Mnogi danas dostupni izvori svjedoče kako su se, do američkog izravnog uplitanja  u Prvi svjetski rat, Velika Britanija i njene saveznice  kod američkih banaka, uz posredovanje J.P.Morgan&Co[1]., zadužile  u iznosu u oko 1.250.000.000 dolara, što je u to vrijeme bila zastrašujuća svota novca. Prijetnja od mogućnosti britanskog ratnog sloma u siječnju 1917., nakon izlaska iz rata  Rusije, bila je jasan signal kreditorima britanskog rata, na teritoriju tada neutralnih  SAD-a, kako moraju nešto poduzeti jer će u protivnom doći ne samo do britanskog poraza nego i do njihovog bankrota.

Versajska mirovna  konferencija

Kad je ova operacija uspješnog  uvlačenja SAD-a u ratnu kataklizmu  uspješno okončana, moćni financijski krugovi nisu mogli dozvoliti da ratni dugovi britanske vlade i njenih saveznika budu, u trenucima opijenosti pobjedom, jednostavno zaboravljeni.

Upravo iz tih razloga na Versajskoj mirovnoj konferenciji sjedili su i predstavnici kreditora: Thomas W. Lamont[2], Bernard Baruch[3], te ključni sudionik  versajske mirovne konferencije  John Foster Dulles[4], odvjetnik s Wall Streeta i autor „231. članka“ versajskog  sporazuma o njemačkoj «klauzuli ratne krivice»[5]

Spomenuti John Foster Dulles  na Versajskoj je mirovnoj  konferenciji iznio nevjerojatnu kalkulaciju po kojoj Velika Britanija i njene saveznice duguju SAD-u 12.500.000.000 dolara.  S druge pak strane, prema zahtjevima pobjedničkih sila, Njemačka je na ime ratne odštete  dugovala  Velikoj Britaniji, Francuskoj i drugim zemljama Antante 33.000.000.000 dolara, što je preimenovano u  konačni  iznos njemačkog  ratnog duga iznosilo ukupno  132 milijarde zlatnih maraka.

Komentirajući  konačni iznos ratnog duga, britanski stručnjak za naknadu šteta, John Maynard Keynes [6], kazao je kako je riječ o iznosu koji je najmanje tri puta veći od maksimuma koji je Njemačka u stanju platiti.

Njemačka je, kao glavna meta versajskih pregovora, izgubila značajne teritorije i  izvore sirovina, jer su joj u Versaillesu oduzeti svi kolonijalni posjedi, uključujući i Tanganjiku i Jugozapadnu Afriku, koje su pripale Britancima. Oduzimanjem bogatih oblasti Alsace-Loraine i Šleske oblasti na istoku Njemačka je ostala bez 75 % svoje željezne rudače, 68 % cinka, 26 % ugljena itd. Savezničke su sile oduzele Njemačkoj u Versaillesu i kompletnu trgovačku flotu, petinu riječne flote, četvrtinu ribarske, 5000 lokomativa, 150 000 željezničkih vagona, 5.000 kamiona, opravdavajući sve to dijelom ubiranja njemačke ratne odštete.  Oduzet joj je također i udio od 25 % dionica u poduzeću Turkich Patroleum Gesellschaft te predat Engleskoj i Francuskoj.

Tijekom Versajskih pregovora utemeljena  je i jedna nova institucija za koordinaciju anglo-američkih strateških interesa. Na prijedlog dugogodišnjeg istaknutog  člana tajnog britanskog društva iz tzv. «Millnerove skupine»[7] Lionela G. Curtisa[8] , usred versajskih pregovora, u hotelu Majestic, 30.svibnja 1919., osnovan je „Kraljevski institut za međunarodne odnose“. Prema tvrdnji F.W Engdahla, iznesenoj u  knjizi «Stoljeće rata», prva zadaća tog društva bilo je pisanje «službene» povijesti Versajske mirovne konferencije, a izradu iste financirao je J.P.Morgan. Taj isti krug ljudi je u odajama hotela Majestic odlučio osnovati i  američku podružnicu tog londonskog instituta, koja će dobiti ime «Njuorško vijeće za inozemne odnose» (New York Council on Foreign Relations).

