Osvrt na knjigu Charlesa R. Shrader, Muslimansko-hrvatski građanski rat u srednjoj Bosni /Vojna povijest, 1992.-1994./, s engleskoga preveo Zoran Bošnjak, Golden marketing - Tehnička knjiga, Zagreb, 2004., 288 str. (IX.dio)

 

U "Zaključku" (str. 239-245) svoje studije Shrader kratko spominje okolnosti koje su koncem veljače 1994., nakon dugotrajnog ogorčenog rata, dovele do prekida vatre između bosanskih Muslimana i Hrvata, a potom i do potpisivanja Washingtonskih sporazuma u ožujku iste godine, čime je okončan muslimansko-hrvatski rat, uspostavljena muslimansko-hrvatska federacija i stvorene pretpostavke za obrambeni pakt protiv agresorskih snaga bosanskih Srba i njihovih srbijanskih pomagača i saveznika. Upozoravajući na krivu zapadnjačku doktrinu "stabilnosti prije svega" prema prostoru bivše države u prvoj polovini 90-ih godina prošloga stoljeća, pritom je naglasio da, iako je zaustavljen međusobni rat, tada nisu bila razriješena temeljna prijeporna pitanja u odnosima Muslimana i Hrvata, već je sporazum bio više rezultat snažnog diplomatskog i političkog pritiska međunarodnih čimbenika, napose SAD-a. Od veljače 1994. njihov je sukob, smatra pisac, samo promijenio oblik; s obzirom da su i Muslimani i Hrvati nastavili težiti ostvarenju svojih ciljeva, borbena su djelovanja u uvjetima međunarodnog protektorata zamijenili političko manevriranje, međusobne optužbe za ratne zločine, napadi na osobni integritet i pokušaji političkog odstrjela protivničkih vođa. Naglasivši važnost etničkog, vjerskog, ali i logističkog čimbenika u tom ratu, Shrader - ocjenjujući na koncu sva ta tragična i destruktivna ratna zbivanja - smatra da su u krajnjoj crti obje sukobljene strane u biti težile ostvarenju vlastitih političkih ciljeva, koji su tada bili tijesno povezani s prirodom i ustrojem novouspostavljene "neovisne Republike Bosne i Hercegovine", odnosno s ključnim pitanjem tko će vladati kojim njezinim dijelom, a koje se u uvjetima agresije i kaosa nije moglo razriješiti političkim putem pa se pribjeglo sili, da bi na koncu protivnici bili prisiljeni vratiti se političkim sredstvima. Pozivajući zapadne analitičare i vojne planere da temeljito preispitaju složene uzroke i tijek muslimansko-hrvatskoga građanskog rata u srednjoj Bosni u potrazi za točnijim zapažanjima i spoznajama, Shrader zaključujući svoje istraživanje još jednom upozorava da:


". hrvatsko stanovništvo BiH i njegove obrambene snage, HVO, nisu bili agresori u muslimansko-hrvatskom građanskom ratu u srednjoj Bosni od studenoga 1992. do ožujka 1994. Premda doista sumnjičavi i nepovjerljivi prema svojim muslimanskim susjedima, bosanski Hrvati nisu isplanirali i izveli sustavnu kampanju otimačine i uništavanja svojih nevoljkih saveznika u ratu protiv Srba. Potpuno usredotočen na odlučnu i ustrajnu obranu BiH od Armije bosanskih Srba, HVO je u siječnju 1993. istinski bio zatečen isplaniranom ofenzivom ABiH i pomoćnih postrojbi na hrvatske položaje u srednjoj Bosni. Stoga je HVO bio prisiljen uzvratiti kako bi zaštitio ključna vojno-industrijska postrojenja u hrvatskim enklavama, vitalne komunikacije prema vanjskom svijetu i jednostavno održao hrvatske enklave netaknutima te zaštitio tamošnje stanovništvo. Brojčano mnogo slabiji i slabije naoružan, HVO je usvojio klasičnu 'aktivnu obranu' i, uz velike žrtve, nastavio braniti svoje domove, proizvodna postrojenja i narod. Unatoč uspješnim protuofenzivama čišćenja ključnih dijelova terena i otvaranja unutarnjih komunikacija, HVO se s vremenom sve više suočavao sa zamorom i nedostatkom ljudstva i opreme, dok su njegovi muslimanski protivnici postajali sve jači i sve snažnije navaljivali. Samo su se zbog Washingtonskih sporazuma bosanski Hrvati uspjeli spasiti od desetkovanja i progona s teritorija u srednjoj Bosni koji su još ostali pod njihovom kontrolom.



