Uoči njujorške promocije knjige “Rat nakon rata 1945.–1951. – Kazneni progoni jataka protukomunističke gerile u Hercegovini”, portal Croatiansonline.com objavio je interview s autorom, povjesničarom dr. sc. Hrvojem Mandićem.

Dr. Mandić, rođen 1987. u Mostaru, doktorirao je 2020. na Fakultetu hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu. U svom se znanstvenom radu ponajviše bavi vojnom i crkvenom poviješću Drugoga svjetskog rata i poraća te Domovinskim ratom. Trenutno surađuje s više akademskih institucija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Knjiga “Rat nakon rata” predstavlja njegovo drugo autorsko djelo, koje slijedi nakon zapažene monografije “Hercegovačka franjevačka provincija u Drugom svjetskom ratu i poraću” (2021.), proširene verzije njegove doktorske disertacije koja je prošle godine objavljena i na engleskom jeziku.

>>

U razgovoru je dr. Mandić otkrio osobne motive koji su ga potaknuli na istraživanje tema iz novije hrvatske povijesti, govorio je o višegodišnjem prikupljanju arhivske građe te ulozi hercegovačkih jataka, kao i o odjeku svojih istraživanja među hrvatskim iseljenicima.

Što Vas je osobno potaknulo da se u svom znanstvenom radu usredotočite na vojnu i crkvenu povijest Drugoga svjetskog rata i poraća?

-Zanimanje za ovu temu, još od djetinjstva, potaknuo je moj otac Krešimir, kao i moja preminula teta Marija-Mira Penavić, očeva sestra. Potječem iz jedne širokobriješke loze Mandića iz Širokoga Brijega, točnije Ciganskog brda, kojoj pripadaju ubijeni fra Nevinko Mandić i povjesničar fra Dominik Mandić, jedan od najznačajnijih hrvatskih franjevaca u drugoj polovini 20. stoljeća. Posebnu motivaciju za bavljenje ovom temom, naizgled pomalo neobično, dobio sam i tijekom proučavanja japanske vojne doktrine u Drugom svjetskom ratu i napose „institucije dobrovoljne smrti“, odnosno specijalnim postrojbama oružanih snaga carskog Japana zvanih Kamikaze. Tu sam temu obradio u svojem diplomskom radu Kamikaze – japanske specijalne postrojbe u ratu na Pacifiku 1941.-1945. Koncept „dobrovoljne smrti“, koji podrazumijeva nesebično polaganje života za japanskog cara odnosno domovinu, vodio me do simbola kršćanstva i mučeništva, odnosno do povijesnog događaja stradanja hercegovačkih franjevaca i samim time proučavanja vojne i crkvene povijesti Drugoga svjetskog rata.

Kako je nastala ideja za knjigu „Rat nakon rata 1945.-1951. – Kazneni progoni jataka protukomunističke gerile u Hercegovini” i što Vas je motiviralo da se posvetite istraživanju ove teme?

-U historiografiji do sada nije objavljena cjelovita sinteza o jatacima protukomunističke gerile u Hercegovini u poraću Drugoga svjetskog rata, iako je posebno u Bosni i Hercegovini kvalitetno postavljen istraživački temelj. Tematika djelovanja jataka protukomunističke gerile na teritoriju Hercegovine posebno je zanimljiva jer pokazuje na koji je način i preko kojih sredstava represije uspostavljana revolucionarna komunistička vlast. Ideja za ovu knjigu razvijala se još od 2014. godine, kada sam kao arhivist Hrvatskog dokumentacijskog centra Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini dobio nepotpun te sam na taj način radio na kosturu rukopisa od 2014. godine. Usporedno s tim pripremao sam sveobuhvatan kontekst završetka Drugog svjetskog rata i poraća u Hercegovini. Knjigu sam posvetio svojoj preminuloj teti Mariji – Miri Penavić dj. Mandić i bio sam jako emotivno vezan za nju jer mi je bila moja druga majka. Taj dan kad je teta preminula 23. travnja 2024. supruga Lucija i ja smo na isti dan saznali da ćemo postati roditelji. To mi je bio najveći motiv za pisanje knjige.

