Čuvari tekovina KPJ i njegovih oružanih sastavnica - partizanskog pokreta i OZN-e, i danas se svojski trude držati nas u okovima stereotipa i laži koje su suradnici Josipa Broza, i on osobno, desetljećima stvarali. Prema tim stereotipima naša je prošlost crno-bijela. Uloga pozitivaca, prema tim stereotipima zadanih od strane jugoslavenskih komunista, namijenjena je njima samima i njihovim suradnicima, dok su svi ostali u toj su priči klasični negativci koje je u godinama nakon II. svjetskog rata mogao ubiti tko je htio, i za to biti nagrađen. Potvrdu te činjenice dobili smo i u međusobnom suodnosu aktualnog predsjednika SABNOR-a BiH Jure Galića i odvjetnika dr. Bože Nikolića, koji je njega osobno i njegove partijske drugove zastupao u  sudskom postupku vođenom 1941. pred mostarskim Sudom.

Kontroverze oko Jure Galića

Slučaj predsjednika SABNOR-a BiH Jure Galića, nekadašnjeg partizanskog ilegalca i komunističkog prvaka u Hercegovini, u posljednje je vrijeme posebno zanimljiv istraživačima. Njegove kontradiktorne izjave i objavljene knjige daju iznimnog povoda različitim istraživačima da  pokušaju dokučiti onu nevidljivu stranu medalje i proniknuti u stvarnu istinu o mnogim netransparentnim događajima u Hercegovini i Dalmaciji  na koncu, i nakon, II. svjetskog rata.

Sudeći prema Galićevim javno izrečenim iskazima, on je bio izravnim svjedokom partizanskog zločina u Vrgorcu 15. lipnja 1942., ubojstva širokobrijeških franjevaca  u veljači 1945., ali i koautorom obavještajno-političke prosudbe o tzv. narodnim neprijateljima na temelju koje su OZN-a i KNOJ vršili likvidacije političkih neistomišljenika. Međutim, i unatoč Galićevim otvorenim priznanjima i činjenici kako se radi o zločinima koji ne zastarijevaju, nadležna Državna odvjetništva uopće ne reagiraju.

Naravno, Galić je u žiži interesa i zbog činjenice da je od strane tadašnjih ustaških vlasti, zajedno sa skupinom ljubuških i vrgorskih komunista, uhićen u lipnju 1941., da bi nakon provedenog sudskog procesa, vođenog  pred sudom u Mostaru, bio pravomoćno oslobođen i pušten na slobodu. Govoreći o tom suđenju, Galić često naglašava kako je ključnu ulogu u ovom procesu imala tadašnja  mostarska ćelija KPJ, koja je navodno imala presudan utjecaj na tadašnjeg predsjednika suda i službenika tog suda Slobodana Tambića, što samo po sebi, mora se priznati, djeluje vrlo neuvjerljivo. Međutim, Galić nigdje ne spominje izjavu Andrije Artukovića da se „ljubuškim komunistima osigura pravično suđenje.

Ne spominje Galić nigdje niti odvjetnika koji je njega i njegovog mentora Juru Galića -Velikog, te Marijana Primoraca, Antu Primorca, Iliju Primorca, Ljubu Primorca i Stipu Primorca zastupao pred tadašnjim „ustaškim sudom“, niti poznanstvo tog uglednog odvjetnika s Andrijom Artukovićem, također diplomiranim pravnikom.

Bolji poznavatelji tih događaja znaju da je riječ o dr. Boži Nikoliću, odvjetniku koji je zanat usavršavao u odvjetničkom uredu dr. Rendulića u Jastrebarskom, a zapaženu odvjetničku reputaciju stjecao u Mostaru i Zagrebu.

Galićev odvjetnik dr. Božo Nikolić

Odvjetnik dr. Božo Nikolić rodio se u Stocu 03. travnja 1900. Pod utjecajem svojih odgojitelja - širokobrijeških franjevaca, javno je počeo djelovati još kao gimnazijalac. U vrijeme velike gladi u Hercegovini, Božo je bio desna ruka fra Didaka Buntića i fra Dominika Mandića, te je u vrijeme I. svjetskog rata sudjelovao u zbrinjavanju gladne hercegovačke djece  u Slavoniji.

