Benjamin Tolić: Patriotsko domomrzje

Nikad se tako slatko ne nasmijem kao kad se hrvatski predsjednik Zoran Milanović i srpski knez Milorad Pupovac poput ranjenih veprova nakostriješe na riječi „dom“ i „domoljublje“. Što je tu smiješno? Vjerojatno razrožnost podražaja i reakcije. No smijeh me brzo prođe, a za njim ostane ozbiljno pitanje: Što je tim ljudima?

–     Kako što? – šali se Lulaš. – Trese ih domomrzje.

–     Što?!

   – Nisi čuo za tu bolest? Socijalna ju patologija vodi pod imenom ekofobija, sklepanim od grčkih riječi οἶκος – kuća i φόβος – strah. Bolest se očituje kao Pavlovljev uvjetovani refleks.

Pogodne uvjete za nastanak i razvoj te bolesti osiguravale su u Hrvatskoj u XX. stoljeću dvije srpske države, prva i druga Jugoslavija. Kako? Nasiljem i naukom. Prva vojskom, žandarmerijom i poukom da su Srbi, Hrvati i Slovenci „jedan troplemeni narod“; druga vojskom, političkom policijom i poukom da „proleteri nemaju domovine“. O takvim stvarima vrlo su dojmljivo, svaki na svoj način, pisali Karl Marx u spisu „Njemačka ideologija“ (1846.) i Franjo Tuđman u knjizi „Velike ideje i mali narodi“ (1969.). Marx je zaključio da je ideologija „lažna svijest“, a Tuđman da „velike ideje“ mogu bili pogubne za „male narode“.

Šala skončala u povijesti bolesti.

Zanimljiva je međutim podloga na kojoj je šala građena. To je korizmeno viđenje hrvatskoga Predsjednika i srpskoga Kneza, u kojemu se Predsjednik prestao sprdati s drugovima u vlasti. Kako nema drugoga posla, zabavlja se ozbiljnim čitanjem i prečitavanjem politološko-filozofske literature. A Knez se odbio od „Nacrta“ Ilije Garašanina i vlaškog spletkarenja, pa i on ostao bez posla. Ali ne krsti jariće. Dopodne čita „žitija svetiteljā“, a popodne puše u pastirske dvojnice.

–      Uvijek se – veli Lulaš – zgrozim kada mi tko počne kopati po podsvijesti, a pobjesnim kada mi se stavlja u usta što nisam rekao. Ovaj put sam miran. Očarala me ljepota te slike. Čovječe, To je prekrasna – ikona!

Lulaš se oduševljava, a ja pokušavam dokučiti što je u toj slici tako krasno. Likovi? Njihova djela? Ili beskrajna udaljenost njezinih motiva od hrvatske političke bijede? Predsjedniku je njegovo predsjednikovanje, kako sam reče, „način života“, a ne dužnost. Stoga i ne radi ništa, osim što draži svoga „Plamenog Jazavca“ i verbalno šamara barjaktare hrvatske duhovne sirotinje. Knez je, za razliku od Predsjednika, pametan i radišan dvorski čovjek. Svijet gleda kroz pitanje: „Gdje sam tu ja?“ Brzo se prilagođuje preobrazbama Garašaninova „Nacrta“, pa ga podjednako vole u Banskim dvorima „Herojskoga Zeca“ i na Dvoru „Maloga Vuka“. To su – u najkraćim crtama – stvarni likovi te slike.

Što u njima vide moji sunarodnjaci? Što tko može. Neki ne vide ništa, drugi vide ultramoderne homerske „pastire puka“ (ποιμένες τοῦ λαοῦ), treći postmoderne protunožce Ćopićeva Ježurke Ježića.

