Hrvatstvo i jugoslavenstvo - zakulisne borbe u neovisnoj Hrvatskoj
Boljim poznavateljima hrvatskih političkih prilika od prije dva desetljeća, i unatoč solidnom vremenskom odmaku, ni danas nije iz sjećanja izbrisana spoznaja kako je u polaznoj programskoj platformi HDZ-a bila i odrednica o „transformaciji Jugoslavije“, odnosno o njenom preslagivanju u Savez suverenih država.
Naravno, složit ću se s onima koji će jednu ovakvu činjenicu okarakterizirati kao tadašnju političku realnost, te ću njihove tvrdnje, čak, i dopuniti promišljanjem kako bi u slučaju početnog zalaganja za hrvatsku neovisnost utemeljitelju HDZ-a dr. Franjo Tuđman zasigurno bilo onemogućen sudjelovanje na prvim višestranačkim izborima.
Međutim, nikako neću bježati niti od tvrdnje da je upravo jedna ovakva programska odrednica u ondašnji HDZ dovela i ljude poput: Josipa Manolića, Stjepana Mesića, Josipa Boljkovca, Slavka Degoriciju, Franju Gregurića, Luku Bebića i mnoge druge čiji su dotadašnji životopisi i politička uvjerenja bili obilježeni politikom negiranja prava hrvatskog naroda na vlastitu državu.
Složit ću se i sa tvrdnjama onih koji smatraju da su ovakvi potezi bili na tragu politike pomirbe hrvatskih partizana i ustaša. Te ću tvrdnje dodatno i dopuniti vlastitim promišljanjem, da bi u slučaju drugačijih polaznih osnovica postojala iznimna opasnost da sljedbenici Josipa Broza, i njegove teze „Prije će Sava proteći uzvodno nego će doći do obnove Hrvatske“, krenu u borbu za očuvanje Jugoslavije, što bi u konačnici dovelo do novog bratoubilačkog rata među Hrvatima, i još jednog propalog pokušaja obnove hrvatske neovisnosti.
Obnova ideje o jugoslavenskoj konfederaciji i pokušaj Mesićevog puča
Prvo odašiljanje probnih balona o potrebi stvaranja zapadno-balkanske konfederacije, odnosno treće Jugoslavije, bez Slovenije ali s Albanijom, u javnost je, početkom 1994., „lansirao“ do tada malo poznati Budo Vukobrat. Potvrda ozbiljnosti nakana kreatora jedne ovakve ideje uskoro se mogla pronaći u velikom broju tadašnjih britanskih medija, tiskovina i publikacija.
Nedugo nakon javnog obznanjivanja spomenute ideje u Republici Hrvatskoj uslijedio je i pokušaj državnog udara. Na čelu urotnika, kao što znamo, bio je tadašnji predsjednik Sabora Stjepan Mesić. I unatoč činjenici da je HDZ u to doba u svojim rukama imao sve poluge izvršne i zakonodavne[1] vlasti, do zadnjeg je trenutka bilo nejasno hoće li pokušaj Mesićevog puča uspjeti ili neće. Kao što je poznato, tadašnje, nakane Stjepana Mesića nisu uspjele. Zajedno sa nekolicinom istomišljenika Mesić je uskoro izbačen iz HDZ-a.
Govoreći o razlozima vlastitih postupaka Mesić i njegovi politički istomišljenici u javnost su, u to vrijeme, „pustili“ tezu kako su Tuđmanove navodne pogrješke prema BiH bile temeljnim razlogom njegovog razilaska s politikom HDZ-a. Međutim, niti tada, a jednako ni danas, javnosti nije pojasnio zbog čega se s Tuđmanom nije razišao u jeku hrvatsko-bošnjačkog sukoba, nego je to učinio tek nakon ulaska amerikanaca na političku scenu jugo-istočne Europe.
Također, nikada nije otvoreno pojasnio zbog čega je čekao prestanak hrvatsko-bošnjačkih sukoba i potpisivanje Washingtonskog sporazuma. Ukoliko se nije slagao s političko-obavještajnim zavrzlamama lorda Dawida Owena, vođenim tijekom 1992. i 1993., i politikom izravno uperenom protiv Republike Hrvatske i BiH, zbog kojih razloga nije odmah na takvu politiku reagirao!?
