Zajedno, pa kud puklo
Prikaz knjige: Vera Primorac, Iskrivljena vaga pravde, Tkanica, Zagreb, 2019.
Granica je razdvojila hrvatsko biće. Još tamo dolaskom Turaka. I dalje to traje. Ali kao da je to važno. Važno je samo što ona predstavlja za nas.
Odgovor nam se nudio u prigodi suđenja Slobodanu Praljku i ostaloj petorici iz razdoblja obrane hrvatske domovine, odnosno stvaranja Herceg Bosne. Ako su bili naši, onda su nam granice samo nešto što povijesti treba da se igra. Ako su bili njihovi, onda su granice prepolovile i naše srce. Druge nema.
Iskusila je to dobro Vera Primorac. Život joj je prolazio s obje strane granice i zna kako je na njima. Stoga i jest mogla napisati jedno ovakvo djelo. Stavila je domoljubne naočale i stala motriti život oko sebe. A one su joj mnogo toga ispričale.
Početak treba potražiti u spomenutom suđenju. Očekivala je da će proći u redu, ta nisu krivi. Onda započeše osude na puste tamničke godine. Nije mogla vjerovati što čuje. Sve je onda sažela u prvi ogled u knjizi i u njezin sami naslov: »Iskrivljena vaga pravde«. Ne daju nam se osloboditi, pobijediti, oni nas žele vidjeti gubitnicima. E, ne će moći.
Zbilju koju motri autorica je iskazala kroz dijaloge Lucije i Monike, kroz razmišljanja o svemu tomu. A to je zbilja naših posljednjih godina. Odmakli smo se od rata, ali se on nije odmakao od nas. U ime neke nepravedne pravde htio bi nam staviti omču oko vrata. Ne može. Slobodan Praljak zbog toga ispija bočicu otrova braneći vojničku čast, odlazeći na onaj svijet slobodan. U čemu mi ostajemo? Svatko to treba odgovoriti za sama sebe, stalno nam govore stranice ovoga djela. »Zar možemo očekivati ikakvu pravdu od onih koji kroje nepravdu? Zar možemo apelirati na savjest i moral onih, koji su bez savjesti i morala? Pa, haaška je "pravda" počela nepravdom i završila nepravdom.« (str. 186.)
Razmišljajući o ovom motrenju hrvatske suvremene zbilje primjećujemo da to nije zbilja iz rječnika medijskih i političkih elita, to je zbilja iz rječnika našega hrvatskoga puka koji se rasprostro u sve vidove života. Njemu je jasno što se zbiva, jer se oslanja na ćudoređe i etiku. Ne možemo se praviti kao da se ništa ne događa, kao da ništa ne čujemo i ne vidimo. Radi se o našoj duši i tu ne smijemo ostati nijemi.
Pitko je sve ovo istkala Vera Primorac, ostvarivši tako još jedno djelo koje ima smisla čitati. Ne želi ona njime ništa drugo postići osim da bude »na pravoj strani povijesti«. To nije ona jugokomunistička ili antifašistička, kako nam sada žele podvaliti pokraj zdravih očiju. Oslačalo im se kroz preduga desetljeća pa misle da ponovno mogu. Vera Primorac jednostavno na nekoliko mjesta kaže: »Lustracija«. Ne možemo naprijed dok se ne pročiste ustajale vode. A naprijed hoćemo i trebamo.
Pokazali su nam to naši športaši. Autorica ih se sjeća sa zanosom. Veli da su igrali za nju, našu voljenu, kako govore riječi one jedne pjesme. Pokazali su nam da ima još vatre u hrvatskim srcima. Samo je treba razgorjeti, dopustiti joj da se razmaše i uspjeh je tu.
Kao što je djelo započelo sa Slobodanom Praljkom, tako i završava. Ogledom »Navik živi ki živi pošteno«, sve je kazano. Ustrajno nam je, dakle, ići tim putem. Spasit ćemo i sebe i druge, opravdani doći pred lice Božje. Prikupimo snagu i budimo to što jesmo. Naši junaci jednoga će nas dana stoga dočekati raširenih ruku gore na nebesima, u kraljevstvu Božjem. Što bismo htjeli više?
Miljenko Stojić