Većina afera koje u posljednjih nekoliko godina „potresaju“ hrvatski narod i njegovu nacionalnu državu međusobno je povezana, mada se to na prvi pogled uopće ne čini takvim. Tako slučajevi Nevenke Jurak, Damira Polančeca ili Branimira Glavaša na prvi pogled nemaju nikakvih dodirnih točaka sa nedavnim srpskim „mitingovanjem“ u Srbu, visinom današnjeg hrvatskog vanjskog duga, Hypo bankom,  skorašnjom presudom generalu Anti Gotovini ili teškim položajem hrvatskog naroda u BiH.

 

Naravno, pri tome uopće ne ozbiljnim uzimati izjave čelnika političkih stranaka, kao i dijela medija. Za  oporbu uvijek je kriva vlast – za vlast uvijek je kriva oporba. Sastavni je to dio igrokaza zvanog višestranačje, pa ga kao takvog treba i promatrati.

Većinu medija koji posljednjih godina na različite načine pokušavaju oblikovati  mišljenje  prosječnog Hrvata, isto tako, treba uzeti s ogromnom dozom rezerve.

Svima Vama koji se nećete, niti želite, složiti s ovakvom mojom tezom, od srca preporučam malo osvrtanje unatrag. Dajte si naime malo truda.  Potražite novine koje su posljednjih desetak godina sudjelovale u stvaranju medijske slike o hrvatskim političarima, pa ćete se i  sami uvjeriti u točnost moje teze o velikoj dozi rezerve spram većine medija u današnjoj Hrvatskoj.

Mnogi će se, čitajući ove retke, sigurno zapitati o ciljevima kolumniste koji s početne teze o međusobnoj povezanosti  na izgled nepovezivih osoba, procesa i događaja, odjedanput ode na raščlanjivanje stanja u medijima.

Međutim, između ovo dvoje postoji i te kako važna i neraskidiva međusobna poveznica.

Ukoliko želimo sagledati odgovornost i ozbiljnost većine novinara u hrvatskom medijskom prostoru onda pogledajmo njihove današnje uratke na temu Ivo Sanader. Kad svladamo tu materiju, pokušajmo je u narednoj fazi usporediti sa njihovim pisanjem od prije tri, pet, osam ili deset godina na istu ovu temu.

Naravno, u tom svemu nećete naći nikakvih dodirnih točaka.

Najeminentnija  pera „hrvatskog“ novinarstva  u prvoj su fazi, naime,  Ivu Sanadera proglasili modernim reformatorom, u drugoj su mu klicali kao velikom i mudrom vođi, dočim njihovo pisanje u ovoj posljednjoj fazi sve više podsjeća na otvoreni linč praćen pokličima „raspni ga raspni“.

S druge pak strane, upravo u „liku i djelu“ tog istog velikog reformatora i vođe, kakvim su ga prozvali mediji koji ga danas žele razapeti, treba tražiti  poveznicu između čitavog niza afera koje posljednjih godina potresaju Hrvatsku, ali i političkih i gospodarskih  procesa koji su opasno uzdrmali mnoge sfere hrvatskog društva, ali i sami međunarodni položaj Republike Hrvatske.

Pet uvjeta kao sastavni dio Sanaderove  pogodbe s međunarodnim središtima moći

U razdoblju nakon smrti prvog predsjednika dr. Franje Tuđmana nisam uopće boravio u Hrvatskoj, pa nisam niti zamjećivao čitav spektar unutarnjih i vanjskih aktivnosti koje su vodile ka pripremi puča u tada oporbenom HDZ-u. U Zagreb sam stigao dvadesetak dana prije održavanja povijesnog 7. sabora te stranke.

U razgovoru s dobro obaviještenim poznanicima stekao sam dojam da su simpatije većine na strani Ivića Pašalića, tada iznimno moćnog pojedinca i nekadašnjeg Tuđmanovog savjetnika.

Listajući tadašnje tiskovine stekao sam sasvim drugačiji dojam. Na temelju analiziranja medijskih natpisa došao sam do spoznaje da su moćni medijski „moguli“ na strani Sanadera, što mi je bilo nekako čudno, s obzirom da je taj  isti Pašalić godinama bio prozivan kao osoba koja tim  istim  medijima iz sjene upravlja.