Zbog kojih je razloga Stjepan Mesić pričekao povlačenje lorda Owena iz krvave „balkanske“ misije, kao i njegovo političko umirovljenje, da bi tek nakon toga progovorio o neslaganju s Tuđmanovom politikom prema BiH, dvojba je na koju ni danas nije odgovoreno.
Sumirajući to razdoblje i određene procese u njemu, nameće se i zaključak o međusobnoj povezanosti tadašnjih Mesićevih poteza i probnih balona o zapadno-balkanskoj konfederaciji puštenih najprije od Bude Vukobrata, a nedugo zatim i Georga Sorosa i čitavog niza, kako anglo-saksonskih tako i frankofonskih, političara, diplomata i javnih djelatnika.
U čemu se ogleda međusobna povezanost nekih događaja iz tog razdoblja koje rijetki pokušavaju promatrati kao dio jednog te istog procesa ?
Tu u prvom redu podrazumijevam inicijativu o smjeni tadašnjeg ministra obrane (bez obzira kako se on zvao i gdje bio rođen), koja je javnosti „lansirana“ neposredno pred početak završnih ratnih operacija, i njenu povezanost sa određenim aktivnostima britanskih komandosa iz sastava kontigenta mirovnih snaga u BiH.
Domaćoj javnosti je potpuno nepoznato kako su britanski SAS-ovci, u to vrijeme stacionirani na prostoru između Tomislavgrada i Vran-planine, na različite načine pokušavali izbiti na Dinaru, te tako onemogućiti svaki eventualni prodor HV-a, prema Kninu, iz pravca Livanjskog polja.
O ovako poredanim činjenicama razmišljam petnaestak godina i nikako ne uspijevam, bez obzira koliko se trudio, izvući bilo kakav zaključak osim onoga koji se sam nameće.
Tijekom svakog raščlanjivanja ovih činjenica redovito mi se nameće zaključak kako je, i u ovom slučaju, riječ o pojedinačnim segmentima jednog perfidnog plana koji je imao za cilj političku i vojničku zaštitu „Martićeve“ paradržave u Republici Hrvatskoj.
Tuđmanova teza o jednoj četvrtini Hrvata koji ne žele neovisnu Hrvatsku pokazala se kao potpuno točna
Tijekom jednog od obraćanja javnosti prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman procijenio je kako „nekih dvadeset i pet posto ukupnoga pučanstva Republike Hrvatske nije željelo stvaranje Republike Hrvatske“. Na jednu ovakvu javno iznesenu procjenu uslijedili su iznimno snažni i dobro koordinirani istupi iz nekolicine središta političke moći, ali i od strane različitih politikanata lijeve političke opcije.
U tim trenucima Tuđmanovi su neistomišljenici u javnosti izašli s ocjenama koje su se kretale od toga „kako prvi predsjednik ovakvim izjavama pogoduje podjelama hrvatskog nacionalnog bića“, pa do onih radikalnijih koji su naglašavali „kako, uopće ne zna što govori“. Pod utjecajem takvih „ocjena“ ova je procjena prvog hrvatskog predsjednika bila skoro ismijana.
Međutim, događanja koja su kasnije uslijedila, naročito u desetljeću nakon Tuđmanove smrti, i te kako su dobro ukazala na točnost spomenute Tuđmanove prosudbe. Poglavito su to, matematičkom preciznošću, pokazali rezultati svih predsjedničkih izbora održanih nakon Tuđmanove smrti.
Na predsjedničkim izborima održanim 2000.[2] pobijedio je haški krivokletnik Stjepan Mesić, kome je potporu, u prvom krugu, iskazalo 1.100.671 hrvatskih državljana s pravom glasa. U drugom krugu Mesić je zahvaljujući potpori dobivenoj od 1 433 372 birača ostvario uvjerljivu prednost nad svojim tadašnjim protukandidatom Draženom Budišom.
I svoj drugi mandat Mesić je, također, dobio zahvaljujući biračkoj potpori približno istog broja glasača, odnosno jedne četvrtine ukupnog pučanstva.[3] U prvom krugu predsjedničkih izbora, održanih 2005., Mesić je dobio potporu 1.089.398 birača.
Za potporu Mesiću u drugom krugu očitovalo se 1.454.451 birača, što mu je bilo dovoljno za uvjerljivu izbornu pobjedu nad sadašnjom predsjednicom Vlade Jadrankom Kosor, i još jedan mandat na Pantovčaku.