Prema mišljenju analitičara Versajska mirovna konferencija je u biti  pionirski pokušaj zajedničkog vanjskopolitičkog djelovanja Velike Britanije i SAD-a, odnosno moćnih  londonskih i njujorških bankarskih kuća. Djelotvornija koordinacija ovih interesa na geopolitičku će pozornicu zakoračiti puno godina kasnije, i to kroz djelovanje Sjeverno-atlantskog vijeća, što svoju kulminaciju doživljava u današnjem modernom svijetu.

Njemačko sovjetsko približavanje

Iznutra opterećena  razorenim gospodarstvom Njemačka se, nakon versajske konferencije, našla  pod obvezom plaćanja ogromnih ratnih šteta, ali i međunarodnom izolacijom koju je predvodila i organizirala Velika Britanija. U takvoj konstelaciji snaga u post versajskoj Europi, u Genovi je 16. travnja 1922. održana  Konferencija o poslijeratnim međunarodnim gospodarskim odnosima.

Na samom početku ove konferencije njemačko je izaslanstvo ispustilo „političku bombu“ koja je, prema mišljenju mnogih, umnogome  usmjerila kotač povijesti ka Drugom svjetskom ratu. Naime, tadašnji njemački ministar vanjskih poslova Walther Ratenau[9], uz nazočnost ruskog kolege Čičerina, obznanio je okupljenim ministrima vanjskih poslova kako su Njemačka i sovjetska Rusija u Rapallu  potpisale, bilateralni sporazum. Prema odrednicama tog sporazuma Rusija se obvezala  oprostiti sve ratne štete Njemačkoj u zamjenu za pristanak Njemačke da, između ostalog, proda  svoju tehnologiju Sovjetskom Savezu.

Ova je informacija  posebice bila  šokantna za Britance, koji su poslije četiri godine bezuspješnih, tajnih i otvorenih nastojanja na rušenju Lenjinovog boljševičkog režima u Moskvi, imali  namjeru iskoristiti održavanje Rapallske konferencije za ponovnom uspostavom  diplomatskih odnosa sa sovjetskom Rusijom.

Sama činjenica kako je ove britanske nakane Njemačka uspjela značajno preduhitriti, kao i  proces diplomatsko-gospodarskog  zbližavanja  dvaju tadašnjih svjetskih izopćenika, dodatno je usložilo i onako složenu situaciju u Europi i svijetu.

Njemačko-sovjetsko savezništvo, mora se istaći, nikako nije bio primarni izbor Njemačke. Prije toga je njemački šef diplomacije Walther Ratenau u puno navrata tražio od britanske vlade i njenih saveznika rekonstrukciju nametnutog ugovora iz Versaillesa.

Temeljni cilj ovih zahtjeva bio je stavljanje njemačkog gospodarstva na vlastite noge, kako bi dobiti  ostvarenom od izvoza plaćali ogromne ratne štete. Međutim, ova njemačka nastojanja  bila su redovito odbijana. Vrhunac ovakve britanske kampanje uslijedio je 1921., kada je  britanska vlada uvela prohibitivnu zaštitnu carinu, po stopi od 26 %, za sve  proizvede uvezene  iz Njemačke. Ovakvim britanskim postupkom u potpunosti su onemogućena sva  njemačka nastojanja o izradi realističnog programa otplate dugova, što je dovelo i do iznimno visokih  hiperinflacijska kretanja.

S druge strane, Rapallskim  ugovorom predviđena je  prodaja njemačkih postrojenja za obnovu i izgradnju naftnih polja u Bakuu i osnivanje zajedničkog njemačko-sovjetskog poduzeće DEROP (Deutsche-Russiche Petroleumgesellschaft), preko koga će Njemačka izaći iz izolacije, nametnute od strane anglo-saksonskih naftnih krugova.

18. travnja 1922., samo dva dana nakon objave Rapallskog sporazuma, uslijedila je prosvjedna nota Velike Britanije i njenih saveznika. Dva mjeseca kasnije, točnije 22.lipnja 1922., u Berlinu je ubijen Walther Rathenau, njemački ministar vanjskih poslova i autor Rapallskog sporazuma.

