Benjamin Tolić: Predsjednik Hrvata
Profesor je časak-dva čekao odgovor, a zatim još jednom upitao: – Onda, nitko nije vidio zapisnik Berlinskoga kongresa? – Dobro – rekao je sliježući ramenima. – To je kratko, jednostavno pisano štivo, ali mi smo ga na Pravnom fakultetu prilično dugo prevodili na hrvatski jezik jer smo htjeli da prijevod bude posve vjeran slovu i duhu francuskoga izvornika.
Prevođenje su kočile neobične izvanjezične teškoće. Primjerice, naslov ruskoga cara. U izvorniku je pisalo: empereur de toutes les Russies – imperator svih Rusija! Domišljali smo se što bi to moglo biti. Otkud „svih Rusija“ kad je Rusija jedna?! Na posljetku smo zaključili da je „svih Rusija“ pisarska pogrješka, pa smo carski naslov preveli ispravno: imperator svih Rusa.
Ovdje kritički nastrojen čitatelj vrti glavom. Ta se luda priča, ako je vjerovati pripovjedaču, zbila prije četvrt stoljeća u Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova. Ali komu ona danas treba? Komu treba ruski car, komu Berlinski kongres? Nikomu. Ni Rusima ni Prusima, a kamoli Hrvatima! Ovdje se očito glasa nekakva davna frustracija, dugo prigušivan bijes, pozna zloba.
Prigovor nije samo mudar, on je ujedno i potpun promašaj. Ta se istinita pričica dogodila mimo moje volje. Ona je ovdje posve nevina asocijacija po sličnosti. Asocijaciju nisam ukresao ja, nego predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović nedavno u New Yorku.
Predsjednik je tamo na zasjedanju Opće skupštine Ujedinjenih naroda održao govor u kojemu se, među ostalim, strastveno zauzeo za ostvarenje ustavne jednakopravnosti hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini s drugim dvama konstitutivnim narodima – Bošnjacima i Srbima – i za poštovanje individualnih i kolektivnih prava hrvatske narodne manjine u Srbiji.
– Napokon! – oduševljeno su to dočekali mnogi Hrvati.
Ni meni nije bilo mrsko. Dapače, mislim da su i Milanovićevi prethodnici bili dužni bdjeti nad provedbom Ustava Bosne i Hercegovine. Zašto? Jer je Republika Hrvatska supotpisnica Daytonskoga sporazuma, a Ustav Bosne i Hercegovine duša je toga sporazuma.
Odobravam dakle taj postupak. Ali oduševljen nisam. Nikakvu se dobru ne nadam ni od Milanovića ni od Ujedinjenih naroda. Živo se sjećam Zaštićenih područja Ujedinjenih naroda u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u kojima je srpsko-crnogorska uprava nekažnjeno ubijala nesrbe, a po zlu pamtim i Milanovićevu Vladu (2011. – 2016.).Ta je Vlada, netom je sastavljena, demonstrativno – po uzoru na Beograd – prekrstila Ministarstvo športa u Ministarstvo „sporta“ (ministar Željko Jovanović) i Ministarstvo zdravstva u Ministarstvo „zdravlja“ (ministar Rajko Ostojić). To su bili politički smjerokazi, pa se poslije nitko nije čudio kada su se Milanović i njegova Vlada sramotili pokušavajući zaštititi udbaše Zdravka Mustaća i Josipa Perkovića od pravosudnog progona zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića u Njemačkoj i silom postaviti ćirilične natpisne ploče na javne zgrade u Vukovaru.
Drukčije su, naravno, odjeknule Milanovićeve newyorške poruke među Bošnjacima, Srbima i hrvatskim juganima. Bošnjaci tvrde da se Milanović nedopustivo miješa u bosansko-hercegovačke unutarnje poslove kada njihovu figurantu, „poštenom Hrvatu“, Željku Komšiću osporava pravo na zastupanje Hrvata u Predsjedništvu Bosne i Hercegovine; Srbe vrijeđa Milanovićev javni prijezir njihova predsjednika Aleksandra Vučića i njegova „srpskog svijeta“; hrvatske jugane izluđuje Milanovićev „hrvatski suverenizam“.
Kako se to očitovalo? Bukom u javnim priopćivalima. Komšić je kriknuo: „Milanović govori gluposti!“; Ana se Brnabić, predsjednica Vlade Republike Srbije, za posjeta „srpskom svijetu“ u Mostaru silno začudila što nitko, „čak ni Europska unija!“, ne reagira na ono što Milanović govori; Hrvatski su jugani složno graknuli: „Predsjednik svih Hrvata?! To je – goli tuđmanizam!“
Milanović se oštro osvrnuo na bošnjačke i srpske prigovore. – Tko je taj Komšić? – retorički se upitao pred novinarima. – To je čovjek kojega Bošnjaci biraju Hrvatima za njihova člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine! – Nasuprot tomu sebe je predstavio kao predsjednika Hrvatā i dodao da je predsjednik Hrvatā „na neki način“ i predsjednik onih bosansko-hercegovačkih Hrvata koji su i hrvatski državljani. „To je“, veli Milanović, „ustavna kategorija“. Gospođu Brnabić nazvao je Vučićevom glasnogovornicom i odbrusio da on „ne polemizira s glasnogovornicima.“ Osvrt je osolio opaskom: „Mi smo u Europskoj uniji, a oni nisu!“ Na posljetku se raznježio priopćivši javnosti da on i gospođa Brnabić imaju zajedničko podrijetlo. Oboje potječu s Krka! U to ime zaželio je „Vučićevoj glasnogovornici“ dobrodošlicu u Staroj Baški. Hrvatske jugane, „bezobrazno je“, kako reče jedan od njih, „prenebregnuo“.
