Ovih dana može se čuti kako je Hrvatska postala talac jednog čovjeka. Odnekud poznato? Onome koga sjećanje služi jest, jer nije Božo Petrov prvi kome je ta mandarina pala na glavu. Stoga je prava prilika da se prisjetimo najpoznatijih "otmičara" koji su Hrvatsku u nedavnoj prošlosti uzimali za taoca, sve samo kako bi ispunili neke svoje "prljave" ciljeve.

Članska iskaznica s rednim brojem 1 u aleji "otmičara" pripada prvom hrvatskom predsjedniku čiji je Hrvatska bila "talac" od samog početka, i prije nego ju je stvorio kao samostalnu državu. Tada tiše, a prema kraju njegove vladavine i životnoga puta, sve glasnije i glasnije. O kako se "opakom diktatoru", ili u blažoj varijanti "demokratski deficitarnom vladaru" radilo, svjedoči činjenica kako mu se svaka šuša mogla nekažnjeno javno narugati, čak i u vrijeme rata. Ipak, nekako je stvorena percepcija da on predstavlja smetnju približavanju Hrvatske euro-atlantskim integracijama, štoviše da je Hrvatska u međunarodnoj izolaciji, tako i talac tog čovjeka. I to samo zato što nikome nije dao na Hrvatsku i nije dopuštao da cinični međunarodni sud kao na traci sudi njezinim najboljim ljudima koji su je obranili i oslobodili. Najupečatljiviji spomenik tom "otmičaru" podigli su njegovi nasljednici, kako svojom gospodarskom "učinkovitošću", dovevši Hrvatsku enormnim povećanjem duga u ekonomsku ovisnost o onima kojima su se na vjernost obvezali, tako i brutalnom medijskom homogenizacijom. Za razliku od "diktatorovih" vremena, u njihovima za disonantne tonove u prostoru sredstava javnog priopćavanja više nije bilo mjesta. Jednoumni orkestar medijskih babuški savršeno je uigran i ispiranje hrvatskih glavica moglo se bez smetnji nastaviti, sve do danas. Eh da, sluge su pokorne bespogovorno izvršavale svaku želju međunarodne "kuće pravde" s kojim se "diktator" srčano i odgovorno sporio, čak i prije nego što bi bila službeno ispostavljena.

Koliko god se trsili udovoljiti gazdama, ili možda baš zato, i u vrijeme vladavine sluzavih slinavaca ukazala se potreba za lociranjem i identificiranjem još jednog "otmičara" Hrvatske. Percipiran kao "pljačkaš dragulja, optuženi ratni zločinac i sudionik u udruženom zločinačkom pothvatu" jedan je general bijegom pred nepravednim zahtjevom isto takvog suda "oteo" Hrvatsku i uzeo je za taoca. Mora se priznati, ta teza činjenično drži vodu. Naime, general je jednostavno ponio sa sobom onu Hrvatsku kojoj je udario temelje svojim vojničkim angažmanom u Domovinskom ratu, odnosno sve što je od te Hrvatske ostalo. Isti oni koji su u prvom predsjedniku vidjeli "otmičara" natjecali su se tada tko bi generala prije i radije otkucao, po mogućnosti za neku nagradu, ali ne nužno. Kako li su se takvi zaprepastili kad je general pravomoćno oslobođen na sudu, a time i Hrvatska od optužbe za jedan udruženi zločinački pothvat. Doduše, drugi je proces s istom inkriminacijom još u tijeku i u njemu se više ne traga za "otmičarom". Sad radije primjenjuju alternativnu taktiku zatvaranja očiju i tihog navijanja za osuđujuću presudu uz nimalo suptilnu opstrukciju obrane, sve kako bi se raspolagalo novom batinom za discipliniranje neposlušnog dijela naroda.

