Najviši dužnosnici Republike Hrvatske posljednjih su se nekoliko dana, poput rakove djece, razletjeli na sve strane svijeta. Putem sredstava javnog priopćavanja, imali smo prigodu  pratiti Kosoričine i Josipovićeve  vanjskopolitičke aktivnosti u Libiji, Turskoj, Kazahstanu, Egiptu i drugim sličnim egzotičnim destinacijama.

 

Prateći štura cenzurirana izvješća s posljednjih radnih kontakata premijerke Jadranke Kosor i predsjednika Ive Josipovića čitatelju se servira zaključak da je temeljni cilj  ovih transkontinentalnih aktivnosti privlačenje stranih investicija u Hrvatsku, što će u doglednoj budućnosti dovesti do rasta životnog standarda.

Naravno, dobar dio javnosti „proguta“ ovako servirane (dez)informacije, koje vladajući svjesno plasiraju iz najmanje dva razloga. Prvi razlog svakako je zbog činjenice da je izvorna pseudopolitička floskula o sijamskoj vezi između ulaska u EU i rastu životnog standarda već dobro uzdrmana.

Drugi razlog, svakako, treba tražiti u diktatima završetka procesa rasprodaje svega vrijednog što u Hrvatskoj postoji. S neznatnom razlikom na prethodno razdoblje. Umjesto nekadašnjih  talijanskih, austrijskih, njemačkih ili mađarskih investitora, danas se pojavljuju turski, saudijski ili egipatski strateški partneri.

One koji pozornije prate politička događanja svakako je iznenadila informacija da je premijerka Kosor, tijekom susreta sa turskim kolegom Recepom Tayyipom Erdoganom, doslovce molila za pojačan angažman turskih investicija u Republiku Hrvatsku.

Naravno, Turska je članica skupine G20, njeno gospodarstvo je šesto po snazi u Europi i 11. u današnjem svijetu, i to su, naravno, parametri koje treba respektirati. Međutim, činjenica je, isto tako, da predsjednica Vlade jedne suverene države ne bi trebala nikoga moliti na koljenima prilikom prodaje državne banke ili zračne luke.

Isto, kao što tijekom bilateralnog susreta ne bi trebala tražiti autogram od predsjednika bilo koje države, uključujući i prvog čovjeka najveće svjetske sile.

U trenucima dok premijerka Kosor nastoji osigurati turska, saudijska ili egipatska ulaganja,  predsjednik Josipović, čini se, djeluje na potpuno istom tragu. Njegov posjet Libiji, naime, u javnosti je, također, predstavljen kao pokušaj povećavanja libijsko-hrvatske gospodarske suradnje, što je svakako hvale vrijedan pokušaj, bez obzira što umnogome podsjeća na svojevremena „nesvrstana“ druženja Josipa Broza i Stjepana Mesića sa egocentričnim libijskim suverenom.

U jeku ove grozničave potrage hrvatskih čelnika za stranim investicijama u javnost je procurila informacija kako poslovne banke koje djeluju u Hrvatskoj imaju akumuliran višak sredstava. Tako se, naime, u javnosti tumače potezi banaka, putem kojih sredstva zarađena u Hrvatskoj distribuiraju u srodne banke koje djeluju u drugim državama.

Naravno, politiku banaka i njihovu utrku za profitom treba razumjeti. Međutim, strateški interesi Republike Hrvatske svakako se ne mogu podudarati s interesima, primjerice, multinacionalnog UniCredita, u kome i jedna „nesvrstana“ Libija ima vrlo utjecajnu upravljačku ulogu. Razumljivo je da je strateški interes te banke otvaranje 900 novih poslovnica u Rumunjskoj, Mađarskoj, Srbiji, Rusiji i Turskoj. Međutim, strateški interes Republike Hrvatske nikako nije da se širenje te banke, kao i ostalih banaka koje djeluju u Hrvatskoj, realizira novcem zarađenim u Hrvatskoj.

Novčana dobit ostvarena u Hrvatskoj trebala bi u prvom redu biti kvalitetno oporezovana, čime bi proračunski problemi, deficit, kao i grozničavo prizivanje MMF-a bili bačeni u drugi plan.

Drugo pitanje je svakako pitanje investiranja dobiti, koje je po logici stvari trebalo biti ugovorno riješeno kod prodaje tih banaka. Da su kojim slučajem svojedobno bili sačinjeni transparentni i po Hrvatsku pozitivni gospodarski ugovori danas bi se hrvatsko gospodarstvo, kao i političko-proračunska stabilnost bili na sasvim drugačijem stupnju.

Međutim, pitanje prodaje hrvatskih banaka, medija, Plive, INA-e, telekomunikacija i drugih strateških poduzeća bila je utrka u ispunjavanju političkih diktata zbog ulaska u NATO i EU.

Sudeći prema vanjskopolitičkim aktivnostima najviših hrvatskih čelnika taj proces se i dalje  nastavlja. Kako, naime, protumačiti informacije o zainteresiranosti Turske za investiranje u Zračnu luku Zagreb ili o preuzimanju 76,07 posto Obrtničke štedne banke od strane turske Sekerbank.

Zar i u ovom slučaju nije riječ o nastavku desetogodišnje prakse sulude rasprodaje obiteljskog srebra. Doduše, s jednom malom razlikom. Više se taj proces ne naziva privatizacijom nego stranim investicijama.

Zato se zapitajmo: Tko to uistinu vlada suverenom Hrvatskom ?

 

Ilija Zovko

Share
0