Pio sam kavu na terasi kafića Amarene. Sam samcat, kao usred pustinje Negev. Najednom opazih za susjednim stolom dvije odložene protuvirusne brnjice, žutu i crnu. Sjede, srču kavu, otpuhuju oblačiće duhanskoga dima, žustro razgovaraju. Sklopih oči, pa osluhnuh.

– Odoše ustaše i partizani – veli Žuta Brnjica.

– Molim?! – začudi se Crna. – Kamo odoše?

– Valjda u Povijest. Uvenuli, ishlapjeli, otišli. No stari usud novi kopa rov. I nove skuplja vojske. Sučeljuju se zagovornici i protivnici cijepljenja protiv krunskog virusa koji cijelom čovječanstvu utjeruje smrtni strah u kosti.

– Ah, da – uzdahne Crna. – Očito se krvav sprema sraz. A ne znamo što je gore, zaraza ili rat. – Kakav vražji sraz?! – negoduje zdravi razum. – Tko je od tih bojovnika spreman umrijeti za svoju stvar? Nitko. Sraz je dakle, dragi moji, prevratnička djetinjarija! – A nije mnogo zrelija ni tvoja opaska o ustašama i partizanima. Istina, oni su mlađim naraštajima utvare iz daleke prošlosti, ali ne mogu ti ratnici otići. Ustaše su i partizani Hrvatima metafizička opomena, obostrano bolna jeka hrvatske centripetalno-centrifugalne ševuljice: ustaše – cȉk!, partizani – cȁk!

– Nasmijavaš me! – zahihoće Žuta. – Kakva ti je to mudrolija, ta…

– Centripetalno-centrifugalna ševuljica? Nije to moja mudrolija. To je narav hrvatske nacije! A narav se, kao što reče onaj Efežanin, voli skrivati. Φύσις κρύπτεσθαι φιλεῖ. Dobro, narav se voli skrivati, ali zašto ju naše oko ne prepoznaje ni kada se ne skriva? Valjda stoga što se tada očituje u oprjekama. U Hrvata su, osim ustaša i partizana, viđenije oprjeke muško i žensko, kršćani i pogani, domoljubi i jugani, suverenisti i globalisti, cjepiše i necjepiše. Ima toga još. Ali ako partizane – les partisans – prevedemo s francuskoga na hrvatski, glavna su nam oprjeka u Hrvatskoj ustaše i pristaše. Ustaše – u ime slobode – ustaju protiv tiranije; pristaše – u ime života – pristaju na sputavanje slobode.

– Propovijed je – uozbilji se Žuta – krasno složena. Ali logička joj je konstrukcija luđački prenapregnuta.Takve oprjeke rese i druge nacije našega kulturnog kruga. Zašto bi one više škodile Hrvatima nego drugima?

– A, ne! Niti rekoh niti mislim da nam te oprjeke škode. To je tvoj misaoni dragulj – odbrusi Crna. – Pitanje je međutim na dobru putu. Ono snažno poteže nezgodan odgovor: Tko tako pita, vidi pojavu, a ne vidi bît.Platon bi rekao: Vidi konja, a ne vidi konjstvo…

– Kakvo sad konjstvo?! Ti se meni rugaš! A ja… vrijeđati se ne dam! Ako hoćeš da odem, samo reci! – procvili Žuta.

– Ma, daj! – usplahiri se Crna. – Bez razloga se srdiš! Ne rugam se. Platonov je navod samo šaljiv retorički cvjetić. Ozbiljan odgovor na tvoje ozbiljno pitanje zašto bi neke oprjeke više škodile Hrvatima nego drugim narodima zapretan je u liječničkoj izreci: Što jake jača, to slabe katkad ubije. Razumnu su čovjeku podjednako lako dostupna i otajstvena „konjstva“ ustašā i pristašā. Potpuno ih rasvjetljuju odgovori na po dva pitanja.

– Dobro – primiri se Žuta. – Prihvaćam ispriku. A golica me i taj tvoj katekizam.

– Tko se sada komu ruga? – nasmije se Crna. – No mene to ne vrijeđa. A moj „katekizam“, nije ti to nikakva mudrost. On samo temeljito čerupa spomenuta „konjstva“. Pitanja su skromna, ali stožerna; odgovori priprosti, ali istiniti. Zašto su ustaše nekoć ustali protiv Jugoslavije? Zato što je Jugoslavija zatirala slobodu hrvatske nacije. Zašto ustaše danas ustaju protiv suzbijanja krunskog virusa? Jer drže da vladavina stožera ugrožava slobodu i demokraciju. Zašto su pristaše nekoć pristali na obnovu Jugoslavije? To se visoko mistificira, no istina je jednostavna: povjerovali su lažnom proroštvu da će svjetski proletarijat dokrajčiti nacije. Zašto pristaše danas pristaju na ograničavanje slobode? Jer vjeruju da samo cijepljenje pučanstva i provedba ostalih epidemioloških mjera mogu suzbiti smrtonosnu zarazu.