Nakon što je diplomirao na  Pravnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, posvetio se odvjetničkom pozivu. Kao mlad vježbenik radio je u odvjetničkom uredu dr. Rendulića u Jastrebarskom, da bi, nakon što je 1928. stekao titulu doktora pravnih znanosti, doselio je u Mostar, gdje je otvorio odvjetnički ured. U Hercegovini je bio poznat kao odvjetnik koji je pružao pravnu zaštitu svim ljudima, bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost, imovno stanje  ili ideološko uvjerenje. Tako je u lipnju 1941. prihvatio preuzeti slučaj uhićenih  komunista iz Ljubuškog i Vrgorca, koji ga je, kako se čini, na koncu koštao i života.

Galićeva uloga u presudi i Nikolićevom premještanju u „Ćelovinu“

Koncem 1944. preselio je u Zagreb i otvorio odvjetnički ured. Međutim, uhićen je 26. svibnja 1945., a već 04. kolovoza iste godine biva prebačen radi suđenja u Mostar. U procesu koji je trajao tri dana Sudsko vijeće u sastavu Gojko Bogdanović, Ljubo Kešelj, Franc Novak i Ragib Balta osudilo ga je na zahtjev javnog tužitelja Čedomira Mijovića na petnaest godina robije, gubitak građanskih i političkih prava na deset godina i pljenidbu pokretne i nepokretne imovine. U  slučaju ovog montiranog političkog procesa odvjetniku Nikoliću nije pomogla ni okolnost da je u vrijeme ovog procesa Okružni tužitelj bio upravo Jure Galić, isti onaj koga je on osobno 1941. uspio u sudskom procesu osloboditi iz tadašnjeg ustaškog zatvora.

Nakon dvije godine zatvora, izdržane u Zenici , Nikolić je pod tajnovitim i vrlo čudnim okolnostima 08. kolovoza 1948. ponovo vraćen u mostarsku «Ćelovinu», gdje je smješten u samicu, u čemu određeni poznavatelji tadašnjih prilika vide ulogu u to vrijeme svemoćnog mostarskog Okružnog tužitelja Jure Galića.

Ono što se moglo i očekivati dogodilo se, naime, dva mjeseca kasnije. Rodbini odvjetnika Nikolića je, preko upravitelja Okružnog zatvora u Mostaru, priopćena vijest da je dr. Božo Nikolić „počinio samoubojstvo u svojoj zatvorskoj sobici“. Pokopan je u Mostaru 12. listopada 1948.

Nikolićeva obitelj otkrila stvarni uzrok smrti

Međutim, tijekom pripremanja za ukop, Nikolićeva su kći Dubravka i njen suprug ing. Rikard Marušić vidjeli tijelo pokojnika i ustanovili smrtonosnu ranu od revolverskog hica na potiljku mrtvog dr. Bože Nikolića. Osim toga, nedugo zatim dvojica su bolničara posvjedočila da su haljine odvjetnika Nikolića bile krvave a na tijelu su bili vidljivi ožiljci mučenja.

-„Podmetnuo sam košulju da se krv ne bi izlijevala“, kazao je rodbini ubijenog dr. Bože Nikolića jedan od bolničara koji su vidjeli posmrtne ostatke ubijenog odvjetnika.

Na koncu, poznajući ukupnu političku situaciju u Hrvatskoj i BiH teško je očekivati da će se Državna odvjetništva u ove dvije države zainteresirati za slučaj svirepog ubojstva koje se dogodilo daleke 1948. Međutim, i unatoč pokušajima prikrivanja i zataškavanja od strane aktualnih vlasti, javnost svakako mora doznati istinu o komunističkim zločinima i formirati o tome konačan sud. Ne samo o bestijalnosti komunističkog režima, nego i o karakteru današnjih vlasti koje ovakve i slične zločine pokušavaju  zataškati i prikriti.


Damir Šimić


Vezani članci:


Share
0