– Sjajno! – klicali su pravedni Hrvati. – Svi su dobili svoje!
Ne znam što bi tu bilo sjajno. Zar držanje i govor kvartovskoga nasilnika? O, da, to je bilo sjajno! Ali tako ne nastupa i ne govori državni poglavar. Zašto? Takvo držanje nedostojno je njegova društvenog položaja, a takav govor pojmovno je razbarušen. Tko se tako kočoperi, lako mu se omakne neodrživa tvrdnja i još mu se lakše pridoda ponešto što nije rekao.
Milanoviću se u New Yorku očito omaknuo „predsjednik Hrvatā“. On je, kao što svi znamo, predsjednik Republike Hrvatske. A to dvoje nije isto. Hrvatska je država, Hrvati su državljani. Država se katkad u teoriji države i prava definira kao pravni poredak na određenom području, a državljani kao dionici toga pravnog poretka. Milanović dakle nije ni na koji način ni predsjednik bosansko-hercegovačkih Hrvata koji su i hrvatski državljani, niti je to, kako on reče, „ustavna kategorija“. Hrvatski Ustav ne spominje izrijekom Hrvate u Bosni i Hercegovini. Njegov članak 10. glasi: „(1) Republika Hrvatska štiti prava i interese svojih državljana koji žive ili borave u inozemstvu i promiče njihove veze s domovinom. (2) Dijelovima hrvatskog naroda u drugim državama jamči se osobita skrb i zaštita Republike Hrvatske.“ Drugi stavak toga članka podrazumijeva bosansko-hercegovačke Hrvate, ali ih ne dovodi ni u kakvu svezu s Predsjednikom Republike Hrvatske. Milanović se doduše nije predstavio kao predsjednik „svih“ Hrvata, ali i „Predsjednik Hrvata“ dostatno vonja na – „imperatora svih Rusa“.
To, naravno, niti jest niti može biti vonj Aleksandra II. Kada je 1878. zasjedao Berlinski kongres, taj gospodin bio je „imperator svih Rusija“, a Milanovićeva je „Predsjednika Hrvata“ mogao nadahnuti samo „imperator svih Rusa“ – što će reći onaj bijedni konstrukt demokratske prevoditeljske mašte iz uvodne pričice o Berlinskomu kongresu.
Turopoljci se i Zagorci na spomen toga „imperatora svih Rusa“ valjaju od smijeha. Huncuti očito znaju da caru ne trebaju „svi Rusi“. Car je car „milošću Božjom“, a ne voljom svojih podanika. Turopoljcima i Zagorcima nisu sumnjive ni „sve Rusije“. Valjda su im oni Milanovićevi povjesničari iz Vukovine i Špičkovine protumačili smisao naslova empereur de toutes les Russies. To je, vele, bio službeni carski naslovza inozemnu uporabu. Prvi se njime okitio Petar I. Aleksejevič (1572. – 1625.), zvan Petar Veliki, kada je nakon pobjede nad Šveđanima u Velikomu sjevernom ratu i Nystadskoga mira god. 1621. osnovao Rusko Carstvo i uveo ga u društvo velikih sila. Carski naslov, tvrde u Vukovini i Špičkovini, podrazumijeva sveto trojstvo ruskoga veledržavlja: Veliku Rusiju (Rusija), Malu Rusiju (Ukrajina) i Bijelu Rusiju (Bjelorusija). Zbog toga su svi ruski carevi iz dinastije Romanov, od Petra Velikoga do Nikole II., nosili službeni naslov „imperator svih Rusija“.
Ali vratimo se „Predsjedniku Hrvata“. Slutnja da je njegov duhovni predak „imperator svih Rusa“ djeluje uvjerljivo. Valjda stoga što obojica bivstvuju na istoj ontološkoj razini. To je, koliko god zgodna, ipak samo slutnja. I bit će tako sve dok se ne zna ni je li izustitelj „Predsjednika Hrvata“ slušao ono predavanje u Diplomatskoj akademiji Ministarstva vanjskih poslova. Osim toga treba imati na umu da su podjednako moguća i druga podrijetla. Zašto se, primjera radi, Predsjednik Hrvata ne bi bio mogao roditi iz morske pjene – iz jadranske, kao Afrodita iz egejske? Ili iz spoja izustiteljeve veličine i Trojednice – Zorana Velikoga i maloga svetog trojstva hrvatskoga bezdržavlja: Dalmacije, Hrvatske i Slavonije? A možda je i koji starohrvatski knez, „dux croatorum“, virtualno zaogrnuo hrvatskoga Predsjednika svojim latinskim genitivom?