Posljednji predsjednički izbori[4] u pokazali su kako se hrvatskim državotvorcima jedna te ista „finta“ može prodati i po treći put.
Naime, aktualni predsjednik Ivo Josipović u prvom je krugu prošlih predsjedničkih izbora dobio potporu 640.005 glasača, dočim je u drugom krugu ta potpora narasla na 1.339.385 birača.
Usporedni pokazatelji broja stanovništva i broja registriranih birača sa potporom iskazanom Mesiću i Josipoviću na trojim predsjedničkim izborima pokazuju da su u sva tri slučaja pobjednicima pripali mandati dobiveni u drugom krugu, i to na temelju biračke potpore približno jedne četvrtine hrvatskih državljana s pravom glasa.
Kad se ta neprijeporna činjenica usporedi sa Tuđmanovom izjavom o „nekih dvadeset i pet posto ukupnoga pučanstva Republike Hrvatske koji nisu željeli stvaranje Republike Hrvatske“ onda, bez ikakvih intelektualnih naprezanja, dolazimo do zaključka koliko je dr. Franjo Tuđman, i u ovom slučaju, bio u pravu.
Kad se raščlane Mesićeve aktivnosti s početka njegovog prvog mandata, i usporede sa Josipovićevim, opet dolazimo do sličnog zaključka.
Po dolasku na Pantovčak, Mesić je britanskim novinarima protuzakonito otvorio predsjednički arhiv, čime je u opticaj pustio mnoge državne tajne. Njegov nasljednik Ivo Josipović, na početku svog mandata, se založio za protuzakonito objavljivanje Registra hrvatskih branitelja, što ukazuje na sličnost političkih nakana.
Oba slučaja, također, pokazuju odnos spomenutog dvojca prema onima koji su najzaslužniji za stvaranje i obranu Republike Hrvatske, ali i prema državi koju predstavljaju.
Poticanjem projekta tzv. „detuđmanizacije“ Mesić je, s ciljem opravdavanja svoje haške krivokletničke misije, pokrenuo čitavu lavinu događanja na unutarnjem i međunarodnom planu. Svojim sarajevskim „izvinjenjima“, kao i njihovim kasnijim pojašnjenima, njegov je nasljednik pokazao kako slijedi iste one političke gabarite, koje je u javnosti inaugurirao njegov prethodnik na Pantovčaku.
Na Zagrebačkom samitu, održanom na početku Mesićevog mandata, Josipovićev je prethodnik na hrvatsku političku scenu, po nalogu britansko-francuskih krugova, uveo pojmove „regiona“, a državu na čije je čelo izabran odveo u okrilje zapadno-balkanske političke sfere.
Susretima sa srbijanskim predsjednikom Tadićem, najavama povlačenja tužbe protiv Srbije, povlačenjem „politikantskih“ poteza koji teže raspodjeli hrvatsko-srpske odgovornosti za raspad Jugoslavije i ratni sukob, pa čak i najavama pisanja zajedničke srpsko-hrvatske povijesti, aktualni je hrvatski predsjednik započeo mandat u duhu svog predsjednika.
Čitavim spektrom primijenjenih poteza, nedvojbeno je, slabi se hrvatska državnost i neovisnost, a na hrvatsku se političku scenu, inauguriraju politički pojmovi i procesi koji idu u prilog slabljenu i odumiranju hrvatske, ali i ponovnom jačanju jugoslavenske državotvorne jezgre.
Upravo zbog rečenog, nositelji političke moći u današnjoj Republici Hrvatskoj ne žele objaviti dobar dio dokumentacije o partizanskim zločinima, ne žele javno objaviti niti upravljačku strukturu Golog otoka, ne žele objaviti niti imena korisnika povlaštenih partizanskih mirovina, kao i mirovina koje primaju nekadašnji pripadnici UDBE, KOS-a, JNA ili uposlenici CK SKJ.
U slučaju objavljivanja ovih podataka, naime, i „vrapcima na grani“ bi postati potpuno jasno da današnja Republika Hrvatska više sredstava izdvaja za one koji su na sve načine pokušavali omesti njeno stvaranje, nego na one koji su je uspjeli stvoriti i obraniti u nametnutom ratu i velikosrpskoj agresiji.
