Nisam nikad pomislio da bi četnici i jugofiličari mogli ikad braniti dostojanstvo i čistoću hrvatskog jezika, čak ni kao dio veće spletke ili nekakvog njihovog „višeg cilja“ – a ipak se dogodilo.

Namjera i motivi nisu, naravno, nimalo plemeniti još manje prohrvatski, nego i dalje služe diskvalifikaciji svega što dolazi od hrvatskih domoljuba. Ipak za ne vjerovat! Oni isti koji su tako uporno i ratoborno izjednačavali hrvatski i srpski jezik – hrvatske domoljube etiketirali nacionalistima, zbog toga ih kazneno progonili i slali u zatvor – i po naputku Partije hrvatski jezik zvali hrvatsko-srpski, odjednom su poput nekakve komisije za čistoću hrvatskog jezika napali novog hrvatskog mandatara da mu hrvatski jezik nije dovoljno čist i kvalitetan? Za njih je mandatarov hrvatski jezik nerazumljiv i nedovoljno lijep hrvatski jezik!

Ne, nije riječ o njihovoj ljubavi i brizi za hrvatski jezik i Hrvatsku, nego im je važno na bilo koji način uvrijediti i diskvalificirati Tihomira Oreškovića, osporiti integritet mandatara hrvatske Vlade i povikom na njegov „američki hrvatski jezik“ skrenuti pozornost sa svog straha pred prošlošću koja će ih dohvatiti u skoroj budućnosti. I opet su najglasniji nepismeni novinari; odjednom su postali osvješteni jezični čistunci, i to baš oni koji ne znaju hrvatski jezik i miješaju ga sa srpskim u svim varijantama i podvrstama „srpsko-hrvatskog jezika“, oni koji u svakom križu i trobojnicu vide klero-nacionalizam, u svakoj hrvatskoj himni i ruci na srcu gledaju ustaštvo i hrvatski fašizam. Nepismeni mediji na platnoj listi komunističko-orjunaške ideologije odjednom su postali stručnjaci za hrvatski jezik.

A nije im laka, pogled uprt u Milanovića i njegovu bulumentu polako postaje sumnjičav, „šara“ od jednog do drugog snužnenog lica i sve postaje neizvjesno. Ipak, koliko god Josip Leko dao jasan znak da lov na Zokija može početi, a gradonačelnik Splita Baldasar javno rekao ono što dio partijskog članstva misli, partijci još pomalo stidljivo oklijevaju i pokušavaju čitati misli sakrite iza uznemirenih pogleda. Neki se čak nadaju preokretu, kojem? Zapravo se ne stide, nego taktiziraju, mnogi bi se rado vidjeli u Zokijevim despotskim čizmama.

Međutim prije nego krenu u napad moraju shvatiti da velik dio vlasti u SDPartiji drži HNS i njegov udbaški zdrug. Dolaskom Zorana Milanovića za predsjednika SDPartije, HNS se ugradio u sam vrh Partije. To je razvidno podjelom izvršne vlasti u vladi Zorana Milanovića, gdje su članovi HNS-a pokupili ministarsko vrhnje i ključna mjesta u javnim poduzećima i ustanovama. Činjenice o HNS-ovu uplivu još su jasnije na ovim izborima. Naime da je HNS išao samostalno na izbore ne bi prešao izborni prag. To je toliko razvidno da čak i prema navijačkim procjenama HNS-u sklonih medija i agencija, ta je stranka dobijala oko 1% glasova, ali u saborskim klupama ovog saziva sjedi devet zastupnika HNS-a!? SDPartija ima problem, naime dva: neuračinjivog Zorana Milanovića i maligni HNS.

Za dobrobit hrvatske demokracije, nadam se da da su i jedan i drugi operabilni, a kirurzima u ime hrvatske demokracije želim mirnu i nježnu ruku.

 

L. C.