji drže da je Plenkovićeva Vlada iskoristila krizu s virusom i potresom kao alibi da se tako na najjednostavniji način odustane od nabave aviona.

Oni koji bolje razumiju Plenkovića i Krstičevića, pak, stavili bi ruku u vatru da ni jedan od njih dvojice ne želi ostati u povijesti zapamćen kao onaj koji je organizirao pogreb za borbenu komponentu HRZ-a i ukinuo najjaču sposobnost koju suverena vojska može posjedovati. Ako Plenković uspješno projedri kroz koronakrizu i s takvim referencijama krene na parlamentarne izbore, neće željeti izaći pred birače ni s čim što bi ih moglo dodatno nervirati.

Osim toga, on već sada mora istupiti pred sindikate i pregovarati da se i državni službenici solidariziraju i odreknu dijela plaća. Kako će stotine tisuća ljudi do izbora već preživljavati sa znatno sniženim plaćama, naravno da mu ne treba da mu netko još spominje da ljudima kreše plaće, a u isto vrijeme rasipa novac na skupe zrakoplove. I vjerojatno je to razlog zašto je posao nabave zapravo potpuno prekinut, a ne samo odgođen.

Kad završi ova godina i počne li oporavak hrvatskog gospodarstva, bude li još uvijek na vlasti, izglednije je da će Plenković nastaviti nedovršeni posao s nabavom eskadrile. Jer, zaključili smo već, on neće željeti da ga se pamti kao grobara HRZ-a i onoga koji je svjesno oslabio sposobnost obrane Hrvatske.

U situaciji kada će HV očito nastaviti započete programe modernizacije svojih oklopnih i helikopterskih snaga i nastavak gradnje serije ophodnih brodova, bez obzira na koronavirus, te da te stavke neće biti kresane u 2020., odgoda obnove borbene flote zvuči kao prihvatljiva žrtva. Naravno, pod uvjetom da se na kraju ovo doviđenja, kojim zlom ipak ne pretvori u zbogom...

 

Davor Ivanković / Večernji list