Bez nekih osobitih simpatija pratio sam tijek kampanje, vjerujući kako ni taj stranački sabor, kao niti oni što su mu prethodili, neće ostaviti bilo kakav značajniji pečat na budući strateški razvoj hrvatskog društva.

Puno više moje pozornosti,  u to su vrijeme,  plijenili  potezi tadašnjeg predsjednika Mesića, koji su svakim danom sve više dobivali nekakav balkanski kurs, dok su Račanovi potezi, istodobno, sve više podsjećali na neke poteze tehnomenadžerske struje HDZ-a, čiji je Mesić bio jedan od utemeljitelja.

Priznajem, sve skupa me to nekako zbunjivalo, ne dozvoljavajući da o svemu donesem bilo kakav čvršći zaključak.

Tri, ili četiri, dana prije početka „povijesnog“ 7. Sabora HDZ-a iznenada mi se javi  dugogodišnji poznanik i prijatelj, koji je netom stigao iz Beča, a za koga sam znao da je  uvijek bio iznadprosječno informirana osoba, što može zahvaliti svojim gospodarskim, financijskim i političkim vezama u samom vrhu austrijske i europske elite.

Ćakulajući tako o različitim temama, dotakli smo se i situacije u zemlji, te predstojećeg 7. sabora HDZ-a.

Čuvši njegovu izjavu kako je stvar gotova i da je novi predsjednik HDZ-a Ivo Sanader, na trenutak ostadoh začuđen. Međutim, znajući u kojim se krugovima moj poznanik  kreće shvatio sam da postoji još nešto što bi svakako vrijedilo čuti.

U nastavku tog razgovora, koga ću ovdje prepričati po sjećanju, u narednih nekoliko minuta doznah nekoliko informacija koje su me u prvim trenucima izložile nevjerici ali i svojevrsnom šoku.

Riječi koje su, naime, u tim trenucima do mene dolazile govorile su kako će dotadašnja hrvatska politika u nadolazećem razdoblju doživjeti potpuni zaokret. Dijelom sam se složio s takvom prosudbom, naglašavajući kako je to vidljivo po većini dotadašnjih Mesićevih poteza, istovremeno naglasivši kako me uopće neće začuditi Račanov  otvoreniji iskorak u tom istom pravcu.

„Račan je već stvar prošlosti, na Mesićevom će kursu nastaviti Ivo Sanader i demokratizirani i detuđmanizirani HDZ“, u hipu mi povjeri poznanik, što se meni osobno u tim trenucima nije uopće činilo mogućim razvojem događaja.

Niti sam bio uvjeren u Sanaderovu pobjedu, niti sam očekivao da bi članstvo HDZ-a uopće moglo prihvatiti  takav politički zaokret stranke pod čijim je vodstvom obnovljena hrvatska  država.

U nastavku tog zanimljivog razgovora doznah također kojih je pet odrednica buduće hrvatske politike uvjetovano iz međunarodnih krugova prema Ivi Sanaderu. Prema saznanjima mog poslovično dobro informiranog  poznanika radilo se o slijedećim uvjetima:

- Bezuvjetna suradnja sa tužiteljstvom Haškog suda,

- Nastavak izgradnje strateških državnih projekata na bazi vanjskog zaduživanja,

- Prodaja strancima svih strateških gospodarskih subjekata u vlasništvu države,

- Potpuni povratak ranije izbjeglih Srba i njihov ulazak u izvršnu i sudbenu vlast,

- Apsolutni odmak od hrvatskog naroda u BiH.

Na prvi pogled ovih se pet uvjeta činilo potpuno nelogičnim i apsolutno neprovedivim. Nisam uopće vidio načina kako Sanader može doći u poziciju da bude izabran za predsjednika vlastite stranke. Još sam manjom vidio mogućnost da taj isti Sanader u skoroj budućnosti postane premijerom. Mogućnost da Tuđmanov HDZ u potpunosti provede ovih pet uvjeta činila mi se sferom znanstvene fantastike.

