Hrvatska obala Jadrana jedna je od najljepših u ovom djelu svijeta. O njenoj ljepoti opjevanoj u mnogim pjesmama ne treba trošiti riječi. Niti mi je to cilj.

 

U prošlosti ta obala i  komunikacijski pravci u njenom zaleđu bijahu  povod mnogim nedaćama, pogibelji, ratovima i različitim političkim peripetijama – jer mnogi htjedoše za sebe prisvojiti taj dio kopna koji još u sedmom stoljeću za sebe prisvojiše Hrvati.

Samo u posljednjem stoljeću, svoje imperijalne apetite prema tom prostoru  izravno  pokazaše Talijani, Mađari i Srbi, a preko njih i mnogi drugi.

Zbog tih posezanja za hrvatskim nacionalnim prostorom mnogi ljudski životi stradaše, mnoge majke oplakivahu sinove, mnogi gradovi i sela bijahu razoreni i u pepeo pretvoreni.

U vrijeme mira, porobljivač  je uvijek pokazivao, kad otvorena-kad prikrivena, nastojanja da s tog prostora protjera hrvatskog ribara i težaka i tako njime u potpunosti zagospodari.

Najotvorenija, pak, bijahu talijanska i srpska nastojanja, koja u svome temeljnom naumu imaše za cilj  promjenu ukupne demografsku sliku tog područja. Obadvoji, uz pomoć gole sile i nešto saveznika, koji  za „šaku srebrnjaka“ svoje interese podrediše interesima tuđina, primjenom različitih metoda nastojaše porobiti te krajeve. Međutim, svakoj sili dođe kraj pa tako danas uopće ne strahujemo od otvorenih ataka jednih ili drugih.

Na prvi dojam čini se da napokon možemo odahnuti. Međutim, kad malo „zagrebemo“ ispod površine i pomnije raščlanimo današnju situaciju stekne se dojam da uopće nije tako.

Posljednjih nekoliko godina u nekoliko smo navrata čuli otvorene zahtjeve za dijelovima  hrvatskog mora, adresirane iz Ljubljane i Sarajeva. Neki domaći analitičari, istina toliko rijetki da ih na prste jedne ruke možeš pobrojati, i u njima prepoznaše dokaze kako su ti zahtjevi samo adresirani u prijestolnicama prvih nam susjeda, ali su kao i puno drugih pisani u nekim središtima globalne političke i financijske moći.

Hrvatska suverenost i njeni ostatci

Od trenutka međunarodnog priznanja i stjecanja neovisnosti, Republika Hrvatska je bila izložena različitim zahtjevima, uvjetovanjima, pa čak i otvorenim prijetnjama.

U tom kontekstu poglavito treba sagledati međunarodne zahtjeve za privatizacijom i pretvorbom, koji su prema Hrvatskoj bili puno radikalniji nego prema drugim tranzicijskim zemljama.

Međutim, i unatoč otvorenim političkim ucjenama, pritiscima i fabriciranim aferama, pa i nekoliko otvorenih pokušaja izvanjske agresije na monetarni sustav, Republika Hrvatska je do 2000. godine u potpunosti nadzirala težišne segmente svoje suverenosti.

Mediji, banke, trgovina naftom, farmaceutska industrija, telefonija, i ostali strateški resursi bili su naime u većinskom vlasništvu države.

Istina, u većini tih grana međunarodnim je korporacijama bio omogućen  ulaz u vlasničku strukturu. Međutim, pri tome se očito vodilo računa da upravljački paket ostane u državnom vlasništvu, te tako očuva suverenost.

Istodobno, iznos vanjskog duga u tom je razdoblju držan u razumnim okvirima i bio je 4-5 puta manji od  današnjeg. Svi pobrojani segmenti činili su tadašnju Hrvatsku suverenom i samostalnom državom. Tu suverenost i snagu, pojačavala je snaga pobjedničke Hrvatska vojska i njene blistave pobjede u završnim operacijama.

Naravno, takva suverena i samostalna Hrvatska država, koja sama upravlja svojim strateškim resursima, po logici je stvari postala u potpunosti neprihvatljivom međunarodnim središtima financijske moći i njenim operativcima u političkom svijetu.

Upravo zbog ovih razloga, a nikako zbog interesa hrvatskog naroda, tadašnja je Tuđmanova vlast proglašena nedemokratskom i diktatorskom. Usporedo s tim, tadašnja je hrvatska oporba, ali i određeni pojedinci iz  vladajućeg HDZ-a, bila pozivana u  Bruxelles, London i Washington, da bi tamo bila instruirana na puti do vlasti i navodne demokratizacije Hrvatske.

Desetljeće ulaska u kolonijalni odnos

Jedno desetljeće kasnije imamo sasvim drugačiju situaciju. Većina strateških resursa u rukama je međunarodnih središta moći. Banke, mediji, naftna i farmaceutska industrija, kao i telefonija, u vlasništvu su stranih kompanija. Uz istovremenu prodaju svega što se dalo prodati, vanjski dug države je dosegao vrtoglav iznos od skoro pedeset milijardi eura.