Pitanje ustava je pitanje opstojnosti hrvatske države
Rijetke su političke elite koje se pitanjem ustava, kao temeljnog državno-pravnog akta, igraju na način kako to čine političke elite u današnjoj Republici Hrvatskoj. Čitava jedna politička nomenklatura, podgrijavana zahtjevima određenih međunarodnih krugova, već desetljeće i pol, na javnu scenu redovito postavlja pitanje promjene ustava.
Za pokušaje stavljanja ovog pitanja na dnevni red koriste se različita pojašnjenja i „razlozi“. Međutim, rijetki su oni političari koji o ovom pitanju žele progovoriti otvoreno, i bez „dlake na jeziku“.
Iskren sugovornik na ovu temu, pogotovo se ne može pronaći na tzv. hrvatskoj „ljevici“.
Većina političara iz lijevog ideološkog kruga, kao i pripadajućih mu intelektualnih krugova, stasalih pod ideološkim plaštom „nesvrstane“ Jugoslavije, pokušavaju hrvatskoj javnosti prodati jeftinu „fintu“ kako su pitanja približavanja Hrvatske zapadno-europskim integracijama i pitanje glasovanja tzv. dijaspore temeljni razlozi zahtjevima za promjenom ustava.
Pri tome se „slomiše“ pojašnjavajući kako će zahvaljujući najavljivanim zahvatima na temeljnom državno-pravnom aktu u državi početi teći „med i mlijeko“.
Međutim, niti će doći do blagostanja, niti su stvarni ciljevi promjene ustava oni na koje javno ukazuju!
Temeljni ciljevi svih, kako domaćih tako i međunarodnih, zagovornika izmjena hrvatskog ustava je, zapravo“ pokušaj obračuna s temeljnom političkom ostavštinom prvog hrvatskog predsjednika, odnosno sa neovisnom Republikom Hrvatskom, kao personifikacijom njegove političke ostavštine.
Na tome putu nekoliko je odrednica ustava koje otežavaju te nakane. U prvom redu to je članak 141. Ustava kojim su propisani uvjeti pokretanja postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama, ali i izričita “zabrana pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku”.[5]
Uz kazano, tu su, također, i ustavne odrednice o potpunoj jednakosti svih hrvatskih državljana, kao odrednica o obvezatnom osiguravanju konzumacije biračkog prava za sve hrvatske državljane koji se na dan održavanja izbora nalaze u inozemstvu.
Podosta velik je broj onih koji smatraju kako upravo ove ustavne odrednice onemogućavaju potpuni obračun sa političkom ostavštinom prvog hrvatskog predsjednika.
Članak 141., naime, izričito zabranjuje ulazak Hrvatske u bilo kakve balkanske integracije, a biračko pravo hrvatskih državljana koji žive izvan granica Republike Hrvatske onemogućava formiranje dvotrećinske većine u Saboru, potrebne za korijenite ustavne promjene i dalje odumiranje nacionalne države.
Upravo zbog spomenutih razloga u hrvatskoj se javnosti, na sve načine, pokušavala i pokušava stvoriti antihercegovačka histerija, koja u sebi sadrži elemente rasizma.
Članak 141. hrvatskog ustava temeljnim je razlogom što se o antihercegovačkoj histerije nije oglasio, niti oglašava, nijedan zagovornik zaštite građanskih prava i sloboda, kao ni prava pojedinca.
Naravno, ne samo da se ne oglašavaju, nego svojim djelovanjem i izjavama dodatno podgrijavaju tu antihercegovačku histeriju.
Naravno, usporedo s primjenom ove metode iz domene psihološkog ratovanja, krenula je i inauguracija poboljšanja prijateljskih odnosa s Bosnom i Hercegovinom, uz istovremeni odmak od političkih interesa hrvatskog naroda u BiH.
Takva politika koja ispred političkih interesa vlastitog naroda, stavlja susjednu državu, bez obzira kako se ona zvala, ne samo da krši ustav vlastite države nego pokazuje nedostatak bilo kakve strategije. Uz kazano izabrani politički predstavnici pokazuju kako ni iz povijesti nisu ništa naučili.
Hrvatski narod u BiH nadživio je, naime, otomansko i austro-ugarsko carstvo, Karađorđevića i Brozovu Jugoslaviju, a nema sumnje da će nadživjeti i „Jugoslaviju u malom“, kako mnogi zovu današnju BiH.