Operacionalizacije pogodbe prijevarom i prijetnjama

Međutim, nije mi trebalo dugo da shvatim kako su  moje početne teze bile potpuno neispravne, pa čak dobrim dijelom i naivne.

Nekoliko dana kasnije, na Saboru HDZ-a, održanom u režiji Branimira Glavaša i njegovih „borbaša“, Ivo Sanader je izabran na mjesto predsjednika HDZ-a.

Pripremajući se za pisanje ove kolumne potražio sam stare novine i ostvario uvid u ono što je tada napisano. Većina novinara u svojim je osvrtima na Sanaderov izbor u prvi plan  stavila navodnu  pobjedu demokracije nad jednoumljem, ne spominjući uopće otvoreni teror i  izbornu prijevaru koja se dogodila u pripremi i tijekom održavanja Sabora HDZ-a.

Na taj su način hrvatski mediji sudjelovali u prikrivanju i zataškavanju kaznenog djela prijevare, što je „rame uz rame“ sa onim što su na tom stranačkom saboru učinili Ivo Sanader, Branimir Glavaš i njihovi sljedbenici. U konačnici, ta je sprega politike i medija odredila smjer procesa kojima svjedočimo posljednjih sedam-osam godina, kumujući tako svim ovim aferama i negativnim procesima spomenutim na početku ovog članka.

Dan, ili dva, nakon tog „povijesnog“ sabora gledao sam jednu emisiju na OTV-u, čiji je voditelj bio Romano Bolković. Ne sjećam se više tko je u emisiji gostovao, ali se sjećam da su u toj emisiji prikazani snimci na kojima su se jasno vidjele pune kante stranačkih glasačkih listića.

Reakcije glavnih političkih aktera bile su vrlo čudne, a kretale su se od odmahivanja rukom, preko negiranja, pa sve do otvorenog odobravanja ovakvog čina, uz opravdanje kako je to u službi demokratizacije Hrvatske.

Sutradan nakon Bolkovićeve emisije opet sam s kolegom popio kavicu.

Prije nego je on krenuo natrag u Beč, doznah i za činjenicu kako je Sanaderova pobjeda na saboru HDZ-a, proslavljena na mnogim mjestima, pa tako i na Pantovčaku.

U nevjerici sam slušao tko je sve, zajedno s predsjednikom i premijerom, proslavljao pobjedu Ive Sanadera, uopće ne sluteći kamo će u narednom razdoblju krenuti hrvatsko društvo i procesi u njemu

Gledajući s odmakom

Tek kasnije o ovoj se velikoj prijevari i pljački  na 7. saboru HDZ-a  počelo otvorenije govoriti. Međutim, šira javnost je za ovo doznala tek kad je došlo do političkog obračuna između Ive Sanadera i Branimira Glavaša.

Kroz njihovo međusobno medijsko razračunavanje i osobno  dobih potvrde svega onoga na što mi je moj poslovično dobro informirani poznanik na vrijeme ukazivao.

Promatrajući poteze Ive Sanadera kroz čitavo razdoblje njegovog upravljanja Hrvatskom nedvojbeno se vidi da se ogromna većina njegovih  poteza kretala upravo u gabaritima onih pet temeljnih uvjeta, koji su mi se u prvoj fazi činili neostvarivima.

Gledajući s odmakom, čini se da je Ivo Sanader u potpunosti realizirao svih pet uvjeta koji su pred njega stavili njegovi međunarodni mentori.

Ante Gotovina je „lociran, uhićen i transferiran“, te pred Haškim sudom očekuje potvrdu zahtjeva tužiteljstva, koje traži zatvorsku kaznu od 27 godina zatvora. Međutim, dvojba je sudi li se Gotovini zbog njegove ratne epizode ili se ovim putem pokušava onemogućiti njegov eventualni politički angažman.

Preko izgradnja autoceste, pelješkog mosta, kao i mnogih drugih infrastrukturnih projekata,  proveden je projekt dodatnog enormnog zaduživanja države i dovođenja u potpunu financijsku  ovisnost o međunarodnim institucijama.