– Ma nemoj! – grdi me prijatelj. – Po krivim ruješ mjestima. „Predsjednik Hrvata“ posve je svjež pojavak. Tek čedna hrvatska preinaka Vulinova „Predsednika svih Srba“.
Meni je to odveć prosto. Stoga se vraćam svojoj prvotnoj slutnji o duhovnom podrijetlu toga neobičnog lika. A pristojan svijet šuti, gleda i sluša kako „Predsjednik Hrvata“ verbalno puca po svomu drugu iz komunističke „zlatne mladeži“ Andreju Plenkoviću – baš kao nekoć Aleksandar Vučić po opsjednutom Sarajevu! Malobrojni se duhovnici iščuđuju: Bože, odakle takva nezahvalnost? Nije li upravo Plenković, usmjerujući HDZ-ovu predizbornu agitaciju protiv Miroslava Škore, popeo toga nesretnika na Pantovčak?! Duhovni se proletarijat ne čudi. On uživa u pucnjavi kao prasac u kaljuži i podjaruje svoga ljubimca vičući: „Samo tako, Zoka! Udri fašiste!“ Pojedinci koje „ratna buka“ još nije „ubila u pojam“ žalosno vrte glavom, gledajući kako se Usud okrutno ruga čovjeku koji je prije nekoliko godina izrijekom odbijao „ući u Povijest“.
Što ja o tomu mislim? O Usudu ne mislim ništa. A verbalni me se rat u vrhu državne vlasti doimlje kao nekakvo kazalište, točnije prostačka lakrdija namijenjena zabavi neuka puka.
Takvo viđenje opravdavaju činjenice. Glavni verbalni ratnici bili su u vrijeme Domovinskoga rata mladi vojni obveznici, a nijedan, zahvaljujući društvenomu položaju svojih roditelja, nije omirisao barut. Rat su proveli u dječjem vrtiću Mate Granića. O tomu se Predsjednik Hrvata jasno očitovao izjavom: „U rat je išla sirotinja.“ Nisu to dakle osmanski mladoturci. To su hrvatski mladokomunistički kukavelji – u osnovi miroljubivi ljudi. A to što Predsjednik Hrvata, otkad je na Pantovčaku, bez prestanka ratoborno luduje u oklopu vrhovnoga zapovjednika Hrvatske vojske, što se ulizuje ratničkoj „sirotinji“ i što plaši svoga Hrabrog Zeca „puzajućim državnim udarom“ – to treba shvatiti dobrohotno. Kakav udar? Tko će na koga udariti? Zar brat na brata? Ma dajte se urazumite i lijepo gledajte kako se dječica u državnicima dražesno igraju rata! Braco Zoran junački se sladi svojom pobjedom nad sekom Kolindom. Istina, malo podugo „šenluči i merači“, očito pretjeruje. Ali pod oklopom vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske kuca srce dobra i nježna čovjeka. Da nije tako, zar bi svomu Hrabrom Zecu predložio da Predsjednika Hrvata i Republiku Hrvatsku u inozemstvu predstavljaju ubogari poput Ranka Svastičara i Ive Drobilice?
Hrvatski suverenizam Predsjednika Hrvata i vrhovnog zapovjednika Hrvatske vojske ne bi smio biti prijeporan. Ali jest. Nakon smrti Franje Tuđmana on je opet postao dvovaljan. Plaši jarmoljube, tješi domoljube. Mnogo je međutim zanimljivije pitanje: Gdje ga slijepci vide u Predsjednika Hrvata? Vjerojatno u svojoj nesretnoj mašti, kao što su nekoć njihovi predci na istom mjestu vidjeli kršćansko rodoljublje Kraljevića Marka i njegova Šarca. Ima dakako i onih koji hrvatski suverenizam vide u veleumnim izrekama Predsjednika Hrvata – od one o „karijesu“ do ovih o hrvatskim „risovima“ i današnjemu austrijskom „fašizmu“. Pristojni se ljudi smiju takvim proplamsajima državničke mudrosti i ne sluteći kakvu oni štetu čine hrvatskoj nacionalnoj zajednici.
Ne krije Predsjednik Hrvata koliko mu je stalo do hrvatskog suverenizma. Katkad se s njime otvoreno sprda. On istodobno sokoli Hrvate da budu „risovi u napadu na europske fondove“ i odobrava najavljeno umorstvo hrvatske kune! Isto misli i Plenkovićeva Zajednica utemeljitelja HDZ-a! Samo što on, za razliku od Plenkovićevih žreca, ne tumači žrtvovanje hrvatskoga monetarnog suvereniteta kao tobožnji tajni naum prvoga hrvatskog Predsjednika. On taj velezločin opravdava kao dobar trgovački posao: dobit ćemo, veli, više nego dati. Zašto to Predsjednik Hrvata čini? Nema drugog razloga nego da se svidi Bruselju. Tamo će, kada skikne kuna, kolonijalni gospodari lako s hrvatskim „risovima“.
Benjamin Tolić