– Glupost! – joguni se Mrgud. – Ljude svodite na nešto što oni ne čine?! Predsjednik, velite, ne čita politološko-filozofsku literaturu? Što to znači? Malo više nego ništa! Ta tvrdnja samo poosobljuje obrazac: Bez uzroka nema učinka. Drugim riječima, Predsjednik ne čita, nema dakle čitanja, pa to čitanje, kojega nema, ne utječe na Predsjednikovo mišljenje! To je sva mudrost te tvrdnje. Tu mudrost ne zanima ni što je ni kakvo je to što se naziva politološko-filozofskom literaturom, koju Predsjednik navodno ne čita. A to je, kao što znate, konglomerat ne samo vrlo različitih, nego i međusobno oprječnih svjetonazorā i društvenih koncepata! Kako se onda može općenito reći da je čitanje ili nečitanje takve literature korisno ili škodljivo? Sve u svemu, misao je da Predsjednik ne čita politološko-filozofsku literaturu sama o sebi – skroz-naskroz šuplja, a kao zamjerka Predsjedniku – skroz-naskroz neumjesna! I bit će takva sve dok budemo, birajući Predsjednika, birali državnoga poglavara, a ne znanstvenika koji će se na Pantovčaku baviti znanošću.

Uzgred budi rečeno, ta podla misao krivotvori zbilju. Nema nikakve dvojbe da se i Predsjednik i Knez i te kako snalaze u suvremenoj političkoj filozofiji. To se kongenijalno ogleda u njihovu jurišanju na hrvatsko domoljublje. Predsjednik juriša u ime patriotizma, a Knez u ime ustavnoga patriotizma! To je očit znak da je i jedan i drugi čitao Dolfa Sternbergera ili Jürgena Habermasa.

–      Svaka čast, Mrgude! – kliknu Lulaš. – Prigovor je krasan; dijalektički gibak i zdrav kao drijen!

Tako to redovito biva: Mrgud uvijek zahiri. Ovaj put je pretjerao „u zdravlju“. Ne želim ga žalostiti. Ne bih htio ni Lulašu kvariti veselje. Ali ne umijem hiniti da ne vidim obmanu. Dojmljivi je Mrgudov zaglavak nedopustiva dogradnja! Ni Predsjednik ni Knez, suprotstavljajući svoje patriotizme hrvatskomu domoljublju, ne spominju ni Sternbergera ni Habermasa. A ideje su kao… ptice! „Letjela nebeska“ (πετεινὰ τοῦ οὐρανοῦ), rekao bi evanđelist. Lete zrakom! Nisu dakle naši izvrsnici morali čitati i proučavati Nijemce. Mogli su, što je vjerojatnije, samo negdje nešto načuti o njihovu „ustavnom patriotizmu“. O tomu bi se, naravno, kao i o drugim nevažnim stvarima, moglo raspravljati do sudnjega dana. Ali ne treba tjerati mak na konac. Bolje je, kao što reče neki mudrac, „izbrojiti konju zube“. To u ovom slučaju znači razmotriti stvari i pojmove.

Početi valja korjenito, hoću reći banalno: od pitanja što je što. Što je Hrvatima dom? Isto što i kuća. Kao Grcima „δόμος“ ili Latinima „domus“? Ne baš na dlaku tako, ni stvarno ni simbolično, ali u biti tako. Kuća je izvorno građevina koja pojedincu ili obitelji pruža sigurnost, zaštitu i skrovitost. Dom je u tom smislu kuća. No on je i mnogo više. Kuća koja povrh sigurnosti, zaštite i skrovitosti podrazumijeva svetost i toplinu.

Značenjski je „dom“ u hrvatskomu jeziku prisutan u poveliku broju drugih riječi, bilo da su te riječi od njega izvedene ili s njime složene. Izvedenica „domovina“ proširuje dom na prostor daleko izvan doma i zavičaja, na zemlju. Što je pojedincu i obitelji kuća, to je narodu i naciji domovina – najvažniji preduvjet za opstanak i slobodan razvoj. Zbog toga se u visoku govoru, kao u obrambenom pokliču „Za dom spremni!“, „domovina“ često vraća svomu korijenu „domu“.

U domovini su domorodac i domoljub prirodno povlašteni prema došljaku i tuđincu. Kao domaćin prema gostu i pribjegaru. Domovina je zemlja rođenja. Ali nisu domovina samo ravnice, doline i planine; rijeke, jezera i mora; biljke, životinje i komad neba; domovina su i domovinski ljudi, predci i potomci, njihovo zajedničko sjećanje, njihove zajedničke vrjednote, zajedničke radosti i tuge, nade i razočaranja, zajednički jezik i zajednički način doživljivanja svijeta. Domovinu uzdržava domoljublje, koliko prirođena toliko i odgojem stečena ili ojačana krjepost domoljuba.