Knjiga „Rat nakon rata“ temelji se na opsežnoj arhivskoj građi. Koliko je trajalo istraživanje, koji su izvori bili najvrjedniji te s kakvim ste se preprekama susretali tijekom rada na knjizi?

-Da, riječ je o fondu Političkih zatvorenika Herceg-Bosne koji predstavlja okosnicu arhivskog gradiva u knjizi. Fond je podijeljen na serije, a svaka serija sadrži hrvatsku općinu na teritoriju Hercegovine, od Konjica na sjeveru, Neuma na jugu, Stoca na istoku i Livna i Tomislavgrada na zapadu. U svakoj seriji nalaze se dosjei političkih zatvorenika iz tih mjesta, i fond je nesređen jer su zatvorenici, odnosno jataci, pomiješani s onima koji su robijali u komunističkoj Jugoslaviji od 1952. do 1989. godine. Pročitao sam više od 2.000 dosjea tog fonda i izdvajao one hrvatske zatvorenike koji su na montiranim sudskim procesima osuđeni za pomaganje pripadnika hrvatske protukomunističke gerile. Uz to, konzultirao sam arhiv NARA Washington D.C., arhiv Foreign office iz Londona, Hrvatski državni arhiv, Državni arhiv u Splitu. Najveća prepreka je bila istražiti i doći do arhivskog gradiva i mislim da je to razlog zašto sam posvetio deset godina za istraživanje i pisanje ove knjige.

Možete li objasniti pojam „protukomunističke gerile” i izdvojiti specifičnosti hercegovačkog pokreta u odnosu na slične skupine na drugim područjima?

-Brojnost i snaga hrvatskih gerilskih skupina nastalih u BiH posljedica su zločina koje su komunistički partizani počinili nad Hrvatima pred kraj Drugoga svjetskog rata i nakon njegova završetka. Pretpostavlja se da je najmanje 64.000 stradalih Hrvata iz BiH, a do sada su poznati podaci za nešto više od polovice, odnosno za njih oko 36.000. U Hercegovini je poginulo najmanje 22.736 Hrvata, oko 10.000 Hrvata iz Posavine, a iz 19 općina srednje Bosne oko 3.060 Hrvata. Karakteristično je za Hrvate u BiH da su najviše stradali od partizana i komunističkih vlasti, i to na kraju rata i nakon njegova završetka. Na rast hrvatske protukomunističke gerile utjecala je i napetost između jugoslavenskih vlasti i Zapada te glasine i najave novog rata. Ipak, samo dio gerilaca imao je političke i vojne ciljeve, dok se veći dio borio za goli život. Neki su strahovali zbog uloge koju su imali u ratu, a većina zbog vrlo okrutnoga odnosa vlasti prema zarobljenicima. Križari, kao i veliki dio Hrvata u Hercegovini, dugo nisu vjerovali da će se komunistička vlast održati. Očekivali su skori rat i pomoć iz inozemstva. Uz I. slavonski ustaško-križarski zdrug I. hercegovački križarski zdrug “Kralj Tomislav” je bio najbolje organiziran.

Kako biste definirali pojam „jatak“ i koju su ulogu jataci imali u djelovanju protukomunističke gerile u Hercegovini?

-Jatak označava osobu koja se u doba osmanlijske vladavine na prostoru jugoistočne Europe i južnoslavenskim krajevima brinula za hajduke tako što im je davala hranu i pružala utočište u jesen i zimu. Prema osmanlijskom, kao i komunističkom represivnom aparatu, ta osoba, u prenesenom značenju, jest pomagač u nečasnim poslovima – jatak. Prema istraživanjima povjesničara Zdenka Radelića, od 1945. do 1951. godine u Hrvatskoj je bilo između 3.500 i 4.000 gerilaca, a taj broj uključuje križare, bunkeraše (one koji su se pojedinačno skrivali) i njihove jatake, te malobrojne četnike. Jataci su se pojavljivali na području bivše Nezavisne Države Hrvatske i Srbije u područjima gdje su djelovale organizirane protukomunističke gerile. Tako su na području Gospića, Koprivnice, Podravine i mnogih drugih mjesta zabilježene organizirane skupine protukomunističke gerile koje su imale podršku lokalnog hrvatskog stanovništva, odnosno jataka. Jugoslavenski represivni sustav navodi da je mnogo osoba „jatakovalo“ s odmetničkim grupama i bunkerašima, jer je toga bilo mnogo, a o tome ne postoje nikakve evidencije. Nije čak moguće iznijeti ni približan broj jataka zbog toga što su pojedina sela odmah poslijeratnih godina masovno podržavala križare. UDBA je osudila pojedine jatake s gospićkog područja na smrt strijeljanjem, dok je velika većina njih osuđena na vremenske kazne. Jataci su bili brojni u Hercegovini jer su mnoge žene očekivale povratak svojih muževa, zaručnika, očeva i braće iz rata, odnosno s Bleiburga i Križnog puta. Pomagale su vodom, hranom i odjećom križare iz raznih ljudskih motiva, pa i ideoloških, iako je taj motiv najmanje prevladavao.

