Damir Pešorda: Fukuyama povijesti ipak produžio rok trajanja
Pomalo smo zaboravili na nekoć vrlo često spominjanoga Francisa Fukuyamu. Proslavio s tezom da je konačnim trijumfom liberalne demokracije povijest završila. Gotovo, finito, pada zastor, svi oni koji se naguravaju da uđu na veliku pozornicu Povijesti i odigraju svoju rolu, mogu se vratiti kući i ''saditi u vrtu luk, cijepati drva, pospremati tavan.''
Kako se poput požara proširila, tako se naglo i urušila Fukuyamina nadobudna konstrukcija. Kao da se osjetila ugroženom, Povijest se najednom stala samoproizvoditi u neslućenim količinama da su se od pustog viška mogle lijepo sklapati i brojne alternativne povijesti. Toliko bješe najednom povijesti da je i takozvanim nepovijesnim narodima presjela. Osim Bošnjacima, oni su nekako – nikome nije jasno kojom metodom – otkrili da Turci Bosnu nisu okupirali, nego da su je obranili.
Ovih dana saznajemo da je Fukuyama revidirao svoju teoriju te za liberalizam kaže: ''Preživjet će samo ako ne odustane od ideje nacije.'' Donedavno se činilo da je upravo odustajanje od ideje nacije logičan rezultat pobjede liberalizma, nacionalizam se držao zaostalim, zatucanim, osuđenim na zasluženu propast. Što se dogodilo u međuvremenu? Dogodilo se bezobzirno prekoračenje svih mogućih granica i uz njih vezanih moralnih normi, konvencija i tabua. Prekoračena je granica dopuštenog po pitanju života i smrti kroz afirmaciju abortusa i eutanazije, prekoračena je granica između muškarca i žene kroz afirmaciju cijeloga niza fluidnih rodnih označitelja, prekoračena je granica između čovjeka i životinje kroz afirmaciju teorije o specizmu i ekofundamentalizma, prekoračena je granica između država te državljana i ne-državljana kroz afirmaciju migracija i imigrantskih prava…
Stoga je pomalo licemjerno dizati galamu što su Rusi prekoračili ukrajinsku granicu ne želeći da ih išta dijeli. U vremenu užurbanog prekoračivanja granica takvo što moglo se i očekivati. Ruski je problem što su ljubav išli utjerivati tenkovima, inače načelno im se nema što prigovoriti ako već toliko drvimo da su granice zlo i da ih se treba riješiti. Za divno čudo liberalni je svijet upravo želeći slomiti rusku najezdu na Ukrajinu, otkrio motivacijsku moć nacionalizma. Najčvršća brana ruskoj navali jest ukrajinski nacionalizam. Dobro dođe i zapadno oružje i američko-britanska instruktivno-obavještajna pomoć, ali bez ukrajinskog nacionalizma sve to ne bi vrijedilo ništa. Suočen s neočekivanim razvojem povijesti,Francis Fukuyama morao je priznati da nema zamjene za društveno integrativnu i mobilizacijsku moć nacionalizma. Također, evidentno je da i liberalizmu treba neki okvir i da je najbolji takav okvir nacionalna država.
Liberalna je demokracija nastala u nacionalnim državama, razvijala se u njima, jedino u njima može i opstati. Tu međuovisnost uočili su mnogi prije mene, ali se nekako uvijek na naciju i nacionalno s progresivističkog gledišta gledalo kao na nešto što treba prevladati, napustiti, ukinuti. Kada god snažna nacionalna država preraste samu sebe, to jest preobrazi se u imperij, čak postanu vidljiviji neki mimikrijski aspekti liberalizma, no nužno dolazi do reduciranja demokratskih procesa i procedura. U tome postoji stanovita zakonomjernost. Međutim, moćnici iz sjene koji vuku konce, ne mare previše za Fukuyamine teorije ni revizije istih, tako da će nakon što ukrajinski nacionalni naboj bude iskorišten za gašenje Putinova sna o obnovi ruskog carstva, taj naboj biti bezobzirno suzbijan.
Na žalost, ne dijelim Fukuyamin optimizam da bi se liberalna demokracija mogla očuvati pod uvjetom da sačuva ideju nacije. Previše toga je uništeno, opustošeno, iskrivljeno i iskvareno da bi se one dobre stvari iz liberalne demokracije druge polovice dvadesetog stoljeća – koje su, uzgred budi rečeno, Fukuyami i poslužile za izgradnju idealne slike o kraju povijesti – mogle sačuvati. Nužna će biti neka vrsta velikog reseta , samo nadam se da on neće biti onakav kakvoga priželjkuje Klaus Schwab. A nacije što se tiče, njoj je – kakva god budućnost bila – budućnost zajamčena. A nakon toga novog početka, uz oprezno osvajanje jednom davno također osvajanih sloboda – stvorit će se prilika za razvoj stanovitog etnocentričnog liberalizma.
Damir Pešorda