Dopisno glasovanje sukladno ustavu i međunarodnim izbornim iskustvima
Većina europskih naroda koji imaju brojna iseljeništva godinama su tražile najbolje moduse uključivanja dijela svojih državljana, koji žive izvan državnih granica, u izborne procese u matičnim državama.
Najdalje je u tom pogledu otišla Italija, punopravna članica Europske unije, koja je za svoje državljane, koji žive u inozemstvu, uvela sustav dopisnog glasovanja.
Ovakav bi sustav u potpunosti odgovarao i Republici Hrvatskoj, kao i ogromnoj većini njenih državljana koji živi izvan granica Domovine. Na ovakav bi način ogromna većina hrvatskih državljana, razasutih od Aljaske i Čilea, preko BiH i Srbije, sve do Australije i Novog Zelanda, napokon, dobila mogućnost konzumiranja svog ustavom zajamčenog prava, što do sada nije bio slučaj. Glasovanje većine hrvatskih državljana u diplomatskim predstavništvima u nekim zemljama do sad je, zbog prevelikih razdaljina između mjesta prebivališta i hrvatskih diplomatsko-konzularnih predstavništava, bilo neizvodivo.
Glasovanje najvećeg djela hrvatskih državljana sa mjestom prebivališta na području BiH u većini je slučajeva, zbog malog broja biračkih mjesta, bilo onemogućeno.
Ovakvom praksom organiziranja izbornog procesa hrvatske su vlasti pokazale ne samo nebrigu, nego i zavidan stupanj opstrukcije vlastitih državljana u konzumiranju ustavom zajamčenih prava.
Uvođenjem sustava dopisnog glasovanja u budućnosti bi se, svakako, izbjegle mnoge manjkavosti koje godinama prate izborne procese u 11. izbornoj jedinici.
U prvom redu, država bi sve svoje državljane stavila u ravnopravan položaj, čime bi i hrvatskim državljanima koji žive izvan granica današnje Republike Hrvatske, napokon, bilo omogućeno potpuno konzumiranje ustavom i međunarodnim normama zajamčenih prava, sudjelovanja u izbornom procesu.
U slučaju uvođenja sustava dopisnog glasovanja gužve pred biračkim mjestima u 11. izbornoj jedinici bile bi neugodna uspomena na prošlosti, a isti je slučaj i sa pokušajima manipuliranja izbornim rezultatima na biračkim mjestima, što do sada nije bio rijedak slučaj.
Međutim, sudeći prema izjavama dobrog djela hrvatskih političkih elita regularnost i ustavnost samog izbornog procesa većini nije cilj. Njihove temeljne nakane su, jedino i isključivo, političke prirode.
Upravo u tom kontekstu treba promatrati i višegodišnje pokušaje anacionalnih vodstava nekih stranaka, određenih interesnih skupina i pojedinaca čiji je politički cilj postala borba protiv dijela hrvatskog naroda koji živi izvan granica današnje Republike Hrvatske.
S ciljem pridobivanja javnosti za vlastite protuustavne „rabote“ ova interesno-politička skupina više od jednog desetljeća pokušava kontaminirati politički prostor čitavim nizom suludih teza iz domene psihološkog ratovanja; počevši od već spomenute anti-hercegovačke histerije, pa sve do sulude teze o međusobnom vezivanju plaćanja poreza i ostvarivanja biračkog prava, kao da živimo u feudalnom dobu.
Vladajući HDZ opterećen hipotekom Ive Sanadera
Naravno, nisu rijetki oni kojima je potpuno razumljivo kako se i u ovom slučaju radi o nastavku jugoslavenske prakse borbe protiv klasnih i ideoloških neprijatelja. Međutim, svatko onaj tko u javnost izađe s jednom ovakvom tezom, a pri tome dodatno ne obrazloži stvarne ciljeve njenih kreatora, izlaže se opasnost okretanja javnosti protiv sebe.
Kao što je većini poznato, HDZ je predlagač uvođenje sustava dopisnog glasovanja, dočim su oporbene stranke zagovornici potpunog ukidanja, ili reduciranja, prava glasovanja dijelu hrvatskih državljana.