– Pričica je zgođušna. Ali nedopustivo pojednostavnjuje složena pitanja.

– A, ne! – odlučno se usprotivi Crna. – Ništa ja ne pojednostavnjujem. Ja samo pokazujem da je bît mnogo jednostavnija od pojave. Tebe valjda zbunjuje razdjelnica između današnjih ustaša i pristaša? Ona se, naravno, u slobodnoj državi samo djelomice poklapa s razdjelnicom između povijesnih ustaša i partizana. Ljudi se mijenjaju, pa se i potomci negdašnjih ljutih neprijatelja danas drukčije svrstavaju.

– Ti to ozbiljno? Mijenjaju se, veliš, i okorjeli kriptokomunisti?

– Oni najvidljivije. Evo dvaju reprezentativnih primjera: Zoran Milanović i Viktor Gotovac. Milanović je postao „lijevo-liberalan političar“, a Gotovac „socijalan demokrat“.

– O, da! – složi se Žuta. – Samo što lijevo-liberalni Milanović nadahnjuje Mostove ustaše, a socijalni demokrat Gotovac zaziva povratak zločinačkog totema na najljepši zagrebački trg!

– Točno – potvrdi Crna. – To su bez dvojbe ideološke vratolomije. Tvoj se građanski odgojeni politički ukus nad njima zgraža. U redu. A kako to doživljuju politički neodgojeni Hrvati? Njima su ti izgredi samo žalosno-smiješni ujački refleksi. Milanovićev tumače kao proplamsaj domoljubne krjeposti dvojice neimenovanih ujaka, a Gotovčev kao javni izljev nježnosti prema ujaku Zdravku Mustaču.

– Drugovi očito luduju – zaključi Žuta.

– Točno. Ali zašto luduju? Nitko to ne zna. Možda stoga što ne mogu prihvatiti istinu da bivši ratnici, ni oni poraženi u Drugom svjetskom ratu ni ovi poraženi u Domovinskom ratu, nemaju nikakve veze s današnjim globalnim društvenim raskolom na cjepiše i necjepiše. Ne znam. Ali čini mi se da i to ludovanje opovrgava tvoju tvrdnju da su ustaše i partizani otišli u Povijest.

– Dobro – složi se Žuta. – Nisu otišli! Tu su moju opasku, ako baš hoćeš, mnogo ganutljivije opovrgnule dvije dame – Kitajka Jiang Yu i Hrvatica Danijela Matijević. Kitajka je godine 2019. platila porez na buduću kupnju Političke škole SKH u Kumrovcu, a Hrvatica je godine 2021. oplemenila Advent u Zagrebu nudeći u adventskomu programu pobožnu „Šetnju s Titom“ i njegovim partizanima po razorenom gradu. Da partizani nisu otišli, potvrđuje i vijest Nove TV: Godine je 2021. Kumrovec pohodilo četiri puta više ideoloških hodočasnika negoli Veliko Trgovišće! A „ustaška kuna“, iako joj partizani od rođenja rade o glavi, još uvijek bolno vrijeđa Žarka Puhovskoga. Eto, što još treba? Ali opovrgnuta ie opaska plemenit promašaj. Odlazak davno poraženih ratnika ima svoju vrijednost i kao pusta želja. On omogućuje razuman pristup našim današnjim nevoljama.

Pogledajmo kako stvari stoje.

Zarazna bolest COVID-19 dosad je u Hrvatskoj ugasila 13.000 života. To je zlo Hrvatsku pogodilo teže nego ijednu drugu državu u Europskoj uniji. Tko je za to odgovoran?

Saborska oporba, koju prevodi Most Bože Petrova, okrivljuje Andreja Plenkovića i njegovu Vladu. Oni su, tvrde prvaci te oporbe, prigrabili i politički zlorabili suzbijanje epidemije. Taj su posao, mimo zakona i Ustava, povjerili svomu ministru unutarnjih poslova Davoru Božinoviću i njegovu Stožeru civilne zaštite. Most je zbog toga, u ime slobode i demokracije, prikupio 400.000 biračkih potpisa za raspisivanje referenduma na kojemu će narod dokinuti COVID-potvrde, srušiti „stožerokraciju“ i prenijeti dio odluka o epidemiološkim mjerama sa Stožera civilne zaštite na dvotrećinsku većinu saborskih narodnih zastupnika. Plenković, naravno, odbija optužbu, a krivnju za mršave rezultate dosadašnjeg suzbijanja epidemije pripisuje destruktivnoj saborskoj i izvansaborskoj oporbi. Tko je tu kriv?

– Previše tražiš – odvrati Crna. – To treba pitati sud. Po mojemu mišljenju krivi su i jedni i drugi. Vlast je, naravno, krivlja. Ona naime suzbija zarazu. Krivnja je međutim u tom predmetu prazna riječ. Nitko ne će snositi odgovornost. Ni kaznenu ni političku. Narodni su izabranici imuni na pravosudni progon, izbori su daleko, a pamćenje je biračā kraće od mišjeg repića. Današnje epidemijske nevolje vjerojatno će hrvatskim biračima uoči sljedećih izbora biti davno okopnjeli snjegovi.