Što je onda „patriotizam“ hrvatskoga Predsjednika i „ustavni patriotizam“ srpskoga Kneza?

Teško je to reći. Oni sami o tomu šute. A Mrgud veli da je to nešto u ime čega Predsjednik i Knez jurišaju na hrvatsko domoljublje. Nešto? To je prilično neodređeno. Treba se dakle domišljati što bi to moglo biti. Slušajući kako Predsjednik i Knez patriotizmom suzbijaju domoljublje, ljudi se snebivaju: Koji je to vrag?! Huškaju isto na isto! „Patriotizam“ je u hrvatskomu jeziku tuđica.Točnije, pohrvaćena posuđenica iz latinskoga jezika. Znači: ljubav prema domovini. Dakle isto što i domoljublje. Ta riječ zalihosno živi u hrvatskomu jeziku, kao i druge posuđenice i prekivci iz istoga gnijezda: „pater“ – otac; „patria“ – otadžbina; „patriota“ – patriot, otadžbenik; „patriotismus“ – patriotizam, otadžbeništvo.

Zanimljive su, u svezi s tim suzbijanjem, standardne hrvatske riječi „domovina“ i „domoljublje“. One se odlikuju hrvatskim čistunstvom i tvorbenim otklonom od latinskoga uzora. Nisu izvedene od „oca“, nego od „doma“. Ne slave rod, nego prostor slobode. U opću hrvatsku porabu ušle su prije dvjestotinjak godina. Ne mogu se dakle dovoditi u svezu s društvenim opačinama XX. stoljeća. Teško bi se mogle uklopiti i u Leninov obrambeni „nacionalizam malih naroda“, a kamoli u agresivni Hitlerov nacionalni socijalizam ili Mussolinijev fašizam. Unatoč tomu riječi „domovina“ i „domoljublje“ vonjaju današnjim hrvatskim globalistima na – nacifašizam! Zašto? To je na neki zdravstveno sumnjiv način povezano s razlozima Predsjednikova i Knezova patriotskog domomrzja, ali je, kao i ti razlozi, nedokučivo s jezikoslovnog motrišta.

– Zbog toga bi možda bilo dobro vratiti se Mrgudovu njemačkom argumentu.

– Štoo?!

– Ma, ne! Ne ćemo opet o Predsjednikovu i Knezovu čitanju ili nečitanju! Zapeli smo u pojmovnom određivanju njihova patriotizma, a Mrgud nam je natuknuo da je taj „patriotizam“ potekao iz njemačke političke filozofije, točnije od Dolfa Sternbergera ili Jürgena Habermasa. Možda će kratak pogled na izvor pomoći da se jasnije vidi što to hrvatski politički prvaci nude svojoj naciji u zamjenu za domoljublje.

Treba imati na umu europske političke prilike nakon Drugoga svjetskog rata. Nijemci su bili na dnu. Ratni je poraz „narod pjesnika i mislilaca“ (Volk der Dichter und Denker) pretvorio u „narod sudaca i krvnika“ (Volk der Richter und Henker). Veliki saveznici (Amerikanci, Britanci, Francuzi i Rusi) podijelili su domovinu toga naroda na dvije njemačke države – istočnu (Njemačku Demokratsku Republiku) i zapadnu (Saveznu Republiku Njemačku). Države su uredili na svoju sliku i priliku, a njihovu pučanstvu nametnuli „preodgoj“ (Umerziehung), što je podrazumijevalo pokajničko „suočavanje s prošlošću“ i ideološko suobličivinje s okupatorom – u Istočnoj Njemačkoj s komunističkim Sovjetima, u Zapadnoj Njemačkoj s kapitalističkim Amerikancima, Britancima i Francuzima.

U Saveznoj Republici neki je Adolf Sternberger uočio da mu je Adolf Hitler – imenjak! Zgrozio se i odbacio početno „A“ svoga imena, te postao Dolf. To je žalosno-smiješan i ujedno znakovit događaj. Mi se Hrvati ne bismo trebali smijati. Poštenije bi bilo sjetiti se u ovoj prigodi da je i hrvatski komunistički političar Ante Miko za srpske okupacije Hrvatske zbog nezgodna imenjaštva tajio svoje prvo ime.

