Na ovogodišnjem popisu država koje su "najviše propale", objavljenom u uglednom američkom vanjskopolitičkom magazinu "Foreign Policy", našla se i Bosna i Hercegovina. Popis država, na čijem je čelu Somalija,  utemeljen je na  12 mjerila rasula – od pojave izbjeglica, preko gospodarske nemoći do kršenja ljudskih prava i sigurnosnih prijetnji. Šezdeseto mjesto na ovom popisu pripada susjednoj nam Bosni i Hercegovini, sa skorom 83,5 od mogućih 120 bodova.

 

Gledajući potpuno trijezno na stanje u toj državi, mnogi se analitičari slažu da se ono  nikako ne može ocijeniti osim, naravno, iznimno teškim... I unatoč višegodišnjoj  nazočnosti međunarodnih mirovnih snaga i diplomata na tom području, politička klima u BiH  je više nego  nesnošljiva. Slabo gospodarstvo i danas trpi ratne posljedice ali i ostatke soc.realistične dogovorne ekonomije iz razdoblja bivše Jugoslavije.

Uz kazano, analitičari svakim danom dobivaju sve više elemenata kako je sigurnosna situaciju u BiH iznimno složena, što može imati i  iznimno negativne posljedice na čitavo njeno okružje, pa i Europu u cjelini. Sudski proces koji se, zbog otvaranja koncentracijskih logora i zločina počinjenih  nad bugojanskim Hrvatima, vodi protiv nekolicine bivših pripadnika 307. brigade Armije BiH, nije na žalost predmetom interesiranja hrvatskih medija, pa stoga hrvatska javnost o tome vrlo malo znade.

Predmet interesiranja hrvatskih državnih struktura, pa niti državne dalekovidnice, nije ni istražni proces koji se vodi protiv osumnjičenih za zločine počinjene 16. travnja 1993. nad hrvatskim civilima u Trusini. Tužiteljstvo BiH do sada je podignulo  optužnicu protiv Zulfikara Ališpage-Zuke i Nihada Bojadžića, nekadašnjih čelnih ljudi specijalnog odreda Armije BiH, kao i još četvorice nekadašnjih pripadnika ovog odreda.

Međutim, do sada nije podignuta optužnica protiv Sefera Halilovića, temeljena na zapovjednoj odgovornosti. Ukoliko bi do toga došlo bila bi to prva optužnica ovakve vrste protiv jednog od ratnih zapovjednika Armije BiH. Hrvatskoj javnosti nije poznata niti činjenica da su Zuka, Bojadžić i Halilović srpski državljani, rođeni na području Sandžaka. Također, najvećem djelu javnosti nepoznati su i razlozi njihovog dolaska na prostor sjeverne Hercegovine iz okruženog Sarajeva, o čemu se godinama šuti, što je u konačnici i dovelo do eskalacije hrvatsko-bošnjačkog sukoba na tom području i zločina u Trusini, Uzdolu, Doljanima, Grabovici i mnogim drugim mjestima u gornjem toku rijeke Neretve.

Inzistiranje na Halilovićevoj zapovjednoj odgovornosti pitanje je na kojemu hrvatska politika mora pokazati svoju vjerodostojnost. Naime, generalima HV-a i HVO-a sudilo se i sudi na temelju tog načela. Inzistiranje na ujednačenim kriterijima  u ovom slučaju načelo je na kojemu  Hrvatska vanjska politika mora pokazati svoju vjerodostojnost. Pogotovo, ukoliko tu vjerodostojnost podupre sa nizom dokaza kojima sigurno raspolaže.

Prijetnje smrću Vesni Budimir, tužiteljici koja vodi proces Trusina, nedvojben su primjer stanja u BiH. Na ove prijetnje očitovale su se udruge hrvatskih branitelja iz BiH. Međutim, ostali o tome šute. Šute o tome i hrvatski mediji, pa stoga hrvatska javnost o tome jako malo zna. Međutim, još uvijek su svježa sjećanja na sasvim drugačiji pristup tih struktura prema temi Ahmića, logora Dretelj i Heliodrom, i mnogim drugim temama čiji je cilj bio anatemizirati HVO-a i Hrvate u BiH.