Zlorabi li tko epidemiju? O, da! Zlorabi koliko tko može. Vlast, naravno, može najviše. Dvije su veće zlorabe bjelodane. Plenković je u lipnju 2020. proglasio pobjedu nad epidemijom, a zatim u rujnu na izborima za narodne zastupnike u Hrvatskomu [državnom] saboru produžio svoju vladavinu. Mostova oporba godinu je dana zavidjela Plenkoviću. Onda se, kao što si rekao, odlučila na akciju. Sada mjesec dana broji i prebraja biračke potpise skupljene za 15 dana! Tako krijepi tvrdokornost necjepiša i pokazuje biračima da ne će bez ispaljena metka Plenkoviću prepustiti baš sve blagodati epidemije.

– Ti dakle – uzvrpolji se Žuta – ne vjeruješ ni Petrovu ni Plenkoviću. Dobro. Ni meni nije posve uvjerljiva Mostova tvrdnja da su prikupili 400.000 potpisa. Broj mi je previše okrugao. Ali nimalo ne sumnjam da su prikupili znatno više od potrebnih 368.446 potpisa. Samo se bojim da će nam Plenkovićeva provjera i brojidba, kao što grmi Milanović, opet ukrasti „narodni referendum“.

– Krivo zaključuješ – odvrati Crna. – Ja vjerujem i Petrovu i Plenkoviću. Naravno, onoliko koliko zavrjeđuju. Osim toga divim se demokratskim kapacitetima tih dvaju muževa! Ne bi se smjelo zaboravljati da je Petrov, još dok je Plenković „pratikao“ u Bruselju, u Hrvatskoj prakticirao tada neznano „načelo uključivosti“. On je, s pozicije jezičca na tezulji, nudio izbornomu pobjedniku Tomislavu Karamarku i izbornomu gubitniku Zoranu Milanoviću uspostavu „tripartitne vlasti“ Mosta, HDZ-a i SDP-a, Da su prihvatili, bila bi to šira uključivost od slavne Plenkovićeve inkluzivnosti, koja uglavnom uključuje etničke nehrvate i političke protuhe. Podjednako se ne bi smjela zaboraviti Plenkovićeva obećanja da će ucviljenim Hrvatima vratiti nesretnicu Inu, koju im ote strašni Madžar Zsolt Hernádi. Osobito je pamćenja vrijedno ovo drugo obećanje. Po tom će se naime obećanju Ina vratiti u hrvatsko vlasništvo pravednom sudskom odlukom, što će reći bez otkupnih troškova.

A tebe muči slutnja da bi Petrovljev „narodni referendum“ mogao propasti? Izluđuju te Milanovićeve zadjevice, krika necjepiša, brojidbe i provjere biračkih potpisa? Mene te sljeparije ne diraju. Zašto? Znam da će o referendumu odlučiti vlast. Kako? Onako kako joj se učini probitačnim. A zakonito ga može spriječiti nepriznanjem valjanosti potpisa ili odlukom Ustavnoga suda da referendumska pitanja nisu u skladu s Ustavom.

– To je – uzbudi se Žuta – s tvoje strane čudovišna neosjetljivost!

– Daj se urazumi! – odvrati Crna. – Ja poštujem stajališta hrvatskih slobodara. Sve je to na svoj način simpatično, i Hasanbegovićevo pravo na posjedovanje vlastita virusa, i zagrebački prosvjed protiv „stožerokracije“, i Buljev junački prkos zarazi u Sinju. No ta su „dostojanstva“ razumski neodrživa. Potpuno ih obezvrjeđuju brojni smrtni ishodi bolesti COVID-19, dugotrajna preopterećenost desetaka tisuća zdravstvenih djelatnika i prijeteći slom sustava javnog zdravstva.

–     Ali ja se nadam…

– Da će „narodni referendum“ ukloniti ili ublažiti te nevolje? Time što će dokinuti COVID-potvrde i prenijeti odlučivanje o epidemiološkim mjerama sa Stožera civilne zaštite na dvotrećinsku većinu saborskih narodnih zastupnika? To je mišljenje ravno nekadašnjem vjerovanju da će proleteri dokinuti naciju. Kad bi taj referendum uspio, jednako bi naškodio naciji kao nekoć komunistička revolucija. Stoga bi i tebe trebao više zabrinjavati mogući uspjeh nego neuspjeh „narodnoga referenduma“.

– Misliš da ću ti povjerovati?

– Ma, ne! – veli Crna. – To nikako! Nisam ja nikakav agitator. Tvoj otpor razlogu prilično je rizičan, ali on je autentičan izraz one tajanstvene ševuljice u današnjim uvjetima …

Razgovor utihnu. Otvorih oči. Nigdje nikoga! Ni brnjicā! Protrljah vjeđe i odoh sa začarane terase na samotničku šetnju niz potok Crnomorac.

Benjamin Tolić

Share
0