Koliko je ukupan iznos unutarnjeg duga teško je kazati. Neke procjene kazuju da taj dug  prešao 30 milijardi kuna, i do njegovog nastanka i rasta, isto tako, nije došlo ni malo slučajno.

Ukoliko valjano proanaliziramo politiku banaka koje posluju na hrvatskom tržištu vidjet ćemo gdje je uzročnik ovog problema. Kreditiranje potrošnje i određenih gospodarskih grana temeljna je politika tih banaka. Takva poslovna politika banaka ima za cilj apsorbiranje što većih količina novca od hrvatskih građana i njihov plasman na neka druga tržišta koja će bankama omogućiti brzu zaradu i širenje utjecaja.

Država, kao arbitar u tržišnoj utakmici, u ovom se slučaju, kao i u mnogim drugima, ponaša nezainteresirano. Zakonskom regulativom štiti interese banaka i  međunarodnih korporacija, koje novac zarađen u Republici Hrvatskoj plasiraju tamo gdje vide svoj interes.

Tako smo došli do situacije kakvu smo imali u dvije nekadašnje Jugoslavije, kada se profitom ostvarenim u Hrvatskoj i Sloveniji izgrađivala Srbija, Crna Gora, Makedonija i određeni dijelovi BiH.

Identična situacija se događa i danas. Banke i ostale korporacije u međunarodnom vlasništvu iz Hrvatske izvlače neoporezivu dobit, osiromašujući tako hrvatsko gospodarstvo, građane, ali i državni proračun. Novcem zarađenim u Hrvatskoj financiraju se određeni projekti u ostalim tranzicijskim zemljama, posebice u državama tzv. zapadnog Balkana, što nikako nije hrvatski interes, ali je Hrvatska prinuđena u njemu sudjelovati

Turizam primjer kolonijalnog odnosa

I ove godine, kao i dosadašnjih  mediji nas svakodnevno bombardiraju rekordnom turističkom godinom. Prosječan hrvatski državljanin pri tome stječe dojam kako će zahvaljujući tome doći do poboljšanja kvalitete života.

Na žalost, takva je mogućnost skoro neizgledna.

Osobno bih volio vidjeti preciznu analizu vlasničke strukture turističkih smještajnih kapaciteta  u Republici Hrvatskoj. Podatci kojima raspolažem, istina nepotpuni, kazuju mi da je većina tih smještajnih kapaciteta, što izravno-što neizravno, u vlasništvu banaka.

Naravno, neki se neće složiti s ovakvom tvrdnjom. Njima poručujem neka pogledaju kreditnu opterećenost poduzeća u čijem su vlasništvu ti smještajni kapaciteti, pa će nakon toga brzo revidirati svoje početne stavove.

Drugi segment ove priče svakako su prehrambeni artikli. Analizirajući ukupnu potrošnju prehrambenih artikala u vrijeme turističke sezone doći ćemo do zaključka kako se u najvećem dijelu radi o inozemnim proizvodima. Ti proizvodi na domaće tržište dolaze putem multinacionalnih trgovačkih lanaca ili domaćih kompanija koje su kreditno ovisne o stranim bankama koje djeluju u Hrvatskoj.

Treća važna stavka turističke potrošnje svakako je telefonija, koja je opet u stranom vlasništvu.

Kad se čitava ova situacija sagleda nameće se zaključak da je ukupna situacija u hrvatskom turizmu, kao i u pratećim mu gospodarskim granama, postavljena na način da omogući brzu zaradu međunarodnim bankama i kompanijama.

Država na žalost ništa ne čini da ovo stanje promijeni, te tako zaštiti svoje državljane, ali i samu sebe.

Oporezivanje dobiti stranih banaka ali i rezanje njihove ukupne moći jedan je od načina putem kojih se država mora vratiti na trag svojih temeljnih zadaća, a to je zaštita vlastitih državljana.

Naravno, sagledavajući glavninu procesa koja su se u hrvatskom društvu i državi dogodila u posljednjih desetak godina stječe se dojam da se nalazimo na putu bez povratka.

Zbog toga, priče o iznimno uspješnoj turističkoj sezoni treba gledati  kao medijske trikove onih središta moći koji su modernu hrvatsku državu doveli u kolonijalni odnos. Slično treba tumačiti  i najave vladajućih o oporezivanju bankarske dobiti.

Na te najave treba gledati  kao na predizborna obećanja jedne političke skupine, koju  ne mogu ostvariti sve dok se na čelu Hrvatske narodne banke nalazi čovjek koji je na tu dužnost postavljen od strane međunarodnih bankarskih krugova.

Stoga, s prvim narednim izlaskom sunca recimo sebi samima: DOBRO JUTRO KOLONIJO!

Naravno, ukoliko sve ovo nismo ranije shvatili.

 

Ilija Zovko

 

Share
0