Godine 1979. – u prigodi 30. obljetnice uspostave Savezne Republike Njemačke – Sternberger je svojim sunarodnjacima predložio da domoljublje zamijene ustavoljubljem (Verfassungspatriotismus). Prijedlog je povrh svega bio – smiješan. Zapadni Nijemci nisu tada imali ustav (Verfassung)! Njihova Savezna Republika počivala je na „Temeljnom zakonu (Grundgesetz) za Saveznu Republiku Njemačku“. Taj „privremeni“ zakon donio je doduše – po nalogu i pod nadzorom okupacijskih sila – Njemački savezni parlament (Deutscher Bundestag), ali ga je zakonodavac, čuvajući nadu u obnovu opće njemačke države, odbio nazvati ustavom. Sternbergerovu se prijedlogu, s razumljivih razloga, nije tada nitko smijao, a njegovu je ideju ustavnoga patriotizma u 80-im godinama, na vrhuncu krize njemačkoga nacionalnog identiteta, prigrlio i politološki razradio Jürgen Habermas.

Ideja je, vele globalisti, vrlo proumljena. – Ma je li?! – podruguju se opovrgavatelji Hegelove postavke da je umsko ujedno i zbiljsko. – Ustavni vam je patriotizam – kliču oni – čisti um! Ta ideja Domovini suprotstavlja Zakon, biću po naravi (φύσει) biće po postavljenju (θέσει). Ili, ako vam je tako draže, podmetu njegov prigodak! To je suprotstavljanje u biti žalostan izraz čežnje za suobličenjem s najjačim okupatorom, za stvaranjem nacije bez naroda! U nas je takva ludorija bilo jugoslavenstvo. Zato bismo i za Nijemce trebali imati razumijevanja. Vrag u nevolji, veli poslovica, za večeru muhe ždere.

Ali kako danas razumjeti hrvatskoga Predsjednika i srpskoga Kneza? Oni god. 2020. – o 30. obljetnici uspostave Republike Hrvatske – ustavnim patriotizmom, veli Mrgud, suzbijaju hrvatsko domoljublje! Jesu li s kruške pali, pa povjerovali neprijateljskoj promidžbi? Zar doista misle da su Hrvati krivlji od Nijemaca za srpska stradanja u Drugomu svjetskom Ratu? Da su Hrvati u Domovinskom ratu nečasno istjerali velikosrpskog okupatora iz svoje domovine? Da se Hrvati trebaju od Domovine okrenuti Ustavu? Zamrziti Domovinu, a uzljubiti Ustav? I dovijeka glodati taj gorki plod njemačke nacionalne pokore?

–      Što se tebi čini? – upita Mrgud. – Odakle to patriotsko domomrzje?

Nisam sklon diletantskoj psihologiji, ali ne mislim da su ti muževi podlegli neprijateljskoj promidžbi. Osim toga razlozi su njihova domomrzja različni. Kada se Predsjednik u ime patriotizma roguši na hrvatsko domoljublje, on vjerojatno ne misli na Ustav Republike Hrvatske. Predsjednik time sokoli onaj dio svojih birača kojemu se, dok je bio predsjednik Vlade, umiljavao nasilnim uvođenjem ćirilice u Vukovaru. A lako je moguće i da se tako osvećuje domoljublju svojih ustaških ujaka. Knezov je ustavni patriotizam razumniji. Kada se Knez njime diči, on vjerojatno misli na velikodušni hrvatski „Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina“. On tomu zakonu zahvaljuje svoje političke povlastice, a svjestan je da ih možda može sačuvati samo protivljenjem političkomu hrvatstvu, odnosno integraciji srpske narodne manjine u hrvatsko društvo.

–      Dobro – veli Lulaš. – Ali kako se pametan čovjek može tomu smijati?

Ne znam kako pametan čovjek. Ja se slatko nasmijem jer se sjetim kako su dosad skončavale takve ludorije. Utješan je primjer propali pokušaj donošenja ustava Europske unije.

Benjamin Tolić