Puno je tema koje u ovim adventskim danima navode čovjeka na dublja promišljanja. Naravno, nadolazeće vrijeme Božića i konac tekuće godine svakako su na vrhu te liste prioriteta, kao i teška gospodarsko-politička situacija u državi.

 

O trakavici vezanoj za Ivu Sanadera i međusobnim podmetanjima hrvatskih političkih moćnika, stasalih iz lijevog i desnog krila nekadašnje KPJ, ne treba uopće trošiti riječi. Mada, oni koji upravljaju javnom riječju u Hrvatskoj upravo to žele.

Nabacujući sa svih strana rasprave o ovim temama, kojima uz bok stoje iznimno „isprostituirane trakavice“ o bezuvjetnom  ulasku u EU i gospodarsko-političkim integracijama na prostorima tzv. Jugosfere, arhitekti javnog mišljenja  u današnjoj Hrvatskoj na sve načine nastoje zaglupiti one koji još uvijek imaju kakvu-takvu želje nešto pročitati. Međutim, nitko od tih dobro plaćenih medijskih pera ne nastoji trijezne glave raščlaniti situaciju u bližem nam zemljopisnom okružju.

Na Kosovu su protekli tjedan održani izbori. Vijest o bojkotu izbora od strane kosovskih Srba nije naišla na neki značajniji odjek u Hrvatskoj. Slično je i sa viješću o navodnoj mafijaškoj organizaciji kosovskih Albanaca na čijem se čelu, navodno, nalazi sadašnji i budući premijer neovisnog Kosova.

Sa viješću o peticiji izbjeglih hrvatskih Srba, u kojoj otvoreno traže povlašten status, kakav su imali u nekadašnjoj državi „bratstva i jedinstva“, ipak, je nešto bolja situacija. Naravno, razlog zbog čega je ova vijest zapažena u hrvatskim tiskovinama nikako ne treba tražiti u isticanju srpskih zahtjeva za povratkom nekadašnjih beneficija, nego u prvom redu zbog proklamiranih zahtjeva o zaustavljanju hrvatskog puta u EU.

Situacija u, i oko, BiH i nadalje je iznimno  složena. Nakon listopadskih izbora, na kojima su većinski Bošnjaci, po drugi puta, Hrvatima nametnuli svog člana kolektivnog šefa države, na scenu je stupio drugi dio plana, kojim se nastoji u potpunosti pogaziti plebiscitarna volja hrvatskog naroda izražena na izborima.

Na prvi pogled stječe se dojam kako spomenuta situacija nije od nekog značajnijeg interesa za Republiku Hrvatsku. Međutim, kad se malo bolje zagledamo onda dolazimo do zaključka da su Zoran Milanović i Stjepan Mesić izravno podržali velikobošnjačku politiku Lagumdžijinog SDP-a, u čijoj se režiji  provodi pokušaj  asimiliranja hrvatskog naroda u BiH. Slično su, istina neizravno, učinili i Ivo Josipović te Jadranka Kosor. Prvi, kroz niz susreta sa Zlatkom Lagumdžijom, dok se premijerka Kosor, tijekom nedavnog susreta sa turskim kolegom, po uzoru na Stjepana Mesića, založila za opstojnost BiH. Pobogu, kao da je riječ o odnosima dviju Koreja a ne o državi u kojoj živi i hrvatski narod, za koji je i po važećem ustavu dužna politički skrbiti.

Raščlanjujući ovako intonirane poruke hrvatskih čelnika, dolazimo do zaključka da je među hrvatskim narodom, uistinu, plebiscitarno pobijedila partizanska, Titova, opcija. Znajući da je ustaški pokret zagovarao granice do Drine i Dunava, a HSS granice tzv, Hrvatske banovine iz 1939., stječe se dojam kako su ove dvije opcije u potpunosti izumrle u današnjoj Hrvatskoj.

Broz-Rankovićeva opcija BiH, odnosno „Jugoslavije u malom“, kako su je „socijalistički samoupravljači“od milja nazivali, ispostavlja se  kao jedino političko rješenje koje zagovaraju bivši pripadnici lijevog i desnog krila nekadašnje KPJ, danas razmješteni po svim parlamentarnim političkim strankama u Republici Hrvatskoj.

S druge, pak, strane bošnjačka i srpska politika godinama otvoreno pokazuju postojanje ozbiljnih strateških planova, za koje samo politički slijepci mogu kazati da nemaju dodirnih točaka sa Republikom Hrvatskom. Tako, na temelju poteza koje posljednjih nekoliko godina vuče  bošnjačka politika, uz izravnu potporu Turske i nekih arapskih zemalja, dolazi se do zaključka da su Sandžak, Neum i asimilacija Hrvata u BiH njihovi temeljni strateški ciljevi.

Dakle, dvije su strateške odrednice bošnjačke politike uperene izravno protiv interesa hrvatskog naroda i države, a samo je pitanje autonomije Sandžaka, odnosno uspostave zelene transverzale Bosna-Kosovo, upereno protiv strateških interesa Srba. Naravno, i ovo se pitanje,  ponovo otvoreno prije dvije godine, isključivo mora promatrati kao bošnjački odgovor na sve glasnije najave odcjepljenja Republike Srpske.