Ne cijela Hrvatska, ali hrvatski nogomet kao njezina bitna identitetska odrednica također je postao taocem jednog čovjeka. Njegovog "grobara", kako još znaju reći. U vrijeme kad je stvorena zakonska regulativa koja je uništila velikane hrvatskog sporta i dovela nam na prosjački štap košarku i vaterpolo, a na prag propasti i trofejni rukomet, arhitekti eutanazije hrvatskog sporta (tog nepresušnog vrela nacionalizma) nisu ni slutili kako bi se mogao naći netko zahvaljujući kome će jedan dio hrvatskog sporta moći preživjeti bez dotad uobičajenih injekcija sa strane. Da stvar po njih bude gora, "otmičar hrvatskog nogometa" i "kradljivac Dinama" je pokazao i kako se uz uspješne sportske rezultate može poslovati s dobitkom, a tu mogućnost zakonom, uvjereni u njegovu ubitačnu učinkovitost, nisu ni predvidjeli. Kasnije su ronili krokodilske suze žaleći se kako je zakon (kojeg su sami iz niskih pobuda donijeli) nepravedan, a "otmičara hrvatskog nogometa" uz pomoć medijskih strojnica percipirali kao krivca, jer isti posluje s dobitkom i posve u skladu sa zakonom ne plaća na njega porez. A "grobar hrvatskog nogometa" utemeljio je zaokruženi sustav koji stvara i rezultate i dobit, funkcionalnu piramidu od "limaća" do "modrića" sa svom potrebnom infrastrukturom, što je omogućilo stabilnost već tada vrhunskog reprezentativnog, ali i uspon klupskog nogometa. Ukratko, "grobar" je postigao ono što izaziva plikove na koži svakog hrvatskog socijalističkog jalnuša, tog strastvenog potrošača uvoznih proizvoda – postao je izvoznik u zemlji uvoznika.

Svoj trojici protagonista u navedenim primjerima zajedničko je to što su svaki u svom području bili uspješni i što su napravili velike stvari za Hrvatsku, ali iz nekog razloga stvorena je sasvim suprotna percepcija o njima. Poučeni iskustvom da je jednom već stvorena djela teško percepcijom izobličiti, korisnici stroja za stvaranje percepcije su ga usavršili pa sad djeluju preventivno, prije nego što su djela nastala. Stoga je Karamarko već sad zaslužio epitet "otmičara Hrvatske", iako još nije ništa veliko učinio za razliku od spomenutih mu "kolega". No, očito su prepoznali da bi to mogao, pa mu je pravovremeno, orvelovskom konstrukcijom moralno-političke odgovornosti, apsurdnije i šire čak i od one haške zapovjedne, na čelo nalijepljena percepcija da nije vjerodostojan zastupati nacionalne interese. Zanimljivo je kako ga dežurni dušobrižnici ne optužuju samo zato što je kao taoca uzeo Hrvatsku, već i cijeli HDZ, stranku koja ga je netom opet izabrala za vođu. U toj logičkoj bravuri ispada da je HDZ sam sebe uzeo za taoca. No, u ovoj Platonovoj špilji u kojoj shizofrene percepcije dominiraju nad činjenicama i zdravom pameću, svakojake misaone akrobacije su moguće.

Ipak, u takvu svijetu ima i onih koji su pošteđeni optužbi da su uzeli Hrvatsku za taoca. Jedan od njih je Josip Perković. On je u vrijeme igara oko izručenja Njemačkoj percipiran kao romantični junak, "hrvatski James Bond". Možda i ovdje ima koje zrnce istine, posebno uzme li se u obzir kojoj tajnoj službi ovaj izmišljeni književni i filmski lik pripada.

Razložno se zapitati tko to stvara sve te percepcije, dimne zavjese kojima se nastoji zamračiti (ili spriječiti) najsjajnija djela najboljih hrvatskih ljudi i prikazati ih u suprotnom, izopačenom svjetlu. Ne radi li se zapravo o stvarnim otmičarima Hrvatske? Onima koji su prisvojili njezina bogatstva? Onima koji osim gospodarstvom dominiraju i medijima, kulturom, sveučilištem, pravosuđem i politikom? Onima koji su je gospodarski i kulturno srozali povezujući je sa samim dnom Europe, tzv. Zapadnim Balkanom?

