Nova faza oblikovanja „Zapadno-balkanskog“ okružja

Lavina pokrenuta govorom hrvatskog predsjednika Ive Josipovića u Parlamentu BiH ni dalje se ne stišava.  Čim prašina počne padati na ovu „zapadnobalkansku“ sagu na sceni se, ni malo slučajno,  pojavljuju stari-novi  tumači predsjednikovih poruka.

Među prvima se, osjetivši se prozvanim, oglasio predsjednikov aktualni „britanski“ savjetnik Dejan Jović. Nakon njegovog londonskog oglašavanja, u jednom sarajevskom tjedniku javila se i aktualna predsjednica HNS-a Vesna Pusić, i to ni manje ni više nego porukom kako „saborsku deklaraciju o Domovinskom ratu treba marginalizirati“.

Usporedo sa Pusićkinim sarajevskim istupom, istim se povodom u Zagrebu oglasio  sarajevski kozmopolitski pisac-novinar na privremenom radu u Zagrebu Miljenko Jergović, kao i  čitav niz njegovih „neovisnih“ kolega, masno plaćenih  novcima  vlasnika anacionalnih medija koji nastoje u Republici Hrvatskoj stvoriti nekakvu svoju „istinu“.

Nakon zagrebačkog sarajlije Jergovića u istu se tu priču, ovaj puta sa  službenog puta u Sarajevu, u društvu Harisa Silajdžića, uključio i Stipe Mesić,  „aktualni“ hrvatski  predsjednik u mirovini  i poznati prijatelj  multietničke BiH.[1]

Da ova sapunica promoviranja ideje o trećoj Jugoslaviji nije niti malo benigna potrudio se ovih dana pokazati nam i srbijanski  ministar vanjskih poslova Vuk Jeremić.[2]

Ispodprosječno informirani  promatrač, zaokupljen svakodnevnim obvezama i borbom za golu egzistenciju, na temelju  ovako plasiranih izjava izrečenih u nizu ni kriv ni dužan biva izložen ne samo nekolicini krivih zaključaka nego golom i potpunom  ispiranju mozga.

Specijalni rat putem medija u funkciji otvaranja nove faze  „zapadnobalkanskog“ približavanja

Stvarne razloge pokretanja jedne ovakve operacije iz domene specijalnog ratovanja najbolje je, istina sasvim nenamjerno, javnosti otkrio sam Ivo Josipović. U razgovoru s novinarima, vođenom odmah nakon „povijesnog“ sarajevskog  govora, hrvatski je predsjednik, želeći vlastitom govoru dati dodatno značenje, kazao kako su ga zvali iz međunarodnih krugova i čestitali na izrečenom govoru.

Ovako formuliranom  izjavom Josipović je, naime, do srži razotkrio mjesto s koga je dobio zadaću za svoj sarajevski uradak, pokazujući istodobno nedostatak bilo kakve strategije te  svu bijedu i sluganstvo aktualne hrvatske politike.

Ciljevi jedne ovakve zadaće koju je otpočeo Josipović, a koliko vidimo nastavio Vuk Jeremić, višeslojni su i po Republiku Hrvatsku iznimno opasni.

Ti ciljevi u prvom su redu u službi  otvaranja naredne faze oblikovanja „zapadnobalkanskog“ okružja. Međutim, jednako tako ova operacija ima za cilj zamagljivanja nekih kako današnjih procesa i događaja  tako i onih  iz nedavne ratne prošlosti i raspada Jugoslavije.

Sudeći prema nekim izjavama intoniranim nakon Josipovićevog sarajevskog „iskoraka“, službeno Tihićevo  Sarajevo i Tadićev Beograd ponudili su  Republici Hrvatskoj  zajedničke sjednice Vlade, o čemu se Vlada Jadranke Kosor, niti bilo koja hrvatska institucija, nisu službeno oglasile.

