Neprijeporna je činjenica da su domaći i inozemni sudski postupci protiv hrvatskih generala organizirani  na temelju  obavještajnih konstrukcija i klimavih dokaza koje su za potrebe progona hrvatskih domoljuba, u najvećoj mjeri, prikupile srbijanske obavještajne službe.

Haški je sud, tako, za potrebe prikupljanja dokaza, svojevremeno, angažirao nekadašnjeg sekretara Vlade fantomske RSK Savu Štrbca, i njegovu udrugu Veritas, dok se protiv  njegovih nadređenih Milana Babića i Mile Martića, istovremeno, vodili kazneni postupci pred tim istim sudom. Na ovakvu aktivnost Haaga i Beograda, službeni Zagreb nije reagirao, pa je operacija krenula dalje.

Riječki proces generalu Mirku Norcu, onaj splitski u slučaju „Lora“, kao i mnogi drugi sudski  procesi  protiv hrvatskih branitelja, provedeni su, također, po sličnom scenariju. Navodne dokaze  prikupljale su srbijanske obavještajne službe, bilo izravno, ili uz pomoć određenih udruga i pojedinaca, da bi, u konačnici, preko određenih međunarodnih organizacija ili institucija, bili „spušteni na obvezno postupanje“ hrvatskoj zakonodavnoj, izvršnoj i sudbenoj vlasti.

Za potrebe takvih sudskih progona pripadnika pobjedničke hrvatske vojske, koja je neokaljana obranila i oslobodila državu, napravljene su i izmjene zakonskih odredbi, utemeljeni specijalizirani sudovi i ostvaren stalni, izravni ili neizravni, dotoci novih „dokaza“.

Lociran je, uhićen i transferiran general Gotovina, traženi su „topnički“ dnevnici, slušali smo „lamatanja“ vojnih „analfabeta“ o prekomjernoj uporabi topništva, svjedočili oduzimanju vojnih odličja hrvatskim generalima i nagradama pravomoćno osuđenom Vojislavu Stanimiroviću. Na koncu dođe i do otvorenog „bratskog“ zagrljaja dvojice predsjednika, koji bi trebao biti simbolični početak puta u četvrtu Jugoslaviju.

Naravno, političke vrhuške inkorporirane u vodstva svih hrvatskih parlamentarnih stranaka nisu ni pomišljale da bi se te izmjene kaznenog zakonodavstva, kao  i progon branitelja, jednoga dana mogao početi i na njih primjenjivati. Međutim, istražni i kazneni postupci kojima svjedočimo posljednjih mjeseci kazuju da je stvar došla do apsurda. Oni koji su kreirali i poticali stvaranje tih zakona, sada su, naime, izravno na njihovom udaru.

Po starom isprobanom  scenariju, početkom prosinca, kroz izjavu britanke Nicol Duckworth, oglasio se poznati  Amnesty International, tražeći pokretanje istraga protiv nekolicine istaknutih političkih i vojnih dužnosnika. Promptno je uslijedilo uhićenje Tomislava Merčepa, i onda – tajac.

Medijska i politička šutnja kao da je ušla u sve pore hrvatskog društva. Za to vrijeme „uveseljavani“ smo različitim prigodničarskim sadržajima - od Sanaderove kolekcije umjetnina i satova, preko cijene klozetske daske u javnom toaletu, negdje na sjevernim obroncima Biokova, pa sve do „zapadnobalkanske“ fatalne ljubavi između jedne hrvatske estradne zvijezde sumnjivog morala i sina nekadašnjeg generala zloglasne UDB-e.

Rijetki su ovu „zapadnobalkansku“ marketinško-ljubavnu romancu nazvali pravim imenom. Tek je pojedincima „sinulo“ da bi u ovom estradnom slučaju moglo biti riječi o medijskom triku kojim se mlađem dijelu javnosti, željnoj romantičnih priča, žele pokazati sve  „blagodati“ politike „bratstva i jedinstva“.

Slijed tih  „čudnih“ događaja svakako je i slučaj hrvatskog branitelja Tihomira Purde, uhićenog prije nekoliko dana od strane MUP-a Federacije BiH, na graničnom prijelazu Orašje. Naravno, graničnim policajcima ne treba u ovom slučaju ništa spočitavati, mada je vrlo znakovito da se to uhićenje dogodilo u trenucima oštrih političkih sukoba u BiH i otvorenog zaokreta službene hrvatske politike prema susjednoj državi, što službenom Sarajevu nikako ne ide u prilog.

Slučaj Tihomira Purde, koji je nakon pada Vukovara prošao i pakao srbijanskih logora, lagano otkriva svu tragikomediju  hrvatske politike u cjelini. Događaji koji se redaju posljednjih dana dokazali su da srbijanski istražni organi, preko vlastitih obavještajnih službi, prikupljaju podatke i otvaraju kaznene postupke protiv državljana druge suverene države, i to zbog navodnih kaznenih djela počinjenih na njenom teritoriju.

Pokazalo se ono isto što je već dobro znano iz slučajeva Norac, Gotovina, Markač, Hrastov, Lora i mnogi drugi. Srbijanska vlast se ponaša na način kao da je riječ o njenom protektoratu a ne o suverenoj hrvatskoj državi koja je svoju slobodu krvavo platila iznimno visoku cijenu.

Hrvatska vlast i u ovom slučaju pravi novu fatalnu pogrješku. Prihvaćajući srbijansku „podvalu“ da se sudski procesi Tihomiru Purdi i Petru Janjiću – Tromblonu vode u Hrvatskoj, domaće vlasti zapravo priznaju srbijanski protektorat nad „suverenom“ Hrvatskom.

Srbiji to ide u prilog. Stvarajući na ovakav način „dokaze“, službeni Beograd, zapravo, vodi aktivnu politiku čiji je temeljni cilj  stvaranje sustavnog pritiska na Hrvatsku. Konačni cilj svih ovih  procesa ima za cilj stigmatizaciju Hrvatske, podrivanje njene suverenosti, a sve kroz pokušaj izjednačavanje krivnje između žrtve i agresora, što bi u konačnici trebalo dovesti i do  povlačenje hrvatske tužbe za genocid i vrlo mogućeg gubitka svih oblika hrvatske suverenosti.

 

Ilija Zovko

 

Share
0