Za njegovo ubojstvo službeno su optužena dvojica desničarskih ekstremista.  Međutim tadašnja njemačka javnost, kao i većina danas živućih poznavatelja tadašnjih prilika, smatrala je i smatra kako su Rathenauove ubojice oni krugovi kojima je  Rapallski sporazum smetao.

Početkom slijedeće godine, točnije 11. siječnja 1923., tadašnji francuski predsjednik Poincare zapovjedio je vojnim snagama svoje zemlje okupaciju industrijskih gradova u Ruhrskoj oblasti, navodeći kašnjenja isporuke drva za telegrafske stupove te nedovoljne isporuke dogovorenih količina ugljena kao temeljne razloge za okupaciju.

Francuske okupacijske uspješno su ovladale ovim  njemačkim području, na kome je živjelo 10 % ukupnog  stanovništva tadašnje Njemačke, proizvodeći 80 % njemačkog ugljena, željeza i čelika, te sudjelujući  sa čak 70 % u ukupnom njemačkom robnom prometu.

Ovim francusko-britanskim potezom slomljena je „kralješnica“ njemačkog gospodarstva, što je dovelo do potpunog uništenja njemačke nacionalne valute, u povijesti  poznato pod nazivom Weimarska hiperinflacija.

Dawesov plan kao projekt dodatnog zaduživanja Njemačke

Po izbijanju ove  hiperinflacijske krize na scenu su stupili  moćni bankarski krugovi iz Londona i New Yorka, isti oni koji su sudjelovali u radu Versajske mirovne konferencije,  koji su preko vlada svojih država Njemačkoj uspjeli nametnuti tzv. Dawesov plan čiji je temeljni cilj bio ostvarivanje potpunog anglo-američkog nadzora nad Njemačkom. [10]

Međutim, i unatoč prihvaćanju Dawesovog plana Njemačka ne odustaje od svog suvereniteta. Njemački bankarski krugovi oko Reichbank nastoje se pod svaku cijenu izvući iz čvrstog monetarnog zagrljaja anglo-američkog nadzora.

Kreator tih njemačkih suverenističkih nastojanja na polju financija  bio je Rudolf Havenstein[11]. Međutim, njegova političko-bankarska era na čelu Reichbank, završava iznenadnom i tajnovitom smrću 20 studenoga 1923.

Nakon Havensteinove iznenadne  smrti, i unatoč protivljenju nekih njemačkih krugova, na čelo Reichbank dolazi Karl Heferich[12], bivši direktor Deutchebank i tvorac projekta bagdadske željeznice iz vremena prije prvog svjetskog rata. Nekoliko dana kasnije, točnije 18.prosinca 1923. Hefferich je ipak smijenjen. Na mjesto imenovan je dotadašnji   anglo-američki lobista  Hjalmar Schacht[13].

Nekoliko mjeseci nakon iznenadnog smjenjivanja Karl Heferich poginuo je u željezničkoj nesreći, pod iznimno sumnjivim okolnostima.[14]

U razdoblju narednih pet godina Njemačka je, s Schachtom na čelu  Reichbank, sukladno odlukama Dawesova plana redovito plaćala ratnu odštetu. Međutim, krajem  petogodišnjeg razdoblja tadašnji njemački dug je bio veći nego na početku primjene spomenutog plana.

Naime, u razdoblju između 1924. i 1931. Njemačka je ukupno platila 10.5 milijardi maraka ratnog duga. Međutim, u tom se razdoblju kod angloameričkih banaka dodatno zadužila u iznosu 18,6 milijardi maraka.

Višegodišnji stvarni ili fiktivni sukobi za primat na međunarodnom bankarskom tržištu, vođen između Londona i New Yorka, rezultirao je u listopadu 1929. krahom burze na Wall Streetu, najdramatičnijim  financijskim krahom u povijesti SAD-a.

Krah burze na Wall Streetu je nedugo zatim, putem  ranije osmišljenog lanca, prenio u srednju Europu, što je dovelo do rušenje čitavog niza kreditno ovisnih banaka u Njemačkoj i Austriji, ali i odustajanja od  već najavljene austrijsko-njemačke monetarna unija.

