Benjamin Tolić: Nemojte, gospodo, tako
Predsjednik Republike Hrvatske Zoran Milanović muževno je podviknuo s Pantovčaka: „Moja je kandidatica za predsjednicu Vrhovnoga suda profesorica Zlata Đurđević, a vi ju odbijte, I dare you!“ S Griča je na to podjednako muževno uzvratio predsjednik hrvatsko-srpske Vlade Andrej Plenković: „Grow up, respect the law!“ Taj neobičnidogađaj odjeknuo je u srcima hrvatskih državljana kao treći udarac sudbine: prvo epidemija smrtonosne bolesti covid-19, pa razorni potresi, a sada – neviđen sraz političkih brda! Nacija se stresla od jeze kao mokar pas.
To je u prvi mah i mene potreslo. No brzo sam se pribrao i ustreptao od nade... – Kakve, sad, nade?! – Lude, dakako! Ohrabrio me visoki brdski idiom. I ono „I dare you!“ [izazivam te] i ovo „Grow up, respect the law!“ [odrasti, poštuj zakon]. To su, rekoh sam sebi, dobri znaci. Eunci će svu nečist što ju izluče u boju za neovisnost hrvatske sudbene vlasti pretočiti u globalnu latinštinu! Slijedit će, mislio sam, visoki primjer onoga njemačkog prevoditelja „Kamasutre“ što je, čuvajući čednost njemačkoga puka, „šporkarije“ opisane u toj knjizi preveo na – latinski jezik.
Ali Eunci udariše nedostojnim bespućem! Sve je vjerno zabilježio Google. Na tu sablazan ovako se u uskrsnoj poruci osvrnuo zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić: „Na žalost, u javnosti smo već duže suočeni s poražavajućom nekulturom govora, s grubostima, vulgarnošću, neistinama ili doziranim poluistinama.“ Bozanićeve riječi istinito i potpuno zaokružuju prvu fazu lenjinističkoga boja za neovisnost sudbene vlasti u demokratskoj Hrvatskoj. Grič je zasad odbio Pantovčakov pokušaj da mu otme Vrhovni sud. Velim zasad, jer je Državno sudbeno vijeće ponovno raspisalo natječaj za predsjednika Vrhovnoga suda, na koji će se ovaj put prijaviti i profesorica Đurđević. To se već dosta dugo zna. Zluradi proroci nagađaju da bi se iz neizbora pantovčačke kandidatice mogla razviti ustavna kriza.
Bit će što bude. Mene u ovom času više žulja nepravda koja je u srazu dvaju brda pogodila srpskoga kneza Milorada. Nerado o njoj progovaram. Ne zbog toga što je glasoviti lažni svjedok Žarko Puhovski, čim se izgred zbio, pozvao naciju na obranu ucviljenog državljanina, nego stoga što sam već jednom branio toga nesretnika (v. članak „Obrana kneza Milorada“ u mojoj knjizi „Tiranija prostote“, Zagreb, 2020., str. 242) i što ovaj put ne mogu zaobići Predsjednikovu urnebesnu poslanicu.