U ovom vrtlogu  naručenih  izjava ne treba smetnuti s uma niti onu o skorom  pisanju zajedničke „zapadno-balkanske“ povijesti, ali ni sve otvorenije najavljivanje mogućnosti izrade  zajedničkih nastavnih planova i programa. Za divno čudo, u ovom vremenu recesije i gospodarske krize nitko još nije spomenuo ideju o „zapadno-balkanskoj“ monetarnoj uniji sa eurom kao jedinim platežnim  sredstvom. Naravno, ne bismo  uopće trebali biti začuđeni ako nam se narednih dana, pod plaštom teze o navodnom  približavanju EU,  plasira i ta mogućnost. Naravno, uz takvu mogućnost možemo očekivati i zastrašivanje grčkim primjerom, kao i obećanjima EU-a o solidarnosti.

Medijska blokada prema hrvatskom narodu u BiH rak rana hrvatskog društva

U današnjoj,  putem političko-medijskog carstva  nametnutoj  slici, najvećem  djelu  hrvatske javnosti  u potpunosti je zamagljena slika o nekim jako bitnim činjenicama čije bi pravilno prezentiranje bacilo  sasvim drugačije svjetlo na neke procese iznimno značajne za hrvatsku državu i naciju.

Godinama se hrvatska javnost sustavno dezinformirala o ratnoj i poratnoj situaciji u BiH. Upravo zbog te višegodišnje indoktrinacije vođene putem medija i određenih političkih krugova u Republici Hrvatskoj, dobar se dio naših  sunarodnjaka koji žive u susjednoj državi  doživljava kao nekakvi zločesti  dečki.

Rezultat je to Mesićevog haškog krivokletništva, kao i sustavnoj  izloženosti  medijskim „ispiranjima mozga“ koje više od desetljeća provode razni Pusići, Matvejevići, Čičci, Banci, Latini, Stankovići, Jergovići, Kuljiši, i mnogi drugi. Rezultat takve jedne hajke, rađene po nekim već viđenim matricama,  je podizanje zida između jednog te istog naroda.

Upravo su ovi krugovi na sva zvona „rastrubili“ priču o navodnoj hrvatskoj agresiji na BiH, logorima HVO-a za Bošnjake, napadima HVO-a na Sarajevo, rušenju starog mosta, i mnogim drugim „oruđima“ iz domene specijalnog  ratovanja,  koja  imaju za cilj ne samo krivotvorenje stvarne slike, nego i skrivanje uzroka i povoda bošnjačko-hrvatskog ratnog sukoba.

Teško je pobrojati kakve su sve poluistine, neistine, i otvorene laži  napisane i izrečene  u svezi zločina HVO-a u Ahmićima, koji je bošnjačka strana jako vješto pretvorila u politički mit. Jednako kao što je stvoren i politički mit o opkoljenom Sarajevu i  Srebrenici.

-Naravno, neprijeporno je da prema svakoj nevinoj žrtvi trebamo osjećati jednak pijetet.

-Neprijeporno je i to da svaki osumnjičenik ili počinitelj  bilo kojeg zločina mora pred zakonom imati jednak tretman.

-Neprijeporno je, isto tako,  da svako naseljeno mjesto koje se našlo u okruženju brojčano nadmoćnijih snaga neprijatelja moramo gledati na sličan način.

Međutim, upravo različitost političkih interesa istovremeno je  temeljnim uzrokom i  različitih gledišta na sva tri ova  problema, odnosno LICITIRANJEM ŽRTVAMA.

Niti hrvatski politički prvaci, a niti ovdašnji medijski „moguli“, nisu se potrudili, čast izuzetcima, ovdašnjoj javnosti pojasniti temeljne značajke bošnjačko-hrvatskog ratnog sukoba.

Politički gledano, taj sukob je vođen zbog različitih političkih gledišta na unutarnje uređenja zemlje, koje niti danas nije riješeno.  Vojnički gledano, taj je sukob vođen  zbog nadzora nad teritorijem.

Dvije  su zasebne zemljišne  prostorije obilježile taj ratni sukob. To je prostor središnje Bosne i dolina Neretve.