Razvoj situacije koji je uslijedio nakon bošnjačkog otvaranja pitanja „zelene transferzale“ znatno je pripomogao internacionalizaciji hrvatskog pitanja u BiH. Potpora hrvatskim zahtjevima za ravnopravnošću stigla je od Milorada Dodika, da bi se, odmah zatim, slične izjave mogle čuti  iz Beograda i Moskve.

Ruski veleposlanik u BiH Aleksandar Bocan-Harčenko je, govoreći o odnosima u BiH, izjavio da će na zasjedanju Vijeća za provedbu mira (PIC) njegova zemlja zalagati za poboljšanje položaja hrvatskog naroda u BiH.

Sagledavajući rusko-srpske aktivnosti na internacionalizaciji hrvatskog pitanja u BiH nikako se ne treba zanositi tezom kako su one plod nekakve silne ljubavi prema hrvatskom narodu u BiH. To je u prvom redu političko-diplomatska bitka za vlastite interese u kojoj su „ciljevi stalni a saveznici promjenjivi“.

Naravno, nikoga ne treba čuditi što se hrvatski narod u BiH, dajući  plebiscitarnu potporu HDZ-u i Draganu Čoviću, odlučio za ovakav odlučni  iskorak. Dva duga desetljeća politička vodstva hrvatskog naroda u BiH gledala su prema Zagrebu, očekujući  potporu u pronalasku kvalitetnog rješenja. Međutim, rješenja nigdje, politički položaj svakim danom sve gori, a Zagreb sve udaljeniji. Većina poznavatelja tamošnjih prilika s kojima sam razgovarao slažu se u ocjeni kako je većina bh Hrvata u potpunosti svjesna da sadašnji teški politički položaj dobrim djelom ima uzroke upravo u službenom Zagrebu.

Obrazlažući tu tezu, uglavnom, naglašavaju da Washingtonski i Daytonski sporazum ne bi bio uopće prihvaćeni da nije bilo silne ljubavi prema uspostavi nacionalne države. Prvi zbog činjenice što je Hrvatska u to vrijeme bila izložena sankcijama, drugi zbog činjenice da je Dayton donosio kakvu-takvu garanciju o mirnoj reintegraciji Vukovara.

Međutim, danas je, prividno, novo vrijeme. U tom vremenu hrvatski narod u BiH i dalje bije bitku za vlastitu opstojnost. Zbog maćehinskog odnosa matične Domovine prinuđen je samostalno tražiti saveznike kako bi se pokušao oduprijeti  vlastitom nestanku. Naravno, na takav se korak bilo teško odlučiti.

Današnja hrvatska vlast, očito je, bezglavo srlja prema integriranju u EU, pri čemu im je hrvatski narod koji živi u BiH postao „mlinski kamen oko vrata“, koga se na sve načine žele otarasiti. Stvar političkog pragmatizma, reći će mnogi.

Međutim, pri tome bi bilo u najmanju ruku korektno da vodeći politički predstavnici Republike Hrvatske prestanu pomagati one političke snage u BiH koje na sve načine nastoje „zabiti posljednji čavao u kovčeg hrvatskog naroda u BiH“. Pri tome mislim na Josipović-Milanovićevu potporu Zlatku Lagumdžiji, ali i na HDZ-ova nastojanja u oživljavanju  tursko-hrvatske suradnje koja se, opet, svodi na isto kao i SDP-ova izravna potpora Zlatku Lagumdžiji. U oba slučaja ceh plaćaju Hrvati iz BiH.

Kakav  stav prema Republici Hrvatskoj imaju oni kojima službena hrvatska politika, bilo izravno ili neizravno, daje potporu,  najbolje oslikava jedan dio sporazuma,  koji su u ime Alije Izetbegovića i Slobodana Miloševića, u kolovozu 1991. potpisali Adil Zulfikarpašić i Radovan Karadžić.

-„Izražavamo svoj interes da Hrvati u BiH žive s nama u R BiH  u punoj ravnopravnosti, te ih pozivamo da pristupe ovom sporazumu …. Izražavamo svoj interes za demokratsko rješenje statusa i prava srpskog naroda u Hrvatskoj, te podržavamo njegovo nastojanje za autonomijom, kao i autonomijom bošnjačko-muslimanskog naroda u Sandžaku“, kaže se u tekstu tog „istorijskog“ srpsko-bošnjačkog sporazuma, koji je za razliku od sporazuma Boban-Karadžić, puno manje medijski eksploatiran.

Dio tog sporazuma, u kombinaciji sa današnjim događanjima u bližem zemljopisnom okružju, ujedno, je i najbolji pokazatelj da ratovi vođeni na ovim prostorima uopće nisu završeni. Samo se vode drugačijim sredstvima.

Hoće li službeni Zagreb to jednoga dana spoznati ?

 

Ilija Zovko

 

Share
0