Vide li možda te strukture, mahom naslijeđene iz dućana komunističkog užasa, u Karamarku realnu prijetnju za vlastitu demontažu? Ako ne, zašto bi inače Karamarko bio tako sustavno sotoniziran i konačno percipiran kao netko tko ne može zastupati nacionalne interese (da smijurija bude veća iste su mogli nesmetano zastupati likovi poput Vesne Pusić i Ive Josipovića)? Naime, iz perspektive tih krugova, što bi drugo moglo predstavljati očuvanje nacionalnih interesa nego zadržavanje moći u njihovim rukama (baš zato je nacionalni interes svađati se s Mađarskom u situaciji u kojoj zdrav razum nalaže dogovor i suradnju, ali se zato ispreplitanje čvorova sa Srbijom u svim sferama života forsira kao, pogađate, nacionalni interes)? Kako bi u toj nakani uspjeli, uvijek im se pri ruci nađe kakva korisna budala ili pokvarenjak, budući da kao narod takvima nikad nismo oskudijevali. Da, teško se oteti dojmu kako te uvijek navlas iste podvale prikazivanja Hrvatske kao taoca jedne osobe može prihvatiti samo netko tko je talac ili vlastite gluposti, ili svoje pokvarenosti. Trećeg nema!

Osim što je "oteo" Hrvatsku, Tomislav Karamarko je postao i ooogroman teret Vlade. Čudno, ako se zna da se radi o čovjeku kojem je onemogućeno obavljati svoj posao, tj. sudjelovati u kreiranju politike u onim područjima za koja je u Vladi kao potpredsjednik bio nominalno zadužen. Čelnika SOA-e, suprotno njegovoj volji, izabrao je sam predsjednik Vlade, dok ga je ministar unutarnjih poslova javno ignorirao hvaleći se kako on odgovara samo predsjedniku Vlade. Ako je Karamarko toliki teret, koliki su tek onda teret bili oni kojima nije zapriječeno da rade svoj posao, a nisu ga radili? Karamarkova "luđačka košulja" u Vladi u završnom stadiju se mogla usporediti sa šahovskom pozicijom, poznatom kao "ugušeni mat". U njoj je kralj okružen vlastitim figurama (mostovci, Orešković) ili rubom ploče, pa ga protivnik može matirati samo konjem. Ulogu "trojanca" je maestralno odigrao Božo Petrov, figura kameleonskog tipa koja tijekom igre mijenja boju. I to po scenariju primjerenom dječjim filmova. Nakon što preko svog pijuna otvara navodnu aferu koju svemogući mediji percipiraju kao izdaju nacionalnih interesa, Petrov najprije svečano izjavljuje da će pričekati sud povjerenstva za sukob interesa. A potom iznenada odustaje od tog nauma, i kako se kasnije doznalo, dva dana nakon otuđenja za Most kompromitirajućeg dokumenta agencije Grizli (u međuvremenu je bio državni blagdan Tijelovo), a dan uoči izbornog Sabora HDZ-a, praćen svojom sljedbom rezolutno spušta palac dolje protiv Karamarka. Osoba s barem dvije moždane stanice povezane neuronskom vezom ne bi trebala imati problema zaključiti da je oba otuđenja dokumenata, kako onog Ane Karamarko, tako i onog agencije Grizli, provelo obavještajno podzemlje udbaškog porijekla u namjeri da ubrza rušenje Vlade. Zavađene stranke su potom nastupile tek kao megafoni međusobno se optužujući uz hihot neoudbaša i korisnika njihovih usluga.

I što je Karamarko poslije toga mogao učiniti? Povući se po inerciji događaja podvijena repa ili zaigrati partiju pokera i prodati kožu najskuplje što može za dobrobit stranke? Da je pristao na prvi scenarij, daljnji razvoj događaja i nije tako teško predvidjeti. Nakon "matiranja kralja" Most je već pomalo nespretno, ali znakovito najavio uklanjanje "lakih figura" koje mu nisu po volji (Hasanbegovića iz istih razloga koje navode kohorte ljevičarskih dokoličara i Horvata jer se zalaže za "izdajnički" sporazum s Mađarima u slučaju "MOL-INA"). Je li sljedeći Šuštar? ili Kovač? Bez brige, "javnost" će već odrediti. Ukratko, nakon "budišizacije" Karamarka uslijedilo bi daljnje kalibriranje HDZ-ovih ministara sve dok oni ponašanjem ne dosegnu uske standarde Mosta. Otkažu li poslušnost za vrijeme dresure, bit će ih lako zamijeniti novima (metoda je već isprobana). Tako bi mala riba, koja se donedavno žalila da je okružena psinama na pučini, progutala jednu od njih.