Kad se baci pogled na  zemljovid BiH svakom će geopolitičaru i geostrategu odmah postati jasni uzroci ovog sukoba. Spomenuti sukob vođen je zbog nadzora nad geometrijskim središtem države i nadzorom nad neretvanskim pravcem, koji je prirodni izlaz te države na Jadransko more.

To je ujedno i čitava mudrost vezana za stvarne uzroke bošnjačko-hrvatskog sukoba. U njihovu činjeničnu bit jednostavno ćemo ući ako pregledamo tadašnje stenograme tzv. Ratnog predsjedništva BiH, na čelu sa Alijom Izetbegovićem.[3]

Ukoliko te dokumente pažljivije pregledamo onda ćemo vidjeti da Sarajevo nije bilo potpuno blokirani grad, ali i činjenicu kako su Izetbegović, Silajdžić, Kljujić, Delić i Halilović prioritet davali grupiranju vlastitih snaga u  Središnjoj Bosni i sjevernoj Hercegovini, pri tome  znatno vojnički oslabili Goražde, Srebrenicu i Žepu koji su, nekim slučajem, upravo u to vrijeme, na preporuku lorda Dawida Owena, postali zone pod posebnom zaštitom UN-a.[4]

Dio postrojbi povučenih iz novoproglašenih UN-zona bošnjačko vojno-političko vodstvo upućuje u Središnju Bosnu, dočim dio postrojbi iz Sarajeva upućuju na područje sjevernog djela Hercegovine.

Tužiteljstvo manipulira sa trusinskim žrtvama

Svi oni koji poznaju temeljne zemljopisne informacije o  BiH  znaju da jedini komunikacijski pravci koji  vode prema  središnjoj Bosni idu  dolinama  rijeka  Neretve i Vrbasa.  I upravo na ta dva jedina prilazna pravca središnjoj Bosni došlo je do istovremenog sukoba kada i u Lašvanskoj dolini, što HVO-u i  tadašnjem političkom vodstvu hrvatskog naroda u BiH nikako nije išlo u prilog.

Zločini počinjeni nad hrvatskim narodom u Bugojnu dogodili su se na vrbaskom komunikacijskom pravcu, i ti su zločini  tek ovih dana predmetom sudske istrage. Zločini u Trusini, Konjicu, Grabovici, Doljanima, Uzdolu, Jablanici, i Bijelom Polju, masovni su zločini Armije BiH počinjeni na neretvanskom  pravcu koji od Mostara vodi prema Središnjoj Bosni.

Ovako posložene  činjenice same po sebi jasno razlučuju motive jedne i druge strane. Međutim, ako se te činjenice ignoriraju, a sustavno ponavlja politikantska teza o navodnoj hrvatskoj agresiji na BiH i podjeli te države, onda je to nešto drugo. Nešto što je u debelom raskoraku sa činjenicama i elementarnom logikom.  Nešto što ne može proći u bilo kakvom vaganju sa činjenicama i dostupnim dokumentima.

Zločini u Ahmićima i Trusini, poznato je,  dogodili su se istovremeno 16. travnja 1993. godine.  Zločinom u Ahmićima bavila su se i bave različite međunarodne, domaće i institucije u BiH. Ahmićkim se žrtvama otišao  pokloniti  i aktualni hrvatski predsjednik

Međutim, optužnica za zločin u Trusini, u kome je zvjerski ubijeno 19 civila hrvatske nacionalnosti i 3 zarobljena pripadnika HVO-a, podignuta je tek 27. travnja ove godine.