Ističete da su okosnicu jataka često činile žene. Kako ste doživjeli njihovu ulogu i sudbinu dok ste proučavali njihove dosjee i svjedočanstva?

-Pročitao sam više od 2000 dosjea političkih zatvorenika i trećinu njih su činile hrabre žene osuđene na montiranim sudskim procesima u Bosni i Hercegovini od 1945. do 1951. One hrabrije su ostavile svjedočanstva i njih sam objavio u knjizi. Te hrabre majke, djevojke, zaručnice i sestre su bile toliko tjelesno mučene i zlostavljanje po komunističkim kazamatima diljem BiH, no isljednici im nisu slomili duh nego su nastavile živjeti, rađati i govoriti o Majci Božjoj i Kristu te su djeci pričale da je postojala hrvatska država i da će opet biti stvorena. Te su žene izmolile hrvatsku državu i dale sinove koji su krv položili za državu u pobjedničkom Domovinskom ratu. Hvala dragom Bogu da danas nitko od Hrvata nije ni u jednom od dva strašna položaja – niti da se mora skrivati, niti da pomaže onome koji se skriva. To možemo zahvaliti državi Hrvatskoj, za čije su stvaranje zaslužni hrvatski branitelji na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom i ministrom obrane Gojkom Šuškom.

Po Vašem mišljenju, koliko suvremena historiografija danas ima prostora i hrabrosti baviti se temama poput ove, koje otvaraju bolne i često prešućene dijelove prošlosti?

-Hrvatski povjesničari otvaraju nova poglavlja o istraživanju komunističkih zločina nad Hrvatima u Drugom svjetskom ratu i poraću i smatram da će biti sve više ovakvih tema. U hrvatskom društvu nametnuta nam je “kultura sjećanja”, no jedina “kultura sjećanja” koju trebamo njegovati je ona o komunističkim zločinima nad Hrvatima.

Kakav je odjek vaših knjiga među hrvatskim iseljenicima? Kako publika reagira na ove teme i na Vaš istraživački rad?

-Prije par mjeseci knjigu sam predstavio u Stuttgartu, Zagrebu, Splitu i na nekoliko mjesta diljem Hercegovine. Prije nekoliko dana knjiga je predstavljena u Chicagu i za par dana bit će predstavljena u New Yorku u prostoru Croatians Onlinea. Ova američka turneja izazvala je pozitivnu reakciju među kanadskim Hrvatima koji su me pozvali da dogodine na proljeće predstavim knjigu u Montrealu, Norvalu i Otawi.

Kakvi su Vaši daljnji istraživački planovi? Možemo li uskoro očekivati novu knjigu?

-Prije mjesec dana završio sam rukopis knjige “Hrvati u logorima Armije BiH 1993. – 1994. Dokumenti i svjedočanstva”. Riječ je o jednoj historiografski neistraženoj temi Domovinskog rata u Bosni i Hercegovini, no dosada je napravljen solidan istraživački temelj od strane preživjelih hrvatskih logoraša koji su napisali svoja svjedočanstva. Recenzenti će mi biti poznati povjesničari, ali i vrsni pravnici koji poznaju tematiku Domovinskog rata. O svemu uskoro.

 

M.J.

Share
0