Istodobno sa procesom zaduživanja, prodate su INA, Pliva i mnogi drugi gospodarski subjekti. Pod vrlo upitnim uvjetima i na iznimno netransparentan način određene su    međunarodne korporacije, čiji je rejting prije desetak godina bio zanemariv u odnosu na tadašnji rejting  hrvatskih  poduzeća, došle u posjed hrvatskog „obiteljskog srebra“.

Sanaderova era dovela je i do fiktivnog  povratka u ratu izbjeglih Srba. Fiktivnog zbog činjenice da se izbjegli Srbi u stvarnosti nisu vratili na svoja prijeratna prebivališta, ali su na konto tog fiktivnog povratka  iz hrvatskog proračuna izvučene milijarde kuna, za koje se teško može utvrditi gdje su zapravo završile.

Na krilima ovakve Sanaderove politike, etnički Srbi su vraćeni i u tijela izvršne vlasti, što je Sanaderu trebalo kao svojevrsna legitimacija pred svojim europskim mentorima, a Pupovcu i društvu zbog financiranja srpskih etničkih projekata iz proračuna države koju su pokušavali rušiti čak i oružanom pobunom.

O odnosu Ive Sanadera prema hrvatskom pitanju u BiH ne treba trošiti riječi. Dovoljno se prisjetiti da je on osobno kreirao bipolarizaciju hrvatske političke scene u BiH, čime je „udario posljednji čavao u posmrtni kovčeg hrvatskog naroda u BiH“.

Kad se činjenice poslože na ovakav način onda se stječe dojam da je Ivo Sanader u potpunosti ispunio svih pet zahtjeva koje su pred njega svojevremeno postavili određeni međunarodni krugovi.

Afere kojima u posljednje vrijeme  svjedočimo samo su posljedice takve Sanaderove politike.Tim aferama očito se ne želi ispraviti politička i gospodarska šteta koja je u Sanaderovoj eri pričinjena Hrvatskoj.

Cilj tih afera je isključivo politikantski i ima za cilj dodatnu kriminalizaciju stranke koju je jedno vrijeme vodio Ivo Sanader.

Ono što je istovremeno smiješno i zabrinjavajuće svakako je spoznaja da u svemu tome ključnu ulogu vode isti oni pojedinci i skupine koji su svojevremeno zdušno promovirali kult  Ive Sanadera, navodnog borca za pravdu i „velikog vođe“  koja će „europeizirati HDZ i Hrvatsku“.

Ta ista središta političke i medijske moći danas promoviraju njegovu nekadašnju zamjenicu i aktualnu premijerku Jadranku Kosor. Zahvaljujući toj medijskoj promociji svjedočimo i jednom svojevrsnom raritetu.

Kako drugačije nazvati spoznaju da istovremeno medijska popularnost aktualne premijerke  raste a stranke na čijem je čelu pada?

Na koncu, čini se da konačna sudbina rejtinga premijerke i HDZ-a trenutačno leži u rukama Mladena Barišića i Nevenke Jurak. Ukoliko putem istraga, koje su u tijeku, u javnost iziđu bilo kakvi neugodni podatci o financiranju stranke ili eventualnim provizijama onda se može zaključiti kako će rejting aktualne premijerke i njene Vlade strmoglavo pasti na najnižu moguću razinu.

U tom slučaju bit će završen politikantski obračun s HDZ-om, ali nikako neće biti neutraliziran niti jedan negativni aspekt koji je Sanaderov HDZ na tragu takozvane detuđmanizacije prouzročio hrvatskoj naciji i državi.

Čini se da hrvatski narod napokon mora progledati, te alternativu tražiti u malim strankama državotvorne orijentacije, kako je prije nekoliko dana  kazao i glavni urednik Glasa Koncila mons. Ivan Miklenić.

Jedino se na taj način može zaustaviti dalja decroatizacija Hrvatske. Taj proces ne može zaustaviti Milanovićev SDP, Pusićkin HNS, ali niti ostatci Sanaderovog HDZ-a, koji je posljednjih sedam godina napravio više štete hrvatskom narodu nego svi njeni neprijatelji zajedno.

 

Ilija Zovko

 

 

Share
0