Podignuta je protiv Nihada Bojadžića rođenog 20.06.1962. godine u Novom Pazaru, državljanina BiH i Republike Srbije. „Optuženi se tereti da je  16.travnja  1993. godine, zapovjedio njemu podređenim pripadnicima Specijalnog odreda za posebne namjene pri Štabu Vrhovne komande Armije BiH  „Zulfikar„ da napadnu  selo Trusina, naredivši da u selu Trusina nitko ne smije ostati živ, da bi potom sa jednog uzvišenja iznad sela Trusina istog dana sredstvom veze rukovodio napadom izdajući zapovjedi sebi podređenim vojnicima koji su napadali selo iz više pravaca, ne vodeći računa o razlikovanju civilnih i vojnih ciljeva.“ Uz kazano u  optužnici se, također, navodi, „da su po okončanju napada u okviru navedene zapovjedi koju je izdao Nihad Bojadžić, pripadnici odreda „Zulfikar„ sudjelovali u strijeljanju zarobljenih civilnih osoba iz sela Trusina i postrojenih bojovnika HVO-a koji su se prethodno predali.“

Pitanje koje svakako zaslužuje temeljitu istragu i odgovor je ukupna opravdanost vojničkog napada na mješovito hrvatsko-bošnjačko naseljeno mjesto u kome nije bilo vojničkih ciljeva.

Uz kazano, u ovom slučaju  svakako treba razmotriti i pitanje zapovjedne odgovornosti. Pošto se u ovom slučaju radi o postrojbi podređenoj Glavnom štabu Armije BiH, bilo bi logično  otvoriti  i pitanje zapovjedne odgovornosti najviših vojnih i političkih dužnosnika bošnjačkog naroda.

Međutim, naši izvori kazuju da je tužiteljstvo u ovom slučaju odbacilo čitav niz dokaza za progone i ubojstva civila hrvatske nacionalnosti u Jablanici, te mučenje i razne vrste  iživljavanja nad  ratnim zarobljenicima  i civilnim  osobama u koncentracijskom logoru Armije BiH „Muzej revolucije“ u Jablanici. Uz kazano, tužiteljstvo je iz ove optužnice odbacilo i dokaze za masovne  pokolje Hrvata u Grabovici, Doljanima, Uzdolu, Hudutskom i Bokševici i drugim mjestima u gornjem toku rijeke Neretve.

Ovako sročenom optužnicom protiv Nihada Bojadžića teško će se postići pravna zadovoljština. Pod pritiskom javnosti podignuta je politička optužnica zbog zločina u Trusini. Međutim, iz optužnice su izostavljeni mnogi zločini koje je ova postrojba, pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage-Zuke i Nihada Bojadžića (kodno ime Blek 2), počinila na područjima sjeverno od Mostara.

Posebno smeta činjenica da se u optužnici uopće ne spominju zločini počinjeni u   koncentracijskom logoru Armije BiH „Muzej revolucije“ u Jablanici, u kome je bilo zatočeno više od 300 žena, djece i ratnih zatočenika uredno registriranih od strane Međunarodnog odbora Crvenog križa.

Zločin nad civilima i trojicom ratnih zarobljenika u mješovito bošnjačkom selu Trusini na ovaj je način, voljom Tužiteljstva BiH, iz otvorenog oblika razbojništva  preimenovan u ratni sukob. Istovremeno, zločini nad civilima u  „Muzeju revolucije“ u Jablanici i drugim mjestima u sjevernoj Hercegovini  ispušteni su iz optužnice, čime je i dalje nastavljena  praksa krivotvorenja novije povijesti.

-Hoće li Latin, Stanković, Jergović, Čičak, Banac, Prodanović i ostali borci za istinu istražiti i ovaj slučaj, te saznanja o tome podastrijeti hrvatskoj i međunarodnoj javnosti ?

- Hoće li se Mesić, Pusićka i Ivo Josipović založiti za utvrđivanje istine i u ovom slučaju?

- Hoće li Haški sud reagirati, pa makar i sa 16 godina zakašnjenja ?

Naravno, teško je to očekivati. Iz jednostavnog razloga što se to ne uklapa u njihove osnovne teze o agresiji Republike Hrvatske na BiH, navodnoj podjeli te zemlje, što su iznimno pogodna oruđa  za dugotrajno stigmatiziranje hrvatskog naroda i države od onih središta međunarodne moći protiv čije je volje ta država stvorena.

Ilija Zovko