Otišao je Ivo Banac. Sa šutljivom suzdržanošću hrvatska je partijska elita 1988. godine dopustila tisak hrvatskog prijevoda nagrađivane knjige američkog povjesničara Ive Banca "Nacionalno pitanje u Jugoslaviji" ("The National Question in Yugoslavia"), koja je u SAD-u objavljena još četiri godine ranije (1984.).

Imali su razloga za strepnju i šutnju. Tada još mladi povjesničar Banac znanstvenom je analizom unutarnjih odnosa u Jugoslaviji u prvim godinama nakon njezina osnutka dokazivao da demokratska Jugoslavija nije moguća. Pokazao je da je "tu utvrdu moguće održavati samo uz ljudske žrtve". Dok je jugoslavenski političko-obavještajni vrh tražio formulu za neku novu jugoslavensku sintezu, Ivo Banac predviđao je – raspad.

Sa sličnom je šutljivom suzdržanošću današnja hrvatska politička i akademska elita ovih dana na posljednji počinak ispratila najcitiranijeg povjesničara jugoistočne Europe, hrvatskog političara i intelektualca u najsadržajnijem smislu te riječi, profesora emeritusa Sveučilišta Yale – Ivu Banca. Kao da se nije ništa promijenilo u tih tridesetak godina u našoj maloj hrvatskoj bari.

U devedesetim godinama prošlog stoljeća, kada se Bančeva prognoza raspada Jugoslavije počela ostvarivati u krvavom ratu, njegova knjiga "Nacionalno pitanje u Jugoslaviji" postala je gotovo obavezni priručnik za razumijevanje unutarnjih razloga raspada, osobito u SAD-u, a nasuprot sveprisutnoj i agresivnoj velikosrpskoj propagandi umotanoj u jugoslavenski romantizam i nasuprot sklonosti velikih sila da ipak očuvaju Jugoslaviju. Sjećam se svojih razgovora s dopisnicima američkih medija iz tog vremena: svi su čitali Banca, mnogi su od njega tražili briefinge, a neki su bili i njegovi studenti. U to je vrijeme već bio redoviti profesor na Sveučilištu Yale.

Bila je to sasvim sigurno zadovoljština za Banca povjesničara, podrijetlom iz imućne dubrovačke građanske obitelji, koji je kao dvanaestogodišnji dječak 1959. godine zajedno s majkom emigrirao u SAD iz komunističke Jugoslavije. Kao mali klasni neprijatelj. Tridesetak godina kasnije postao je vjerodostojni tumač raspada Jugoslavije američkim opinion-makerima zahvaljujući kvaliteti i slobodi (tadašnjih) američkih sveučilišta, koliko i vlastitom iznimnom intelektualnom kapacitetu i predanosti pozivu. Tadašnja, iz komunizma iznikla novo-stara hrvatska politička elita slabo je ili nikako shvaćala što to uopće znači.

Hrvatska i Banac razumijevali su se mnogo lošije nego Banac i Amerika. Dok je Amerika otvorila vrata jugoslavenskom emigrantu i klasnom neprijatelju, omogućivši mu da postane relevantni tumač suvremene jugoslavenske i hrvatske povijesti, nove-stare hrvatske elite u posljednjih su tridesetak godina nastojale zatvoriti baš sva vrata renomiranom profesoru s Yalea, koji je svojim znanjem i iskustvom ustrajno i do samoga kraja nastojao promijeniti hrvatski politički, društveni i nadasve znanstveni život.

Najviše ih je međusobno razlikovalo – poimanje i prakticiranje slobode. U politici, Tuđman nije mogao razumjeti Bančev iskonski liberalizam. Banac pak iz svoje perspektive američkog liberala nije mogao odmah vidjeti da se u Hrvatskoj stari jugoslavenski komunizam samo prigodno preodjenuo u liberalne ili socijaldemokratske haljine. Znanstveno formiran na slobodi istraživanja, slobodi interpretacije i striktnoj metodologiji, povjesničar Banac bio je prisiljen svoje mjesto u hrvatskoj historiografiji i u akademskoj zajednici tražiti u sustavu kojim i dalje upravljaju bivši partijski ideolozi s politički sponzoriranim beogradskim doktoratima, kojima je najdraža povijest pisana po tezama jugoslavenskih partijskih komesara, sa zatvorenim arhivima i izmišljenim citatima.

A za potrebe unaprijed zadanog zaključka, nije im problem izmisliti i dokument i autora. Intelektualno odrastao u sustavu koji je poticao propitivanje, sučeljavanje stavova i argumenata i slobodu izražavanja mišljenja, Banac je u nelustriranom hrvatskom javnom prostoru bio prisiljen tumačiti samu abecedu demokracije. Primjerice – zašto je jugoslavenski komunizam bio totalitarni sustav. I sve dok mu posljednjih godina nisu zatvorili gotovo cijeli javni i medijski prostor, činio je to ustrajno i profesorski superiorno.

Imala sam privilegij surađivati s profesorom Bancem, radeći na dokumentarcima "Neprijatelj naroda" i "Stepinac: Kardinal i njegova savjest." Fascinantno je u koliko je malo riječi, retorički tako efektno, on mogao napraviti sintezu hrvatske i europske povijesti XX. stoljeća. A pritom je baš svaka rečenica bila zaokružena cjelina, svaka ima smisao i niti jedna nije suvišna. To zaista mogu samo najveći. Mogao nam je još toliko toga reći, da su mu dali da govori. Mogao nas je još toliko naučiti, da su mu dali da poučava. Ali i ovako, njegova je znanstvena, intelektualna i ljudska ostavština neprocjenjiva. Znam da je kao iskonski vjernik otišao mirno, uvjeren da ga čekaju nove zadaće. Zbogom, Profesore!

 

Višnja Starešina / Slobodna Dalmacija