U takvoj situaciji tadašnji je njemački  ministar financija  Rudolf Hilferding[15] prisilio direktora Reichbank da prihvati kredit koji je njemačkoj vladi ponudio bogati švedski gospodarstvenik i financijer Ivar Kreuger.[16]

Međutim, Hjamar Schlacht odbija takvu mogućnost i podnosi neopozivu ostavku. Početkom 1932. bogati švedski industrijalac Ivan Kreuger pronađen je mrtav u svojoj hotelskoj sobi. I ako je službena autopsija utvrdila samoubojstvo kao uzrok smrti, švedski su istražitelji nekoliko decenija kasnije  utvrdili kako je Kreuger bio ubijen.[17]

Anglosaksonski projekt Adolf Hitler

Zagovornici promišljanja kako je veliki lobista  angloameričkih međuratnih interesa u Njemačkoj Hjamar Schlacht nakon ostavke dokono besposličario grdno se varaju.  Ovaj je bivši čelnik Reichbank, nakon odlaska s ove dužnosti, naime,  svu svoju energiju upregao u organiziranje financijske pomoći čovjeku, koji je po njegovim stavovima, kao i stavovima  njegovog bliskog prijatelja,  Montagua Normana,[18] guvernera Engleske banke, bio jedino rješenje za nadvladavanje njemačke krize.

Još od 1926. Schlacht je, naime, tajno podupirao radikalni pokret NSDAP[19], na čijem čelu se nalazio, nitko drugi nego, Adolf Hitler. Nakon ostavke na mjesto direktora Reichbank, Schacht je izravno posredovao  između bogatih gospodarskih krugova iz Ruhrske oblasti i stranih financijskih moćnika, na čelu sa lordom Montagua Normanom. Iz tog se posredovanja stvaran je  i novac koji je pomogao Adolfu Hitleru da dođe na vlast.

Mnogi, koji budu čitali ove retke mogu pomisliti kako se u Schlachtovom slučaju  radi o vještom mešetarenju jedne osobe između Essena i Londona, za interese Adolfa Hitlera i njegovih nacional-socijalista. Međutim, činjenice kazuju drugačije.

Iz  samo jedne izjave visoko pozicioniranog  britanskog službenika, može se izvući zaključak kako je britanska politika u «projekt Hitler» ušla potpuno planirano, apsolutno svjesna njegovog budućeg  političkog i vojnog smjera.

Sudeći prema navodima iznesenim u Engdahlovoj knjizi «Stoljeće rata», utemeljitelj britanske elitne postrojbe «Special Air Service» (SAS), pukovnik David Stirling[20], kazao je u jednom razgovoru, vođenom pola stoljeća kasnije, sljedeće: -«Najveća greška koju smo mi Britanci napravili je naše razmišljanje i vjerovanje da možemo nahuškati Njemačko carstvo na Rusko carstvo, kako bi oba iskrvarila do smrti».[21]

Britanska potpora dolasku Hitlera na vlast može se detaljno sagledati ako se pomno proanaliziraju aktivnosti nekolicine tada moćnih predstavnika. U prvom redu Chamberlainovog savjetnika Philipa Kerra, poznatog i pod nazivom lord Lothian[22], pripadnika  skupine Cecila Rhodesa[23] i tzv. Clivedenove postave u britanskim političkim krugovima.

Zahvaljujući upravo lordu Lothianu,  Chembrleinova je politika prema Hitleru  bila jako blagonaklona i popustljiva što, je u konzervativnom djelu tadašnje britanske javnosti izazvalo ogorčenje. Da bi se to ogorčenje stavilo pod nadzor, pa čak donijele i simpatije Hitlerovom pokretu, pobrinuo se moćni medijski magnat lord Beaverbrook[24], vlasnik visokonakladnih Daily Expressa i Evening Standarda.

U kasnu jesen 1931. zabilježen je jedan zanimljiv posjet Londonu kroz kojih su vidljiva  još dvojica Hitlerovih britanskih  pomagača. Poznati ideolog Hitlerovog nacional-socijalističkog pokreta Alfred Rosenbergh[25] posjetio je tada London te se, po preporuci Hjalmara Schachta, sastao sa dvojicom iznimno utjecajnih ljudi; glavnim urednikom londonskog Timesa Geoffreyem Dawsonom[26] i Montaguom Normanom, guvernerom Engleske banke i uvjerljivo najutjecajnijom osobom u svjetskim financijskim krugovima toga doba.