Karamarko se ipak odlučio za drugi scenarij – neizvjesnu partiju pokera umjesto izvjesnog polaganog kuhanja HDZ-a poput žabe koja kad se sasvim polagano podiže temperatura u loncu ne iskače iz njega, već ostane skuhana. Kako se može iščitati iz trenutnih poteza, osim eliminacije Oreškovićevog kruga koji je očito sklopio dogovor sa strukturama naslijeđenim iz komunističkog totalitarizma, HDZ-ova je nakana pregovorima postići i nešto više, pa i pod cijenu da Karamarko ne bude u novoj Vladi. Naime, u Vladi na odlasku Most i Oreškovićev krug su kontrolirali obavještajno-represivni aparat pri čemu su pokazali da im je u prvom redu stalo do zaštite prethodne vladajuće garniture i zataškavanja njihovih nedjela počinjenih protiv Hrvatske. Pod plaštem stručnosti na ključnim su operativnim položajima zadržali ljude vjerne svojim korumpiranim prethodnicima, a da od njih nisu zatražili da pokrenu istražne postupke protiv bivših nalogodavaca. Stoga glavnim pregovaračkim ciljem HDZ-a vrijednim povlačenja Karamarka postaje ovladavanje obavještajno-represivnim sustavom. Pristane li Most na to, suradnja se može nastaviti, bolje je reći započeti. Čak i s Petrovom ako žele, ali bez Cvitana, Markića i ergele ostojićevaca u policiji i obavještajnom sustavu. No, vrijedi pokušati provesti i preslagivanje s drugim zastupnicima u Saboru, koliko god se to činilo malo vjerojatnim. Jer, sve dok se ne neutralizira taj trn u peti Hrvatske, medijsko-obavještajnom servisu udbaškog porijekla ne predstavlja nikakav problem eliminirati, kako do jučer anonimnog pojedinca (što je zorno pokazao slučaj ministra Crnoje), tako i etabliranu političku figuru (Karamarko), ali i poigravati se odnosima između partnera u Vladi kao igračkama.

Najgore što se može HDZ-u dogoditi je gubitak izbora što na prvi pogled zvuči grozno. Ali što je alternativa? Mostorešković koji provodi SDP-ovu politiku u svim segmentima društva osim ekonomije, koja je suprotno uvriježenom mišljenju, u ovom trenutku doista najmanje važna. Osim toga, na mogućim izborima HDZ-u ipak ne prijeti katastrofalan poraz čime dežurni paničari plaše domoljubni dio javnosti, unose pomutnju i tako smanjuju pregovarački manevarski prostor HDZ-a (zanimljivo, svojim potezima isto čine i Karamarkovi oponenti u HDZ-u njušeći njegovu krv). Izgledniji je možda tek tijesan poraz praćen postizbornom političkom konstelacijom u kojoj ni eventualna lijeva vladajuća koalicija ne će imati posve stabilnu većinu. Kako bilo, dođe li do izbornog poraza, Karamarko će morati staviti mandat stranci na raspolaganje.

S druge strane, u slučaju uspješnog preslagivanja on bi se, dok ne nastupe bolja vremena, povukao na pričuvni položaj predsjednika stranke (slično kao trenutno Kaczynski u Poljskoj ili nedavno Đukanović u Crnoj Gori), iako nema sumnje da bi i tamo bio izložen pritisku "javnosti". Konačno, u postojećim turbulentnim okolnostima ova neizvjesna partija pokera odgovoran je i razuman potez, jer spašava HDZ od sigurnog sunovrata bob stazom na kojoj se ispriječio Most, ali i zato jer nudi kakav takav prostor za istinske promjene u Hrvatskoj.

 

Grgur S.

Share
0