 

Suprotno tvrdnjama vlade BiH predvođene Muslimanima, te različitih muslimanskih sudionika, novinara i nekih promatrača iz redova UNPROFOR-a, ECMM-a i nevladinih organizacija, opkoljeni i brojčano slabiji HVO nije imao ni sredstava ni prigode voditi isplanirane napade, zapljene i progone protiv Muslimana u područjima u kojima su živjeli. HVO nije imao ni dovoljno motiva za takvu malo vjerojatnu kampanju ... jer je 'imao pune ruke posla s obranom od Armije Republike Srpske'. Imao je, međutim, dovoljno sredstava, motiva i osjećaja nužnosti da brani sebe. I to je i činio, ustrajno i snažno, a često i uz rizik da ga promatrači - zbog svoga nedovoljnog poznavanja lokalnog stanja i opterećenosti pristranim pogledom na šira zbivanja - proglase agresorom. Što bi čovjek u nekom trenutku gledao u srednjoj Bosni, nije uvijek nužno bilo i ono što mu se u tom trenu činilo da vidi. U što god da se mogao pretvoriti mogući širi sukob koji bi uključivao i bosanske Srbe, sukob Muslimana i Hrvata u srednjoj Bosni nedvojbeno je bio građanski rat. Premda se stvorila znatna zbrka zbog znakovlja Hrvatske vojske što su ga na svojim odorama nosili bosanski Hrvati, veterani iz rata Hrvatske i Srba/JNA, kao i intervencija Hrvatske vojske u Hercegovini u završnim danima sukoba, nikakve postrojbe HV-a nisu bile razmještene u srednjoj Bosni niti su ikad, koliko se može utvrditi, službeni savjetnici, stožerni časnici i slično osoblje HV-a služili s HVO-m u području djelovanja OZSB. Radikalni mudžahedini iz različitih muslimanskih zemalja, koji su došli na poziv vlade Alije Izetbegovića, jedini su strani bojovnici razmješteni u srednjoj Bosni.

Cjelovito sagledan, dostupni dokazni materijal doista potvrđuje da su snage vlade BiH predvođene Muslimanima bile agresor u mislimansko-hrvatskom građanskom ratu od studenoga 1992. do ožujka 1994. Jedino je Armija BiH raspolagala potrebnim sredstvima, imala nužnog motiva i bila uopće u prilici izvesti sveobuhvatnu kampanju protiv hrvatske zajednice u srednjoj Bosni. Na jednoj se razini agresivne akcije ABiH mogu gledati kao legitimni napori središnje vlade u Sarajevu da kontrolira svoj državni teritorij, obuzdava separatističke skupine i osigurava vitalna industrijska postrojenja i komunikacije. Sve dok se muslimanska ofenziva pridržavala tih i takvih ciljeva i služila se doista isključivo vojnim sredstvima, može se govoriti o valjanim i pravno utemeljenim ciljevima i metodama, bez obzira na protuargumente o legitimnosti samog HVO-a. Međutim, po vlastitom priznanju, vodstvo ABiH, osobito vodstvo u području Trećeg korpusa, činili su ekstremisti koji su svjesno vodili agresivnu politiku protiv bosanskih Hrvata, a istodobno optuživali HVO za zločine koje su i sami činili. U svakom slučaju, političkom odlukom ili nesposobnošću da to izbjegne, ABiH sklopila je savezništvo s radikalnim muslimanskim frakcijama i postrojbama osnovanima u samoj BiH, ali i skupinama ideologijski radikalnih muslimanskih boraca iz inozemstva (mudžahedinima), koje ABiH nije mogla ili nije htjela kontrolirati, a njihovi su ciljevi bili mnogo zlokobniji nego što su to lakovjerni novinari i međunarodni promatrači, s ograničenim pristupom mjestima i događajima, mogli sagledati..