Nakon Rosenberghovog susreta sa Dawsonom, utjecajni londonski Times dao je Hitlerovom nacional-socijalističkom pokretu iznimno  pozitivan međunarodni publicitet. Istodobno Rosenberghov je susret sa Montaguom Normanom rezultirao susretima i poznanstvima  sa još nekoliko iznimno utjecajnih osoba. U prvom redu riječ je o susretu sa F.C.Tiarksom[27], tadašnjim čelnim čovjekom londonske Schroeder banke i jednim od članova uprave Engleske banke, te Sir Henry Deterdingom[28],  prvim čovjekom moćne Royal Dutch Shell.

Londonska Schroederbank, naime, bila je blisko povezana sa bankom J.H.Schroeder u New Yorku i J.H.Stein, vlasništvom baruna Kurta von Schroedera[29], sa sjedištem u Koelnu.

Ova je osovina utjecajnih osoba i banaka, okupljena u vrijeme Rosenberghovog posjeta Londonu 1931., u naredne dvije godine bila  temeljna osovina putem koje je financijski potpomognut Hitlerov dolazak na vlasti.

30. siječnja 1933. Adolf Hitler je postaje kancelarom Njemačkog Reicha. Istodobno, Alfred Rosenbergh postaje jednim od najutjecajnijih ljudi njegovog kabineta.  U takvoj je ulozi u svibnju 1933. Rosenbergh po drugi put posjetio London. Tijekom ovog posjeta ponovno se sastao sa Sir Henry Deterdingom, direktorom Royal Dutch Shella i britanskim obavještajcem

Tadašnji britanski tisak obimno je pisao o tom susretu. Dok su detalji tih razgovora i nadalje  prekriveni velom tajnosti, britanski mediji su, izvještavajući o ovom susretu, naglašavali kako je Sir  Henry Deterdingom dao znatnu financijsku  potporu Hitlerovom pokretu u razdoblju njegovog puta ka osvajanju vlasti u Njemačkoj.[30]

Nakon Hitlerovog dolaska na vlast došlo je i do znatnog političkog zaokreta anglosaksonskih krugova prema Njemačkoj. Guverner Engleske središnje banke Montagu Norman je u svibnju 1933.  posjetio Berlin kako bi osobno  s Hitlerom dogovorio o daljnjoj financijskoj stabilizaciji njegovog režima. Hitler mu se osobno odužio postavljanjem njegovog prijatelja Hjalmara Schachta, na mjesto njemačkog ministra gospodarstva i guvernera Reichbanke. Na ovoj dužnosti Schlacht će ostati do samog početka rata, odnosno do 1939.

Američko sudjelovanje u projektu Hitler

Mnogo je danas dostupnih pokazatelja koji dokazuju kako određene, vrlo visoko pozicionirane osobe iz američkog sustava, također nisu bile nimalo neupućene u namjere Adolfa Hitlera i njegovog nacional-socijalističkog pokreta.

Spomenuti pokazatelji zorno svjedoče kako su od rane faze «projekta Hitler» u isti bili uključeni vodeći krugovi Wall Streeta i američkog Ministarstva vanjskih poslova.

Još koncem 1922.,  predstavnik američkog Ministarstva vanjskih poslova Robert Murphy, zajedno sa Trumanom Smithom, tadašnjim djelatnikom Obavještajne službe američke vojske, sastao se sa tada mladim Adolfom Hitlerom.

U svojim memoarima Truman Smith je o tom susretu zapisao sljedeće:

«Moj je razgovor s Hitlerom trajao nekoliko sati. Dnevnik koji sam vodio u Munchenu pokazuje kako sam bio duboko impresioniran njegovom osobom i držao mogućim da će taj čovjek odigrati jako značajnu ulogu u njemačkoj politici»

U izvješću koje je odaslao svojim nadređenima u Waschingtonu, krajem studenoga 1922., Truman Smith je, glede obavještajne prosudbe Hitlera i njegove skupine, naglasio:

« Njegov je temeljni cilj srušiti marksizam i pridobiti radništvo za nacional-socijalističke ideale države i imovine. Sukob stranačkih interesa pokazao je nemogućnost Njemačke da se kroz demokraciju izvuče iz sadašnjih poteškoća. Njegov pokret ima za cilj uspostavu državne diktature neparlamentarnim sredstvima. Kad to postigne, zahtjeva da se reparacijski zahtjevi smanje na realnu brojku, a kad to bude učinjeno, dogovorena će svota biti plaćena do zadnjeg pfeniga, što je stvar nacionalnog ponosa. Da bi to postigao, diktator mora uvesti sveopće prikupljanje sredstava za otplatu ratnih šteta i provesti ga svim sredstvima države. Tijekom razdoblja provedbe otplate duga, njegova moć ne smije biti osujećena nikakvim zakonodavstvom ni narodnom skupštinom. U privatnom se razgovoru Hitler pokazao kao jak i logičan sugovornik, što, pomiješano s fanatičnom gorljivošću, ostavlja vrlo dubok dojam na neutralnog slušatelja.»[31]

Britanski Guardijan objavio je prije nekoliko godina informacije pronađene u dokumentima koji se čuvaju u američkom Nacionalnom arhivu, kako su tvrtke u vlasništvu Prescotta Bush[32], djeda bivšeg američkog predsjednika Georga Busha također financijski podupirale Adolfa Hitlera u dolasku na vlast u Njemačkoj.[33]

Ima li novih dokaza o financiranju Hitlera i planiranom njemačko-ruskom krvarenju

Raščlanjujući dostupnu povijesnu građu jednostavno se dolazi do zaključka kako je još u vrijeme dok su međunacionalni sukobi i borba za imperijalnu prevlast  bili na svome vrhuncu osmišljen prelazak u sferu ideoloških sukoba; i to iz prostog razloga što je pojavila potreba skrivanja stvarnih ciljeva imperijalističkih sila, kao i stvarnih  uzroka vođenja mnogobrojnih osvajačkih ratova.

Upravo s tim ciljem osmišljen je ideološki sustav komunizma, te preko Lenjina plasiran Rusima. Sudeći prema nekim današnjim saznanjima, idejni začetnici komunizma su ubrzo odustali od tog eksperimenta. Međutim, nasuprot njemu osmislili su i materijalno potpomogli Hitlerov nacional-socijalizam. Stvarne ciljeve britanske materijalne i medijske potpore dolaska  Hitleru na vlast dao je utemeljitelj britanskog SAS-a pukovnik David Stirling kada je izrekao svoju znamenitu izjavu: «Najveća greška koju smo mi Britanci napravili je naše razmišljanje i vjerovanje da možemo nahuškati Njemačko carstvo na Rusko carstvo, kako bi oba iskrvarila do smrti».

-Da li je izjava pukovnika Stirlinga ujedno i isprika za milijune žrtava koji su stradali u ovom neuspješnom pokusu?

- Da li je ova izjava utemeljitelja britanskog SAS-a, ujedno, odgovor jugoslavenskim komunistima koji, šest i pol desetljeća nakon sloma fašizma, pod krinkom nekakvog navodnog antifašista vode borbu protiv hrvatske neovisnosti i suverenosti ?

Danas, dvadesetak godina nakon okončanja blokovske podjele, postavlja se još jedna dvojba: - Postoji li u britanskim, američkim i ruskim arhivama još neobjavljenih dokumenata koja se mogu pridodati dodatnom rasvjetljavanju ovih zakulisnih igara i pokusa ?

Naravno da postoji, složit će se mnogi !

Međutim, moramo biti svjesni kako moćni gospodarsko-politički lobiji koji  iz sjene upravljaju današnjom  političkom pozornicom, u sprezi sa tajnim službama zemalja koje su imale ključne uloge u pripremi i realiziranju  „projekta Hitler“, iz razumljivih razloga ne dozvoljavaju izlazak tih dokaza na svijetlost dana.[34]

Blokovska faza imperijalističkog rata je završena. Međutim, danas smo u središtu imperijalističke faze vođene pod krinkom izbjegavanja „sukoba civilizacija“, u kojoj isti ovi krugovi primjenom metodom „oblikovanja okružja“ vode nekoliko ratova i djelatno „oblikuju“ nova moguća žarišta.

Ilija Zovko

[1] J.P.Morgan&Co http://en.wikipedia.org/wiki/J.P._Morgan_&_Co.