„Prvo“, veli Predsjednik, „ne uspoređuj sebe s Kajtazijem, crni Milorade. Veljko je ušao u Sabor s tri tisuće glasova. U Republici Hrvatskoj ima deset tisuća Roma. On u toj populaciji ima veći legitimitet nego ja u općoj. Ti s mizernih deset tisuća glasova. Srba je u Hrvatskoj prema zadnjem popisu bilo 200.000, ali dobro znamo da sigurno još sto tisuća naših građana ima porijeklo/identitet koji je u manjoj ili većoj mjeri srpski. Čak deset tisuća ih je odabralo tebe. Ja bih se, na tvom mjestu, figurativno, ubio. Ili zašutio. Predstavnik Srba u našoj državi, jednako kao što sam predstavnik Hrvata, sam ja, ne ti. Tople i bratske riječi koje mi već više od petnaest godina upućuju hrvatski Srbi stvorile su u meni i vrlo jaku emociju prema njima. ,Zoki, ti si majka srpskog naroda', često bi mi tepale starije žene i majke Korduna, Banije, Plaškog, Lapca... Asocira li ti to jednog drugog junaka onog davnog rata, Milorade?“
Poslanica je naoko pristojna, ne hrani niske strasti, jasno pokazuje strukturu Predsjednikova političkog mišljenja. Hrvatski Predsjednik sebe uspoređuje sa srpskim Knezom. Čini to manihejski. Kneza naziva „crnim“, jasno implicirajući svoju bjelinu. Taj crno-bijeli pjev ne prikriva istu crvenu temeljnu boju kojom su obojica duhovno premazana u nježnoj dobi. Predsjednik, „većinac“, tuca Knezu, „manjincu“, orahe na glavi. Broji mu, rekli bi jugani, „krvna zrnca“. Neupućen se čitatelj pita što je sad to, je li ukinuta politička korektnost ili je uvedena povlastica veličanstva? Predsjednika ne spopadaju takve dvojbe. On veselo krivotvori podatke zadnjega popisa pučanstva u Hrvatskoj. Umanjuje broj Roma za 6.875, a uvećava broj Srba za 13.367. Srbima pribraja i 100.000 hrvatskih građana kojih je, kako Predsjednik „dobro zna“, identitet „u manjoj ili većoj mjeri srpski“.Tako u istom dahu ističe izbornu legitimnost romskoga zastupničkog mandata u Hrvatskomu [državnom] saboru, koji počiva na 3.000 romskih glasova, i poriče legitimnost Knezova zastupničkog mandata, koji počiva na samo 10.000 srpskih glasova. To pitanje Predsjednik razmatra odvojeno od Hrvata jer zna da bi po tom mjerilu Hrvati, da se nekim čudom od cigana prometnu u Rome, u Hrvatskomu [državnom] saboru imali – 387.432 zastupnička mandata.
Izloživši svoje tvrde argumente, Predsjednik se predaje osjećajima. Hvasta se da mu Srbi po Banovini, Kordunu i Lici tepaju onako kako su prije 80 godina – nakon četničko-partizanskoga pokolja Hrvata u tim krajevima – pjevali Marku Oreškoviću Krntiji. Na kraju skače u junačke čizme toga nesretnika iz Široke Kule kojega su njegovi partijski drugari Srđan Rodić, Dušan Jovičić i Jovica Špika u listopadu 1941. ubili u Velikom Čijevu kod Bihaća. Tko ne vjeruje Predsjedniku, neka se raspita u Vukovaru. Tamo su god. 2013., kada je Milanovićeva Vlada silom postavljala ćirilične ploče, neki Srbi doista pjevali: „Drug je Zoka hrvatskoga roda, al' je majka srpskoga naroda.“
U toj priči ima nešto demonsko. Predsjednik je u njoj hrvatska junačina, a Knez srpski kukavelj. U toj priči ne ocrnjuju Kneza njegove laži i spletke protiv hrvatske slobode, koje su mu priskrbile status najuglednijega hrvatskog Srbina, nego „etnobiznis“ i „reketarenje“ hrvatskih vlada, kako ga optužuju „lijevi“ hrvatski Predsjednici. Teško je ne složiti se s njihovim optužbama. Ali takvim se poslima nitko ne može baviti sâm, a financiraju ih – hrvatske vlade. Stoga bi valjda trebalo biti jasno da ni ubogi srpski Knez ne može kao „grješni jarac“ sâm odnijeti u pustinju sve velike grijehe hrvatskih državnih vlasti. Zar je Knez pisao Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina? Zar je Knez sâm ustanovio svoj kult? Zar vas je Knez silio da s njim u Srbu slavite pokolj Hrvata? Zar niste dragovoljno hrlili na njegove ateističke božićne domjenke, pred njim metanisali, s njime jeli koljivo i lomili česnice?
Nemojte, gospodo, tako! Mogli biste ga imati na duši. Nesretnik je već jednom jedva preživio atentat kriškom limuna na zagrebačkom Dolcu! Ako vam srpski Knez smeta, možete ga ukloniti bez prolijevanja limunske kiseline. Dostatno je izjednačiti sve državljane u političkim pravima.
Benjamin Tolić