Većini promatrača današnje hrvatske političke scene potpuno je razumljivo da oporbene stranke u doglednoj budućnosti žele osigurati dvotrećinsku većinu u Saboru, čime bi stekli sve preduvjete za završni udarac ostacima tuđmanizma. Uz potpuni nadzor nad izvršnom vlasti cilj im je brisanja članak 141 iz hrvatskog ustava, čime bi proces odumiranja hrvatske neovisnosti došao u završnu fazu.
Jedan od značajnijih koraka na putu ka zacrtanom cilju današnje oporbene stranke, predvođene SDP-om i HNS-om, vide u potpunom ukidanju liste za 11. izbornu jedinicu. Dosadašnja izborna iskustva pokazala su, naime, kako im taj dio hrvatskih državljana nije niti malo sklon. Svi dosadašnji saborski mandati ostvareni na listi za 11. izbornu jedinicu pripadali su HDZ-u.
Potpuno isto raspoloženje birača bilo je i na svim dosadašnjim predsjedničkim izborima. Izuzetak čine posljednji predsjednički izbori kada je Milan Bandić u oba kruga ostvario nadmoćnu prednost, što je samo po sebi pokazatelj da ovaj dio hrvatskih državljana nije isključivo HDZ-ova filijala, kako su neki krugovi znali tvrditi.
Mnogima će, možda, čitajući ovo zastati i pitati se kako to da se ne nađe nitko tko će o ovome otvoreno progovoriti.
Hrvatska politička scena danas u potpunosti izgleda kao preslika nekadašnjeg Socijalističkog. U nekadašnjem Socijalističkom savezu Jugoslavije svi su se zaklinjali u „samoupravljanje“ i bratstvo i jedinstvo, dočim se političke elite u današnjoj Hrvatskoj klanjaju isključivo diktatima dobivenim iz europskih središta političke i ekonomske moći.
Ne čudi u tome svemu ni „mlaka“ politika vladajućeg HDZ-a, koji nije niti sjena one suverenističke stranke koja je, zajedno sa svojim utemeljiteljem i hrvatskim braniteljima, odigrala presudnu ulogu u obnovi i obrani hrvatske neovisnosti.
Danas, deset godina nakon Tuđmanove smrti HDZ je stranka uvučena u mnoge afere, opterećena razdobljem Ive Sanadera i njegovim megalomanskim ciljevima uzdizanja vlastitog ega iznad hrvatskih nacionalnih interesa.
Procesi realiziranja „europskih“ zadaća na području rasprodaje strateških resursa, denunciranje hrvatskih nacionalnih ikona haškom sudu, otvaranje prostora za povrat vođa srpske pobune u upravljačke sfere hrvatske države, te posebice „zabijanje noža u ranjena leđa“ hrvatskog naroda u BiH, bivšeg su hrvatskog premijera, u određenim trenucima njegove premijerske moći, bili pretvorili u zvijezdu svih ljevičarskih glasila u Republici Hrvatskoj i šire.
Slični su mehanizmi pokrenuti kada je u pitanju i današnja premijerka. Učinci tih mehanizama u potpunosti su slični onim „hvalospjevima“ koje su prvih godina bili „vjetar u leđa“ Ivi Sanaderu i njegovom egu.
Međutim, znamo i kakav je bio nastavak te priče.
Ivo Sanader je u svojoj eri autoritativnog vladanja HDZ-om i Republikom Hrvatskom iz svoga vidokruga rastjerao ogromnu većinu onih koji se nisu slagali s lijevim političkim zaokretom stranke koja je obnovila Hrvatsku. Na istom testu nalazi se i aktualna premijerka i predsjednica vladajuće stranke.
Ukoliko popusti pritiscima i pristane na bilo što izuzev na uvođenja sustava dopisnog glasovanja u 11. izbornoj jedinici, aktualna hrvatska premijerka u povijesti će ostati zapisana kao premijerka koja je omogućila projugoslavenskoj opciji u hrvatskoj politici da izmjenama ustava stvori sve pretpostavke za zadavanje završnog udarca političkoj ostavštini utemeljitelja stranke i države na čijem se čelu nalazi.
Ukoliko iz ove političke bitke izađe neporažena, kupit će dragocjeno vrijeme za nastavak političke bitke, i uključivanje novih aktera, što može biti presudan korak za opstanak Republike Hrvatske na svjetskim političkim zemljovidima.
Ilija Zovko