Težnje i ciljevi radikalnijih elemenata ABiH i pridruženih mudžahedinskih postrojbi očito su obuhvaćali uklanjanje rimokatoličkih Hrvata iz srednje Bosne, naseljavanje muslimanskih izbjeglica u njihove domove, oduzimanje hrvatske imovine, uspostavu fundamentalističke muslimanske države u Europi, pa čak i ritualna umorstva vojnika HVO-a i bosanskih hrvatskih civila. Propustivši kontrolirati takve radikalne elemente, političko i vojno čelništvo RBiH snosi tešku krivnju koju, uz neke iznimke, tek ima okajati pred međunarodnom zajednicom."

Kad se prouči ova važna studija iz naše suvremene vojne povijesti, nema sumnje da nije teško ustvrditi kako je autor u svoje istraživanje bosanskomuslimanske agresije na Hrvate u užem prostoru srednje Bosne uložio veliki trud i znanje, uspjevši dati prilično realnu i zaokruženu sliku tih tragičnih zbivanja od kraja 1992. do početka 1994. godine, iako bi za cjelovit prikaz ovoga rata trebalo sličnom metodologijom sagledati šire područje BiH, napose Hercegovinu. Unatoč toga što on ni izbliza nije iskoristio sve važne dostupne izvore i literaturu, što bi mu omogućilo još potpuniju rekonstrukciju događaja, pa su mu se vjerojatno i iz tog razloga na više mjesta potkrale činjenične pogrješke, nedvojbeno je kako je Shrader pri svome radu primijenio znanstvenu metodologiju ozbiljnog vojnog povjesničara što mu je omogućilo suvereno interpretiranje i zaključivanje, koje se uvelike razlikuje od dosadašnjeg prevladavajućeg tumačenja uzroka, tijeka i posljedica muslimansko-hrvatskoga rata u srednjoj Bosni i koje će njegovu knjigu o tim dramatičnim povijesnim događajima učiniti nezaobilaznom za svakoga istraživača koji će im ubuduće pokušati prići na objektivan način.

Pri kraju ovog podužeg osvrta, moram reći da uopće ne sumnjam da ovako intonirana znanstvena studija jest i bit će i ubuduće trn u oku ne samo priličnom broju bosanskomuslimanskih kvazihistoričara i propagandista, već i malobrojnoj, ali zato nerazmjerno glasnoj domaćoj bulumenti što je tvore pojedini političari, publicisti, žurnalisti, odvjetnici i raznorazni "borci za ljudska prava i prava manjina" zaduženi, a nerijetko i dobro plaćeni za potkazivanje Republike Hrvatske i bosansko-hercegovačkih Hrvata za sve i svašta, pa tako i za "napad na BiH". Bilo je stoga i za očekivati da se iz tih i takvih krugova istodobno pojavljuju i nemoćni ispadi bijesa začinjeni neutemeljenim diskvalifikacijama autora (u slučaju onih manje umnih) i uznosito prešućivanje u nedostatku argumenata (od strane onih malo promišljenijih). Pritom, ne treba biti naivan i povjerovati da će Shrader, ili bilo koji drugi istraživač koji na objektivan i stručan način tumači velikosrpsku ili bosanskomuslimansku agresiju i ratove na prostoru Hrvatske, Bosne i Hercegovine, uravnotežiti prosudbe domaćih dežurnih zagriženih kritičara tadašnje Tuđmanove politike, s obzirom da je to veoma zahvalna i unosna tema kako za njih tako i za njihove mentore i sponzore iz inozemstva.