Teroristički napad auto bombom, koji se u nedjelju  dogodio u Bugojnu, nije jedna u nizu agencijskih vijesti iz Iraka i Afganistana, o kojima mediji redovito izvještavaju. Ovaj, iznimno brutalan teroristički akt, iza koga stoje militantne bošnjačke skupine, dogodio se na  području od iznimnog strateškog značaja po Republiku Hrvatsku.

Analizirajući informacije koje dolaze iz susjedne države, stječe se dojam da su teroristi razmatrali mogućnosti napada na nekoliko ciljeva. Jedan od mogućih ciljeva, o kome su teroristi promišljali, bio je franjevački samostan u Fojnici. Međutim, sudeći po logici kojom su se teroristi vodili, ne bi bilo ništa čudnoga da kao mete takvih napada bude označeni i neki drugi ciljevi; primjerice  franjevačka crkva u Međugorju, ili katedrale u Zagrebu ili Osijeku.

Analizirajući informacije koje su dolazile iz Bugojna u sjećanja  mi odjedanput dođoše slike poznatih detalji o nekoliko terorističkih akcija islamističkih militanata, kojima je Republika Hrvatska bila  do sada bila izložena. U tim trenucima prisjetih se da je prije nešto više od mjesec dana u Cannesu prikazan igrani film „O ljudima i bogovima” francuskog redatelja Xaviera Beauvoisa. Film je potresna  priča o tragičnoj sudbini sedmorice redovnika trapista na misiji u Alžiru.

Međutim, njihovoj tragediji prethodio je  masakr ekstremnih islamista nad dvanaestoricom Hrvata, radnika Hidroelektre, koji se dogodio 14. prosinca 1993. Ekraniziranje jednog ovakvog terorističkog akta svakako je hvale vrijedan potez francuskog redatelja. Naravno, podatke za ekranizaciju Xavier Beauvois je morao od nekoga  dobiti. U prvi mah mi, sasvim  slučajno, na um pade mogućnost da francuski redatelj  podatke dobio od francuskih obavještajnih službi koje su sudjelovale u istrazi, ali i u nizu preventivnih akcija, što je svakako jedna od njihovih temeljnih zadaća. Na trenutak zastadoh pokušavajući ovo prenijeti u našu hrvatsku stvarnost.

Prisjetih se tako i činjenice da je masakru nad radnicima Hidroelektre, koji se dogodio u zimu 1993., prethodio je posjet Ejupa Ganića Alžiru. Taj je posjet, prema nekim saznanjima, bio u funkciji huškanja arapskih zemalja protiv Hrvatske, kao navodnog neprijatelja islama. Tijekom svog boravka u Alžiru Ejup Ganić je održao i ratnohuškački govor, što su u konačnici glavom platila dvanaestorica hrvatskih državljana. Promišljajući o međusobnoj povezanosti Ganićeve huškačke misije i  spomenutog masakra, sinu mi ideja kako bi to mogla biti jako dobra podloga za jedan cjelovečernji igrani film. Međutim, prisjećajući se određenih uradaka hrvatske kinematografije rezignirano odbacih takvu mogućnost.

Dođe mi je, naime, pomisao da bi dobar dio hrvatskih redatelja na toj priči zasigurno napravio jedan antihrvatski uradak, sračunat kao još jedno kukavičje jaje vlastitom narodu i državi. Vrlo je velika mogućnost da bi autor tog filmskog ostvarenja  napravio klasičnu zamjenu teza. Naime, ne bih uopće bio iznenađen kada bi u jednom takvom filmskom ostvarenju  ratno-huškačka alžirska  misija Ejupa Ganića bila prikazana  kao legitiman politički čin, čiji je temeljni cilj  bilo traženje zaštite pred „povampirenim“ hercegovačkim Hrvatima i tadašnjom hrvatskom državnom politikom.