[2] Thomas W. Lamont http://en.wikipedia.org/wiki/Thomas_W._Lamont

[3] Bernard Baruch http://hr.wikipedia.org/wiki/Bernard_Baruch

[4] John Foster Dulles http://en.wikipedia.org/wiki/John_Foster_Dulles

[5] F. William Egdahl, «Stoljeće rata», Zagreb 2000., str.94.

[6] John Maynard Keynes http://hr.wikipedia.org/wiki/John_Maynard_Keynes

[7] Milnerova skupina http://www.inet.hr/~ecic/carrollq.html

[8] Lionel G. Curtis http://en.wikipedia.org/wiki/Lionel_George_Curtis

[9] Walther Ratenau http://en.wikipedia.org/wiki/Walther_Rathenau

[10] Dawesov plan http://en.wikipedia.org/wiki/Dawes_Plan

[11] Rudolf Havenstein http://en.wikipedia.org/wiki/Rudolf_E._A._Havenstein

[12] Karl Helfferich http://de.wikipedia.org/wiki/Karl_Helfferich

[13] Dr. Horace Greeley Hjalmar Schacht http://en.wikipedia.org/wiki/Hjalmar_Schacht

[14] Otto Pfleiderer, Wahrung und Wirtschaft in Deutschland 1876-1975., Deutche Bundesbank, Frankfurt, 1976., str.194.

[15]Rudolf Hilferding http://en.wikipedia.org/wiki/Rudolf_Hilferding

[16] Ivar Kreuger http://en.wikipedia.org/wiki/Ivar_Kreuger

[17] Lars-Jonas Aangstroem: Ivan Kreuger blev moerdad!, Den Svenska Marknaden, Stockholm, kolovoz 1987.

[18] Montagu Norman http://en.wikipedia.org/wiki/Montagu_Norman,_1st_Baron_Norman

[19] Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka http://hr.wikipedia.org/wiki/NSDAP

[20] Sir Archibald David Stirling http://en.wikipedia.org/wiki/David_Stirling

[21] F. William Egdahl, Stoljeće rata, Zagreb 2000.

[22] Philip Henry Kerr,http://en.wikipedia.org/wiki/Philip_Kerr,_11th_Marquess_of_Lothian

[23] Cecil Rhodes http://en.wikipedia.org/wiki/Cecil_Rhodes

[24] William Aitken (lord Beaverbrook), http://en.wikipedia.org/wiki/Max_Aitken,_1st_Baron_Beaverbrook

[25] Alfred Rosenberg, http://hr.wikipedia.org/wiki/Alfred_Rosenberg

[26] Geoffreyem Dawsonom, http://en.wikipedia.org/wiki/Geoffrey_Dawson

[27] Frank Cyril Tiarks, http://en.wikipedia.org/wiki/Frank_Cyril_Tiarks

[28] Sir Henri Deterding, http://en.wikipedia.org/wiki/Henri_Deterding

[29] Kurt Freiherr von Schröder, http://de.wikipedia.org/wiki/Kurt_Freiherr_von_Schr%C3%B6der

[30] F. William Egdahl, Stoljeće rata, Zagreb 2000.

[31] Truman Smith: Berlin Alert: The Memorius and Reports of Truman Smith, Hoover institution Press, Stanford California, 1984.)

[32] Prescott Sheldon Bush, http://en.wikipedia.org/wiki/Prescott_Bush

[33] Kako Bushov djed pomagao Hitlera, http://www.guardian.co.uk/world/2004/sep/25/usa.secondworldwar

[34] Među malo dostupnim izvorima koji tretiraju ovu problematiku Hitlerovog puta ka vlasti u Njemačkoj nalaze se:

-J.&S. Pool: Ljudi koji su Hitleru pripremili put: Tajni njemački i međunarodni izvori novca

koji su omogućili Hitleru dolazak na vlast, Scherz Verlag, Munchen, 1979.;

-Heinz Penzilin: Hjalmar Schacht, Verlag Ullstein Gmbh, Berlin, 1980.;

-Anton Chaitkin: Treason in America, New Benjamin Franklin House, New York, 1985.;

-Harold James: «The German Slump: Politics and Economics 1924-1936», Clarendon Press, Oxford, 1986.