Također, ne treba se previše nadati da će ova studija ičim pridonijeti poboljšanju sudbine hrvatskih uznika u Haagu, preko kojega dobro nam znani međunarodni moćnici - "graditelji novog svjetskog poretka" - s bliskim im domaćim krugovima treniraju strogoću na "balkanskim barbarima" i gdje su maksimalne osuđujuće presude za hrvatske vojnike i političare, stječe se dojam, ispisane i prije samih optužnica. Sumnjam također da će ona u bliskoj budućnosti osobito utjecati i na prosuđivanje te tragične agresije na hrvatske ljude i prostore u stranoj javnosti, s obzirom na već prihvaćeni stereotip cementiran haaškim presudama (iako se perspektiva zapadnjaka, osobito Amerikanaca, polako mijenja nakon što su na svojoj koži osjetili kako boli teror islamističkih fanatika). Naime, ne treba smetnuti s uma da su Hrvati i Hrvatska u svijesti zapadnih imperijalističkih krugova uvijek ipak bili samo moneta za potkusurivanje, a ne i ozbiljniji politički čimbenik, čemu pripomaže i tradicionalno sluganska i podanička hrvatska vanjska politika.

 

 

Kada se današnje - u medijima najpromoviranije - krivotvoreno tumačenje događaja u srednjoj Bosni i na širem prostoru BiH 1992.-1994. kao "hrvatske agresije", kao i politički i humanitarni položaj bosansko-hercegovačkih Hrvata nastao nakon tih zbivanja, stavi na vagu s ovim prilično objektivnim Shraderovim (i ne samo njegovim) zaključcima, te im se uz to još pridodaju povijesne činjenice poput neuvjetovanog (unatoč nikakvim jamstvima za tamošnje Hrvate) i stoga, po mom sudu, brzopletog hrvatskog diplomatskog priznanja takve tvorevine kakva je Bosna i Hercegovina, pa zatim povrh toga sagleda neprijeporna golema hrvatska vojno-logistička i humanitarna pomoć bosanskim Muslimanima u tijeku velikosrpske agresije, uz washingtonske, zagrebačke, splitske, daytonske i sve ostale brzopotezne potpise hrvatskoga vodstva, može se na koncu jedino ustvrditi da je tradicionalno nevješta i lakovjerna hrvatska politika i diplomacija još jednom na međunarodnoj pozornici doživjela poraz u srazu s istočnjačkom taktikom zločina, laži i prijevare; ovaj je put to bilo u izvedbi prepredenog Alije Izetbegovića i njegove klike, stjecajem međunarodnih političkih okolnosti zdušno potpomognute pojedinim zapadnjačkim i istočnjačkim čimbenicima. Možemo se stoga nadati da će ovaj glas nepristranog i objektivnog istraživača poput dr. sc. Charlesa Reginalda Shradera biti, ako ne već prekretničkom raspravom, a ono barem dodatnim poticajem hrvatskim povjesničarima i publicistima na još veći trud, da se ne dopusti da nam domaći i strani protuhrvatski krugovi ponovno iskrivljuju i krivotvore hrvatsku povijest, kako to već desetljećima uporno i proračunato čine s osnovnom namjerom da svaku hrvatsku borbu za slobodu prikažu kao ekstremističku i zločinačku. Naime, stara je istina da su oni koji ne uče iz povijesti uvijek iznova prisiljeni biti ponavljačima kod učiteljice života. Sudbina Hrvata je, na žalost, dosad bila poprilično uvjerljiva potvrda tome.

 

Mislav Lukšić

 

Vezani članci:

 

Share
0