Naravno, u ovom slučaju ne treba  isključivo kriviti redatelja koji nije niti počeo snimati jedno takvo filmsko uprizorenje. Stvarna krivnja leži isključivo na redateljima iskrivljenog tumačenja političkih procesa, koji se zbog realiziranja vlastitih ciljeva svakim danom sve više zapliću u vrlo opasnu političku kučinu. Kako drugačije gledati na spoznaju da Hrvatska iz ovog slučaja nije ništa naučila. Ejup Ganić je u pritvoru. Srbija i BiH od britanskih vlasti traže njegovo izručenje. Međutim, službeni organi Republike Hrvatske kao da ne znaju za postojanje elemenata koji ukazuju na Ganićevu  izravnu upletenost u masakr nad hrvatskim radnicima u Alžiru.

Dobar dio hrvatske javnosti zasigurno se još i danas sjeća terorističkoga napada  kojeg  su islamističke skupine počinile 1995. u Rijeci, kao i auto-bombe koju je u Splitskoj ulici u Mostaru postavila ekstremna islamistička skupina Ahmeda Zuhaira zvanog Handala. U oba ova slučaja određeni su politički i medijski „moguli“ u Republici Hrvatskoj pokušali stvar iz korijena zamijeniti. Zbog dobro poznatih potreba dnevno političkih razračunavanja te su interesne skupine pokušale ove terorističke akte staviti na dušu hrvatske politike devedesetih i hercegovačkih Hrvata, kao odanih sljedbenika te politike.

Vrijeme neumitno prolazi i s vremenskim odmakom od  bošnjačko-hrvatskog sukoba na površinu izlazi sve više isplivavaju činjenica koje ukazuju kako uzrok izbijanja tog rata, kao i ciljevi sukobljenih strana u tom ratu, nisu ni približno onakve kakvim ih se željelo predstaviti. U prilog toj tvrdnji idu i saznanja koja isplivavaju na površinu kroz sudske procese za Trusinu i Bugojno, kao i kroz najnovija saznanja o postojanju islamističke terorističke mreže u susjednoj nam državi.

Kad bi bilo dovoljno dobre volje i s mrtve točke pokrenute istrage o ratnim zločinima nad Hrvatima Uzdola, Doljana, Grabovice, Jablanice, Travnika, Zenice, Sarajeva, Zavidovića, Kaknja, itd., kao i o kampovima za obuku terorista u BiH, slučaju ubojstva Joze Leutara, pokušaju atentata na papu Ivana Pavla II., Bočinji, Pogorelici, i mnogim drugim zataškanim slučajevima, opća bi slika bila potpuno drugačija od postojeće.

Godinama se u dijelu javnosti govori kako su smještaj u BiH pronašli mnogi ekstremni islamistički elementi sa iskustvom u mnogobrojnim ratovima i terorističkim akcijama. Određeni izvori  posljednjih dana tvrde da u BiH postoji  oko 75.000 pripadnika vehabijskog pokreta, s jasnom tendencijom daljeg jačanja.

Pred ovakvom vrstom saznanja državna se tijela Republike Hrvatske moraju dobro zamisliti. Hrvatska strategija bez strategije, svedena na sušto ponavljanje izjava o prijateljstvu s BiH, kojoj svjedočimo u posljednjih desetak godina, mora pretrpjeti potpuni zaokret. Kako zbog ugroze vlastite sigurnosti i interesa, tako i zbog Hrvata u BiH, koji zbog sve izraženijih zahtjeva za jednakopravnošću u susjednoj državi mogu u skoroj budućnosti postati mete tih istih militantnih skupina.

Naravno, militantni islamski ekstremizam nije samo prijetnja dvama drugim narodima koji žive u BiH, kao ni prvim susjedima. Prijetnja je to čitavoj današnjoj Europi. Hrvatska se mora aktivnije založiti u suzbijanju tih prijetnji i možebitnih ugroza.

Prebacivanje krivnje na političke neistomišljenika i hrvatski narod u BiH pogrešna je strategija u suzbijanju djelovanja ekstremnih islamističkih skupina u bližem okružju, pa čak i na vlastitom teritoriju. Hrvatske političke elite takvim su pristupom u posljednjih desetak godina za sebe osigurale savezništvo u dijelu arapskih država, kao i u dijelu određenih međunarodnih krugova. Međutim, dio hrvatskog naroda pri tome je  pretvoren u kolateralnu štetu.

Naravno, za takvu politiku niti jedan hrvatski političar nije dobio izborni mandat!

 

Ilija Zovko / Hrsvijet

Share
0